Dr. Vlatka Vukelić, koja od rujna prošle godine u Domovinskom pokretu vodi Odbor za istraživanje jugoslavenskih komunističkih zločina, objavila je prilično ekskluzivan dokument koji pokazuje kako je komunistički režim 1961. godine pokušao izbrisati tragove vlastitih zločina — kamioni dosjea, knjiga i osobnih podataka spaljeni su pod stražarskim nadzorom.
“Prilog razumijevanju rekonstrukcije komunističkih zločina: dokumenti o počinjenju vrlo često su uništavani, s ciljem uništavanja dokaza o istima”, piše dr. Vukelić uz preslik svjedočanstvo bivšeg zatvorenika koji je na Golom otoku odrobijao 12 godina.
Svjedok H.K.M., opisuje kako je, zbog svoje službe ložača, s drugim zatvorenikom, Draganom Majkićem, bio određen za uništavanje dokumentacije pred dolazak međunarodne delegacije kriminologa koji su boravili na znanstvenom skupu u Beogradu.
“Bio sam ložač. Zato su me odabrali da ložim vatru kojom će nestati povijest”, tako počinje potresno svjedočanstvo H.K.M., bivšeg zatvorenika Golog otoka, koji je u proljeće 1961. godine bio prisiljen sudjelovati u sustavnom uništavanju arhiva zatvora.
Za uništavanje dokumenata pristigla je Komisija iz Beograda, razvrstavala dokumente i određivala što se mora uništiti. Spaljivanje se odvijalo pod stražarskim nadzorom, u tajnosti, uz zabranu razgovora među zatvorenicima. Cilj je bio ukloniti sve tragove koji bi mogli kompromitirati zatvorski sustav.
Delegacija dolazi – dokazi nestaju
Njegova priča razotkriva hladnu birokraciju zaborava: tri kamiona puna dosjea, knjiga, osobnih podataka i popisa umrlih — sve spaljeno u ložionici pod nadzorom stražara.
Strahovali su da bi međunarodni inspektori mogli zaviriti u arhive, pa je trebalo „očistiti“ ono što ne smije biti viđeno. Popisi kažnjenika, datumi kazni, osobni dosjei, knjige s imenima umrlih.
Svjedok navodi da je broj umrlih bio u stotinama. Opisuje tri groblja, od kojih je jedno ograđeno i označeno brojevima bez imena — namjerno bez identiteta, da “svijet ne dozna gdje leže”. Četvrto je bilo ja otoku Sveti Grgur, ali to nikad nije vidio jer za 12 godina robije nije napuštao Goli otok.
Spaljivanje pod stražom, šutnja pod prijetnjom
Svjedok opisuje kako su on i drugi zatvorenik, Dragan Majkić, pravoslavac iz Sanskog Mosta, pod stražarskim nadzorom ložili vatru u parnom kotlu. Spaljenje je trajalo danima. Zabranjeno je bilo razgovarati. Dokumenti su dolazili povezani u šibete, a među njima su bile knjige s imenima kažnjenika, datumima kazni, pa čak i popisi umrlih.
Tri groblja, bez imena, bez sjećanja
Najpotresniji dio svjedočanstva odnosi se na groblja. Na otoku su postojala tri: jedno ograđeno kamenom, s brojevima umjesto imena; drugo skriveno u uvali; treće vezano uz „transport kažnjenika“. Sve bez oznaka, bez identiteta. „To su bezimeni grobovi, za koji svijet ne treba nikada doznati”, piše svjedok.
Ovo svjedočanstvo ne govori samo o spaljenim papirima. Govori o sustavu koji je planirao zaborav. O režimu koji je znao da će doći dan kada će se tražiti odgovori — pa je odlučio da ih ne bude. Kamioni, kotlovi, stražari, šutnja. Sve to nije bila logistika, već ritual brisanja.
“Najviše mi je upalo u oko da su tu bile knjige s imenima kažnjenika i popisi umrlih. Broja se ne sjećam, ali bilo ih je nekoliko stotina”, piše
H.K.M., svjedok spaljivanja arhiva čime je komunistički režim pokušao izbrisati tragove vlastitih zločina.
M. Marković/Foto: hrt
