Dubrovnik i krajnji jug Hrvatske ostaju rana točka hrvatske sigurnosti, svojevrsni poluotok stisnut između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Uski koridor kod Neuma I Pelješki most jedine su kopnene poveznice s ostatkom zemlje i u slučaju rata bili bi prva meta svakoga tko bi želio odrezati jug i pretvoriti ga u izolirani otok.
Upravo ta ranjivost Dubrovnik ponovno čini simbolom, kao i 1991. kada su gradske zidine pod granatama JNA obišle svijet i natjerale međunarodnu zajednicu na reakciju. Topografija je tada bila i prokletstvo i blagoslov – brda su dominirala nad gradom, ali su more i svjetski značaj Dubrovnika postali i vojna i politička prednost.
Danas, trideset i kusur godina kasnije, opasnost je drugačije naravi, ali geopolitička logika ostaje ista. Najveću rupu u obrani stvorila je domaća politika, a ne neprijateljski topovi. Sporazum o Prevlaci, potpisan u mandatu SDP-ove vlade, službeno je predstavljen kao uspjeh diplomacije i rješavanje graničnog pitanja. No, taj je čin lišio Hrvatsku vojnog prisustva na strateški najvažnijoj točki juga, ulazu u Boku kotorsku. Time je hrvatska vojska svojevoljno povučena s prostora gdje je trebala biti najjača, a umjesto nje postavljeni su promatrači i papirnate garancije. To je vakuum moći, u kojem smo zbog SDP-a sami odustali od ključne utvrde.
Geopolitički kontekst danas dodatno pojačava ranjivost. Srbija se posljednjih godina otvoreno okreće vojnoj suradnji s Rusijom i Kinom, obnavlja arsenal i provodi vojne vježbe koje se, barem u simbolici, uvijek odnose na „obranu Srba gdje god oni živjeli“.
Crna Gora, premda članica NATO-a, politički je nestabilna i duboko podijeljena. Dio njezine političke scene otvoreno zagovara povratak „srpskom svetu“, dok proruski sentiment i dalje snažno tinja. U takvom okruženju, hrvatski jug ostaje u poluokruženju – sa zaleđem koje je tradicionalno nestabilno i susjedstvom koje balansira između Zapada i Moskve.
Kopnena obrana Dubrovnika u ratu bila bi ograničena i oslonjena na brze protutenkovske snage i utvrđene položaje u Konavlima, dok bi glavnina hrvatskih snaga morala održati prohodnost preko Stona i Ploča. More bi bilo spas, jer bi Hrvatska ratna mornarica mogla osigurati opskrbu i dominaciju na priobalju. Ključna ranjivost ostaje Zračna luka Ćilipi, koja bi bila pod stalnim udarom, a njezin gubitak značio bi gotovo potpunu izolaciju.
Hrvatska danas ima NATO, ali Savez reagira tek kad vidi da država članica sama pruža ozbiljan otpor. NATO može garantirati samo ono što Hrvatska zadrži u prvom udaru i u tome je brutalnost međunarodnih odnosa. Snaga papira uvijek je manja od snage topa.
Dubrovnik se brani vojskom, morem, kamerama i simbolikom. On je ranjiv, ali je i svjetski simbol čije razaranje odjekuje planetom. No sporazum o Prevlaci pokazao je da je politika spremna odreći se strateške točke u ime kratkoročnog mira.
U svijetu u kojem Srbija sve otvorenije manevrira s Moskvom, a Crna Gora pleše između NATO-a i proruske nostalgije, ta rupa u hrvatskom obrambenom sustavu ostaje opomena. Jer kad dođe trenutak istine, Dubrovnik se neće braniti rezolucijama, nego ljudima i oružjem, a svaki centimetar izgubljenog prostora na jugu postaje smrtonosna pukotina. Smještanjem snažnih vojnih kapaciteta na jug, Hrvatska šalje poruku da cijeli teritorij ima jednaku vrijednost i da se nikada više ne može ponoviti situacija iz 1991., kada je jug bio prepušten sam sebi.
Istodobno, prisutnost vojske djeluje i preventivno – smanjuje prostor za sigurnosne avanture i učvršćuje poziciju Hrvatske u NATO okviru na istočnom Sredozemlju. Svaka ozbiljna pomorska sila uvijek je pazila na strateške točke poput Gibraltara, Dardanela ili Sueza. Prevlaka je hrvatski Gibraltar. Tamošnja baza mogla bi služiti za nadzor pomorskih puteva, zaštitu južnog Jadrana i osiguranje logističkog zaleđa Dubrovnika, koji je u Domovinskom ratu bio gotovo odsječen od ostatka zemlje.
S obzirom na suvremene prijetnje – od hibridnog ratovanja, migrantskih kriza, pa sve do mogućih pomorskih incidenata – Hrvatska bi ondje trebala imati modernu bazu, s pomorskim izviđanjem, dronovima i protuzračnim sustavima. Onaj tko kontrolira Prevlaku, drži ključ za cijelu južnu obalu Jadrana. To je mala stijena koja mijenja karte moći. Hrvatska vojska ondje ne bi bila samo stražar, već jamac stabilnosti u regiji.
U Dubrovniku i njegovoj okolici postavljanje snažnog vojnog uporišta znači vraćanje povijesne sigurnosne logike – jer grad koji je stoljećima živio od trgovine i diplomacije zna da bez sigurnosti nema ni prosperiteta.
M. Marković/Foto: HRVCON OSG SNMCMG2
