Šlagvort za 2. dio feljtona „Spašavanje djece – drugo lice istine“, dale su mi zapravo srpske Novosti, koje još jednom pokazuju svu notornost i bestijalnost u beskrajnom iznošenju neistina na valu velikosrpske i neojugoslavenske propagande.
PIŠE: Kazimir Mikašek 
U ovom 2. dijelu feljtona „Drugo lice istine“, Novosti demantiraju svjedočanstva dr. Narcise Lengel-Krizman, jedne od ponajboljih historiografa NOP-a i povjesničarke koja po svjetonazorskom habitusu pripada upravo povjesničarima kakvim se predstavljaju Klasić, Goldstein ili Jakovina.
Dr. Narcisu Lengel-Krizman od svojih lijevo orijentiranih kolega razlikuje samo jedna činjenica, a ta je da je ona na temelju egzaktnih dokaza i marljivog povijesnog istraživanja pisala istinitu, a ne partijskim diktatom diktiranu povijest. Vjerojatno je zbog toga njezin rad „Spašavanje djece“ pohranjen u Spomen domu Jasenovac, ali ne zato da bude sačuvan od propadanja kao izvanredno povijesno djelo, već zato da bude maknut od očiju javnosti koja vapije za istinom.
Evo što nam friško donese „Novosti“ u tekstu pod naslovom „Komemoracija zločincima, osuda spasiocima“
„Komemoraciju u subotu, 22. kolovoza, organiziraju notorno Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Udruga policije branitelja Jastrebarsko i Župa sv. Nikole biskupa. S obzirom da u Jastrebarskom nije postojao dječji dom, već ustaški logor u kojem je za svega nekoliko mjeseci pomrlo na stotine djece, najava je i više nego degutantna“. (završen citat)
Predsjednik „notornog Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ je neovisni povijesni istraživač Ante Beljo, a dugogodišnji predsjednik i osnivač HŽD, danas doživotni počasni predsjednik društva je prof. emeritus Zvonimir Šeparović. Društvo se bavi žrtvoslovljem i u demokratskom društvu ima legitimno pravo i dužnost komemorirati i pokloniti se svakoj žrtvi podjednako.
Novosti nastavljaju:
„Podsjetimo, u napuštene barake talijanske vojske, dvorac grofova Erdody i franjevački samostan kraj Jastrebarskog stigli su sredinom jula 1942. godine prvi transporti djece iz logora u Staroj Gradiški. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske, na tim lokacijama bilo je zatočeno 3336 djece, uglavnom porijeklom s Kozare i Korduna, od kojih je do kraja kolovoza 1942. umrlo njih najmanje 449, a do zatvaranja logora u oktobru 1942. njih 768.
Ustaše su pokušali kopirati Nijemce u ‘proizvodnji’ nove politički i rasno pogodne generacije pa su djeca smještena u tzv. dječje domove koji su zapravo bili konc-logori, a kontrolu nad njima su, uz ustaški represivni aparat, preuzele strukture Katoličke crkve.
Njihov cilj je bio da djecu, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, odgajaju u fašističkom duhu. ‘Odgoj’ djece u logoru pod nadzorom Andrije Artukovića, ministara unutrašnjih poslova NDH koji je, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac, dolazio u logor, odvijao se u katastrofalnim uslovima.
Mnoge časne sestre isticale su se zlostavljačkim postupcima, pa je glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena ratnom zločinkom.
‘Ne mogu reći da su časne sestre ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle. Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju’, posvjedočio je bivši logoraš Mihajlo Veljić.
– Najavljeno okupljanje u Jastrebarskom je dokaz da je revizionizam u Hrvatskoj vrlo prisutan. Svaku pojavu treba nazvati pravim imenom, a ove laži su nešto najgore što se događa. Ispada da su partizani napali logor u kojem su bila i njihova djeca. Časne sestre su tako ‘dobro’ vodile brigu o djeci da su ona umirala od bolesti i gladi. Partizani su tu djecu na kraju spasili i zbrinuli, otrgnuvši ih od sigurne smrti – rekao je za Novosti Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH“. (završen citat)
Evo što o „logoru“ u Jastrebarskom kaže dr. Narcisa Lengel Krizman.
“Dječji dom u Jastrebarskom bio je prvo dječje prihvatilište osnovano 12.VII.1942. od Ministarstva udružbe NDH za djecu dovedenu iz logora Stare Gradiške i Jablanca, u sklopu postojećeg Dječjeg doma (od kolovoza 1941.) u kojem je bilo smješteno oko stotinjak djevojčica čije su roditelje «ubili četnici», kojim su upravljale slovenske milosrdnice usmiljenke s upraviteljicom Doma sestrom Pulherijom Bartom, svastikom dr. Mile Budaka.
Taj Dom se u historiografiji, publicistici i nekim izvorima nazivao logorom što se je nastojalo na razne načine i potkrijepiti (prvenstveno dijelovima pojedinih izjava i nekim od sjećanja o ubijanju i broju mrtve djece) sve do knjige Ćirila Petešića „Dječji dom Jastrebarsko 1939.-1947.“, Zagreb, 1990.
Petešić je u njoj po prvi puta dao kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja te na osnovu primarnih dokumenata, koje je u knjizi predočio, zaključio suprotno tj. da su „sjećanja“ koja govore o ubijanju djece u suprotnosti s primarnim dokumentima, da Jastrebarsko nije bio „logor u onom lošem smislu“ već dječje prihvatilište u sklopu dječjeg doma, da broj umrle djece (od zaraznih i drugih bolesti ,op.a.) iznosi 452, dok se o metodama postupanja časnih sestara prema djeci, što se inače mnogo zamjera, teško može ustanoviti kakvo je stvarno stanje zapravo bilo, ali zasigurno ne onakvo kakvo je to prikazivala suprotna strana.
Narcisa Lengel Krizman prihvaća Petešićeve dokumentirane tvrdnje, ali ih i dopunjuje rezultatima svojim istraživanja, a na osnovu novih arhivskih i drugih dokumenata, dajući tako novu još cjelovitiju spoznaju o ovome domu. Tako je primjerice prema njezinim istraživanjima broj djece bio 2.303 za koje je utvrdila da su doista i bili u domu u Jastrebarskom, a ne 3.336, kako se to do sada uglavnom navodilo, dokazavši kako je tu greškom uvršten jedan, transport od 800 djece koji je otišao u Sisak, pa bi onda po njoj realna procjena ukupnog broja bila 2.586 djece.
Istodobno je njezin zbir ukupno 450 umrle djece (od kojih je za 425 utvrdila identitet, dok za 25 navedenih kao „N.N.» nije uspjela utvrditi identitet). Ostalih 1.953 djece je spašeno, a pretpostavlja da je bilo više od 2000 spašeno“.
A što se tiče optužbi o postupcima redovnica prema djeci, preživjele redovnice ih smatraju „besmislenim“, a dr. Narcisa Lengel Krizman ističe činjenicu kako „ni jedna jedina redovnica poslije oslobođenja nije bila izvedena na sud i suđena“, dok vođena istraga od „strane Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije pronašla ni jedan element za pokretanje krivične odgovornosti za bilo koju redovnicu koje su za vrijeme rata djelovale u Dječjom domu ili prihvatilištu u Jastrebarskom“, što samo po sebi dovoljno govori.
Evo što stoji na 83. stranici rukopisa dr. Narcise Lengel Krizman, citiram:
„I na kraju treba ponoviti da je u ovom prihvatilištu pored civilnog osoblja radilo i oko 30 redovnica. Odmah po oslobođenju protiv njih su se počele nizati optužbe koje se mogu svesti na ove, najčešće spominjane: „da su djecu sistematski izgladnjivale“- što poslijeratne izjave liječnika i ostalog osoblja koje je radilo u prihvatilištu argumentirano pobijaju; kada je riječ o oslobađanju djece 26.kolovoza 1942. u literaturi se gotovo u pravilu navodi da su tom prilikom časne sestre ubile „zatukle krampom“, dva ili tri dječaka i njihova tijela zakopala uz barake, odnosno da su ih bacile u „zahodske jame“ pri čemu se i navode imena ubijenih dječaka-koji su inače i danas na sreću – živi!
Obično se piše da su partizani jednu od tih redovnica-ubojica već istog jutra streljali. Optužbe o ubijenoj djeci započele su već 1942. i povlače se sve do današnjeg dana oko čega su se vodile na stranicama štampe žestoke polemike, a svi oni koji su pokušali da opovrgnu takve ocjene, bili su izloženi javnoj osudi jer se jednostavno nikakvi argumenti nisu prihvaćali. Konačno, kada se pisalo o pokapanju umrle djece u Jaski ističe se da su djeca pokapana u velikim „čamovom sanducima“, a da su redovnice nerijetko umrloj djeci lomile udove, kako bi ih što više stalo u ljesove, međutim, mrtvu djecu su preuzimali općinski grobari, odvozili i pokapali, a prilikom sahrane prisustvovale su samo civilne osobe.
Sve te optužbe, pa čak i one da su djeca „spaljivana živa, ubijana čekićem i maljevima, živa zatrpavana u zemlju, preživjele redovnice smatraju besmislenim“……
Napominjem, da su sve te sestre ostale u zemlji, izuzev jedne-Pulherije Barte-koja je u svibnju 1945. pobjegla, ali se ni ona ne nalazi na spisku ratnih zločinaca, niti je bio postavljen zahtjev za njezinu ekstradiciju“. (završen citat).
Za sve ove tvrdnje dr. Narcisa Lengel Krizman se u fusnotanma poziva na više izvora!
Uopće me ne bi iznenadilo da nakon ovako argumentiranog otkrivanja istine uskoro Klasić, Jakovina, Goldstein, Habulin i ostala ekuipa okupljena oko notornih „Novosti“, Narcisu Lengel Krizman javno proglase „ustaškom špijunkom“ u komunističkim redovima i da na taj način dodatno obezvrijedi njeno povijesno istraživanje koje su partijski povjesničari do sada, radi vlastite mentalne higijene i savjesti brižno čuvali daleko od očiju javnosti.
Izjave Franje Habulina
Naime iz izvješća dr. Davila proizlazi da su partizani poveli dio djece sa sobom iz dječjeg prihvatilišta u Jastrebarskom nakon napada na Jastrebarsko. No, već nekoliko dana nakon napada na Jastrebarsko u prihvatilište je vraćeno više od 400 djece.
Neki izvori tvrde da su partizani zadržali samo onu zdravu i sposobnu djecu koju su mogli mobilizirati u svoje redove, a ostale su vratili nazad. Već kod samog izbora koga će povesti sa sobom iz dječjeg prihvatilišta u Jastrebarskom, partizani su napravili selekciju, pa su bolesnu djecu ostavili na milost i nemilost „redovnicama-ubojicama“ i „ustaškim koljačima“.
I ulogu Dijane Budisavljević u spašavanju djece treba staviti u realan kontekst. Ona je, bez imalo sumnje heroina, ali spasiti više od 10 000 djece, jedan cijeli grad, bilo bi teško bez organizirane institucionalna pomoć!
Činjenica je da je veliki broj djece spašen pa se nameće logičan zaključak da spašavanje djece ne bi bilo moguće izvesti bez humane pomoći bl. Stepinca, Caritasa, Kaptola, Crvenog križa i zdravstvenih institucija tadašnjeg režima! Diana Budisavljević bez takve pomoći i brojnih donacija, o čemu piše dr. Narcisa Lengel Krizman, ne bi mogla učiniti baš ništa!
Ova crtica humanosti ne znači rehabilitaciju NDH, već svjedoči da je i režim NDH u ovom izdvojenom, konkretnom slučaju postupio nadasve humano, što se želi prikriti pod svaku cijenu kako bi se i nadalje besramno manipuliralo sudbinom djece kao najranjivijom skupinom.
U 3. dijelu feljtona „Drugo lice istine“ donosimo vam istinu o dječjem prihvatilištu u Sisku, a dr. Narcisa Lengel Krizman i njen rad „Spašavanje djece“ nam je relevantan izvor.
Kazimir Mikašek-Kazo
TKO JE BILA DR. NARCISA LENGEL-KRIZMAN (1934.-2008.)
Dr. sc. Narcisa Lengel-Krizman rođena je 1934. u Zagrebu (otac Vinko i majka Marija, rođena Vrabec) gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju (1953.) i Filozofski fakultet, Odsjek za povijest (1960.), na kojem je 1979. i doktorirala na temu Zagreb u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji.
Od 1969. živjela je u braku s prof. dr. Bogdanom Krizmanom, jednim od naših najplodnijih istraživača i povjesničara razdoblja NDH.
Dr. Lengel- Krizman je od 1962. pa sve do umirovljenja 1991. godine bila trajno zaposlena u današnjem Hrvatskom institutu za povijest (ondašnjem Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odnosno Institutu za suvremenu povijest), djelatno sudjelujući u organizaciji znanstvenog rada u Institutu.
U Institutu je od početka radila na hrvatskoj, posebice zagrebačkoj povijesti tijekom Drugog svjetskog rata. Rezultat te njezine znanstveno-istraživačke angažiranosti su objavljene knjige i mnogobrojni radovi i prilozi.
I dok je knjiga o genocidu nad Romima u NDH objavljena, na žalost njezina monografija o sudbini djece u logorima NDH, pod naslovom Spašavanje djece (oko 1500 stranica teksta), koju je s neizmjernim trudom, strpljivošću i znanstveno-istraživačkom upornošću nekoliko godina radila, donoseći nove vrlo vrijedne spoznaje za više od 12.000 djece, i koju je s ponosom isticala kao svojevrsnu krunu svojega rada, još nije ugledala svjetlo dana.
Ovaj njezin rukopis čuva se u Spomen području Jasenovac.
Kako sam od početka do kraja pratio rad kolegice Narcise na ovoj monografiji i bio jedan od recenzenata završnog teksta, želio bih reći da je u ovoj monografiji dr. sc. Narcisa Lengel-Krizman nakon višegodišnjih istraživanja, na osnovi sve dosad poznate izvorne građe i literature, prvi put na jednome mjestu znanstveno i dokumentirano monografski obradila stradanje i posebice spašavanje djece iz logora na području NDH.
Autorica s jedne strane utvrđuje i predočava istinu o teroru i logorima ustaškoga režima, u kojima su u velikom broju stradavala i najmanja djeca, a s druge strane, predočava podatke o spašavanju djece iz logora. Spašavanje djece iz logora NDH često je puta bilo prikazivano na netočan, a ponekad i zlonamjeran način, štoviše i ta djelatnost ponekad je proglašavana zločinom.
Iz istraživanja dr. sc. Narcise Lengel-Krizman proizlazi kako je akcija spašavanja djece iz logora po svome obimu, broju sudionika i broju spašene djece (više od 10.000) bila zasigurno jedna od najsloženijih i najljudskijih operacija takve vrste tijekom Drugoga svjetskoga rata. Sudionici spašavanja uglavnom su bili Hrvati, od kojih mnoge autorica identificira, a najveći broj spašene djece bio je srpske nacionalnosti, uz manji broj židovske, hrvatske i muslimanske djece.
Nadam se da će ova vrijedna monografija uskoro ipak biti objavljena, što je bila i najveća autoričina želja.
(Dr. Zdravko Dizdar, U spomen na dr. sc. Narcisu Lengel – Krizman; Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb 2009.)
