Dr. Vlatka Vukelić: Sjećanje na Bansku Strugu gdje su četnici 1991. polomili zube

23 srpnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Struga Banska – maleno selo na Banovini gdje su četnici prvi put slomili zube u Domovinskom ratu.



Struga Banska, pitoreskno selo smješteno u najjužnijem i najtužnijem djelu Sisačko – moslavačke županije, 26. srpnja 2021., obilježit će 30 godina stradanja u Domovinskom ratu. Samo jedan dan u godini ovo mjesto privuče pažnju državne vlasti, dok ostatak godine zastanu u prolazu prijatelji, obitelj i suborci stradalih.

Naime, toga kobnog dana 26. srpnja 1991. godine, na blagdan svete Ane, vrijeme je stalo. Srpski specijalci predvođeni Kapetanom Draganom, nakon neuspjele akcije osvajanja Policijske postaje u Glini, granatiraju pounjska hrvatska sela.

Pobunjenici kreću iz Dvora i osvajaju kuću po kuću. Iživljavaju se nad zarobljenim civilnim stanovništvom koje nakon premlaćivanja stavljaju u živi štit ispred protuavionskog oklopnog vozila. Ruše i pale sve pred sobom do trenutka kada jedan čovjek riskira vlastiti život i spašava stotine drugih. Mile Blažević Čađo je, opasavši se eksplozivom, uspio skočiti na vozilo na kojemu su bili protuzrakoplovac i minobacač, i raznio se. Ovo je jedinstven slučaj da se netko tako žrtvovao, raznijevši sebe da uništi vozilo i posadu.

Poslije toga u pomoć obeshrabrenim četnicima stiže JNA i stvara tampon zonu, a dio hrvatskih ranjenika pobijen je pod krinkom zaštite JNA. U otporu pobunjenicima sudjelovali su redarstvenici PU zagrebačke i PU sisačko-moslavačke. Bio je to prvi velikosrpski poraz u Domovinskom ratu, ali lokalno stanovništvo bilo je prisiljeno napustiti hrvatsko Pounje po naredbi JNA. O toj velikoj bitki malo se govori.

Od herojske bitke prošlo je punih 30 godina. Iako je hrvatsko Pounje oslobođeno velikosrpske čizme u VRA Oluja, na neki način neprijatelj je uspio u svom naumu. Područje je demografski devastirano. Mnogi se nikad nisu vratili u svoj rodni kraj jer nemaju osnovne uvjete za život.

Gospodarska djelatnost gotovo ne postoji, cestovna infrastruktura je vrlo loša, nema vodoopskrbe ni kanalizacije. U Pounju je mršava i 2G internetska mreža, a telekomunikacijski operateri ne mogu pokriti ovo područje koje nadjačava bosanski signal. Zbroj svega navedenog daje odgovor zašto je Banovina investitorima neprihvatljiva. 

Jedino dobro što ovaj kraj Bogom dano ima je netaknuta priroda a kojoj prijeti tendencija skladištenja nuklearnog otpada. Ogoljavanje banovinskih šuma i izvoz trupaca nije drvna industrija već najbrutalnija eksploatacija drvne građe. Radi toga su nam kroz povijest bili omraženi svi strani/okupacijski vladari hrvatskog povijesnog prostora (sjetimo se samo ekocida Velebita). Trenutno se obronci Zrinske gore ogoljuju do razine da mjestimice šume više niti nema.

Također, nema tamo drvne industrije, prerada je skromna i na razini je manufakturne proizvodnje, dok je eksploatacija očita, a što je  financijski gubitak i za državu i za lokalno stanovništvo. Možemo u nastavku očekivati i iskorištavanje golemog vodnog bogatstva i potencijala rijeke Une koju je do sada više zaštitila tzv. Republika Srpska i Unsko – sanski kanton nego RH.

A kao šećer na kraju, na vlasti u općini Dvor je Samostalna Srpska demokratska koalicija (SDSS) koju je godinama koalicijski podupirala Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Čak da HDZ interesno opstoji u ovoj krajnje neprirodnoj simbiozi zbog neke dobrobiti malobrojnih Hrvata, do sada nije vidljiv nijedan plod za žitelje hrvatskoga Pounja.

Na koncu, možemo zaključiti da su pobunjenici iz 1991. godine uspjeli u svom naumu iseljavanja Hrvata s dvorske općine. Apsurdno je da veliku pomoć u depopulaciji Pounja je dala ni više ni manje nego dugogodišnja nacionalna hrvatska politika.

Dr. Vlatka Vukelić/Foto: radiobanovina

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->