Dr. Trpimir Goluža: Kad zeleni pocrvene! Miču se stručnjaci, a traže ‘naši ljudi’

18 prosinca, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Što se događa s kulturnim institucijama u Zagrebu? Čini se da slijede velike promjene i radikalno smjenjivanje ravnatelja po striktno ideološkim kriterijima. Uklanjaju se svi pa i stručnjaci, a traže se „naši ljudi“.



Prvo je na redu imenovanje članova novih upravnih vijeća koji će predlagati gradonačelniku ili skupštini nove ravnatelje svih gradskih muzeja, galerija, kazališta, centara za kulturu, knjižnica. Iz dosadašnjeg iskustva jasno je da su javni natječaji za ravnatelje tek fasada, puka farsa.

Imenovana su i nova vijeća za vrednovanje programa javnih potreba u kulturi. Ta vijeća ocjenjuju programe prijavljene na natječaje za dodjelu javnog novca za produkciju: izložbi, publikacija, kazališnih predstava, filmova, javnih događanja, festivala i sličnih manifestacija. Oni odlučuju tko će dobiti novac, koliko i za koju namjenu.

Zanimljivo, u vijeću za muzejsku djelatnost, primjerice, od pet imenovanih osoba tek dvije osobe rade u muzejima. Jedna od njih je član Možemo, a jedna osoba je imenovana na prijedlog udruge koja je bliska Možemo.

Cijeli proces odvija se unutar strogo određenog ideološkog koncepta, a cilj mu je nametnuti navodno zelene, odnosno radikalno crvene, ljevičarske „vrijednosti“- iako tu malo što vrijedi. Oni nastoje razgraditi institucije u kulturi, politizirati njihov rad i pretvoriti ih u mjesta za ideološke obračune s neistomišljenicima. Zapošljavaju se oni koji su svojim dosadašnjim „revolucionarnim“ aktivizmom dokazali da razmišljaju i djeluju „na liniji“.

Čini se da politika i ideologija nisu nikada snažnije utjecali na rad institucija u kulturi u Zagrebu, barem u demokratskoj Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina. Iza retorike obračuna s korupcijom, koju su perfidno podvaljivali u predizborno vrijeme, pokazuje se stvarno lice aktivističke skupine nazvane Možemo!

U kulturi korupciju zamjenjuje ideologija pri čemu nema nikakvog jamstva da se korupcija iskorjenjuje. Naprotiv, tu je korupcija zajamčena, ona je ugrađena u način razmišljanja, način rada, u strukture.

Pročitao sam nedavno objavljenu knjigu “Balkanska nova ljevica” koju je objavio Regionalni ured u Beogradu Zaklade Rosa Luxemburg za jugoistočnu Europu. Ta zaklada je bliska njemačkoj krajnjoj Ljevici (die Linke), čiji je Možemo! svojevrsni pandan, čak bismo mogli reći i pastorče u Zagrebu.

Zaklada Rosa Luxemburg više od desetljeća financira medije, udruge, centre, projekte i rad osoba koji se bore protiv neoliberalnog kapitalizma, nastojeći ostvariti „demokratski socijalizam“ na Balkanu, u koji autori ubrajaju Hrvatsku. Granice njihova rada i interesa poklapaju se s granicama „srpskog sveta“.

Na matičnim stranicama Zaklade navedeno je da rade na okončanju kapitalizma i da se bore za društvo koje Bernie Sanders „elegantno opisuje kao socijalizam“. Poveznice te heterogene grupacije „na Balkanu“ su antifašistička borba, borba protiv korupcije i nejednakosti proizašlih iz tranzicije, svojevrsna zelena agenda (upravo gledamo odjeke prosvjeda u Srbiji protiv eksploatacije litija)… Iza velikih riječi, koje se većini mogu činiti ispravnima i prihvatljivima, kriju se i odlučnost za borbu protiv izborne demokracije, a za direktnu demokraciju (sic!), za internacionalizam (odnosno „antinacionalizam“), za primjenu marksističke teorije.

Knjiga ima i znanstveni aspekt, a za poznatu propagandnu kosovsku tezu o Tuđmanu i 200 bogatih obitelji citiraju pjesmu Hladnog piva. Balkanske pivopije bore se i protiv „jezičnih nacionalizama“, tvrdeći da većina građana „jednom jugoslavenskih država“ piše i govori jezikom kojim razumiju jedni druge pa je stoga, pojednostavljeno rečeno, riječ o „zajedničkom jeziku“ koji se govori u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, a razumije ga većina Slovenaca i Makedonaca.

Još 1967. godine, u doba najrigidnije komunističke vlasti u Jugoslaviji, hrvatski intelektualci odlučno su podržali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Time su nedvosmisleno zaštitili osobitost hrvatskog jezika i jasno ga odvojili iz „srpsko- hrvatskog“ novosadskog zagrljaja.

Drugi primjer je interpretacija „brutalnih i devastirajućih ratova“ koji su rezultirali dezintegriranjem Jugoslavije. Domovinski rat i agresija Srbije na Hrvatsku su, izgleda, nepostojeći nacionalistički konstrukt uvijek suspektne hrvatske službene politike.

Zanimljivo je koliko sljepilo izvire iz ideologije protagonista balkanske nove ljevice kojoj u fokusu nisu nedavna stradanja uzrokovana hegemonističkom politikom Srbije već Drugi svjetski rat i briga za antifašističko nasljeđe, a protiv revizije povijesti. Ipak, još uvijek je nedefinirano jesu li oba srpska antifašistička pokreta ravnopravna, onaj komunistički – partizanski i onaj rojalistički – četnički. Autori publikacije, koju sam čitao kao neko štivo distopijskog sadržaja, jasno navode da je pobjeda Tomislava Tomaševića i zeleno-lijeve koalicije Možemo! na lokalnim izborima u Zagrebu 2021. godine bez sumnje najveći uspjeh nove ljevice na Balkanu.

Zašto je ekipi iz Možemo važno ovladati kulturnim institucijama? U kulturi se, po tumačenju nove ljevice, provodi „antihegemonistička borba“ protiv nacionalizma, tradicionalizma, neoliberalne hegemonije i „protiv dominantnih narativa“ u interpretaciji povijesti. Svi koji rade izvan sustava osuđeni su na „prekarni“ rad, odnosno na teški rad s neizvjesnim prihodima.

Koliko u takvoj retorici ima propagande i namjernog potenciranja ideološki oportunih fraza svjedoče mi poznanici koji su u jednom trenutku svojom voljom odlučili potražiti posao u institucijama. Da, institucije rade po zakonima i imaju određene limite, ali traže znanje i odgovornost. Treba biti realan i reći da je „prekarni rad“ u udrugama dijelom ipak stvar izbora, a Zaklada Rosa Lux je tu da ga, izdašnim financijskim injekcijama, učini lakšim i podnošljivijim. Naravno, u cilju najprije održavanja na površini medija, udruga i osoba koje šire ideologiju demokratskog socijalizma, a zatim i nametanja svoje hegemonije.

Muzej grada Zagreba nedavno je dospio u fokus medija nakon što su djelatnici te javne kulturne institucije istupili otvorenim pismima javnosti i gradonačelniku Zagreba, ustajući protiv odluke da im se za ravnateljicu nametne osoba koju s pravom smatraju nekompetentnom, jer nema dana radnog iskustva u javnom muzeju.

Prethodno je, u srpnju ove godine, Tomislav Tomašević imenovao Ivu Prosoli Stojkovsku, Tvrtka Jakovinu i Maroja Mrduljaša u novo upravno vijeće Muzeja. Upravno vijeće preporučuje gradonačelniku kandidata za ravnatelja, a sam Tomašević ga imenuje. Tako se tumači zakon.

No, je li osoba koja nikad nije radila u javnom muzeju i čijem se imenovanju protivi velika većina stručnih zaposlenika kompetentna voditi kompleksni javni muzej?

Muzej koji upravlja s više od 10 000 četvornih metara prostora smještenih na desetak lokacija, koji raspolaže s više od 100 000 muzejskih predmeta.

K tome, favoritkinja Tomaševićevih ljudi u Upravnom vijeću, prema tvrdnji članova Upravnog vijeća izabranih od strane djelatnika Muzeja, nije mogla dokazati da zadovoljava uvjet iz natječaja o nužnom iskustvu rada u kulturi. Natječaj je poništen, iako se na njega prijavilo još pet osoba s kvalitetnim biografijama i prijedlozima programa rada. Neosporno je da se nekoga kandidata koji su zadovoljavali uvjete natječaja moglo i trebalo izabrati za ravnatelja muzeja.

Poništavanjem natječaja javnosti je poslana poruka da se, ako ravnateljicom ne može biti imenovana kandidatkinja, favoritkinja Tomaševićevih ljudi u Upravnom vijeću, treba ići na novi natječaj. Je li uopće sporno da se radi o eklatantnom primjeru pogodovanja?

Uslijedili su javni napadi na Muzej grada Zagreba iz medija bliskih novoj ljevici, čiji rad dijelom financira upravo Zaklada Rosa Lux. Radnike Muzeja neutemeljeno su proglašavali neradnicima, uhljebima, revizionistima, čak i antisemitima. Iako autorstvo stalnog postava Muzeja grada Zagreba potpisuje žena čiji su roditelji pogubljeni u holokaustu.

Radi se o smišljenoj gruboj propagandnoj dehumanizaciji neistomišljenika – ako pretendenti na ravnateljske funkcije sebe proglašavaju antifašistima, onda im trebaju fašisti. Proglasiti ljude koji rade u Muzeju fašistima je blisko fašizmu i primjereno pastorčadi i sljedbenicima rehabilitiranih nacionalsocijalista, koji su i nakon dugotrajnog procesa denacifikacije ostali zadrti, ratoborni, netolerantni i isključivi socijalisti koji su tek izgubili onaj nacionalni predznak.

Tako Tomislav Tomašević i Možemisti zamišljaju rješavanje problema „prekarnog“ rada. Ako trenutno ne možemo nametnuti kandidata, poništit ćemo natječaj, a onda ćemo medijski napadati instituciju da bi uvjerili javnost da tamo rade fašisti. Vukovar i Dubrovnik su također „oslobađani“ od fašista. Ne proglašavaju oni bez razloga institucije u kulturi učmalima i zatvorenima, a njihove djelatnike neradnicima i uhljebima, bandićevcima, fašistima.

To čine jer žele stvoriti javnu negativnu sliku o institucijama u kulturi i ljudima koji rade svoj posao.

Zašto? Da bi ih preuzeli i u njima zaposlili ljude koji razmišljaju ideološki ispravno, na liniji zeleno-lijeve koalicije. Isprazne fraze iz medija koji programski zastupaju i šire ideologiju nove ljevice, ali i ideologiju mržnje prema institucijama, postaju argumenti gradske uprave. Koriste ih za opravdavanje odluka o imenovanju osoba koje bi trebale preuzeti vodstvo kulturnih institucija i barem pokušati uvjeriti hrvatske građane da govore srpskohrvatskim jezikom i osude razbijanje „jednom jugoslavenske države“.

Kao što je ometanje nastave na Filozofskom fakultetu, koji je počeo 2009. „blokadom“, „plenumima“ i štrajkovima, proglašavano „borbom protiv komercijalizacije visokog obrazovanja“ i „protukapitalističkom borbom“, tako se iza „provjetravanja“ kulturnih institucija krije namjera njihovog preuzimanja i razgradnje. Sve kako bi ostvarili rigidne ideološke ciljeve nove ljevice koja, očito, želi rušiti, ali ne zna graditi.

Nedavnim izborom novog vodstva na Filozofskom fakultetu stvari su se smirile, a uzurpatori su izgubili rat. No, taj su gubitak kompenzirali na lokalnim izborima u Zagrebu. Dobili su u ruke novu skupocjenu igračku.

Oduševljeni su igračkom, oduševljeni su moći koju su dobili u ruke, ali pokazuju da nemaju pojma kako rukovati igračkom, a ideologiji daju prednost pred odgovornošću i znanjem o umijeću upravljanja.

Dr. Trpimir Goluža, nezavisni gradski zastupnik u Klubu Mosta


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •