Za neke je pisce bolje da umjesto njih govori njihova umjetnost, jer njihov je govor teško razumljiv ili uvredljiv, ili razmetljiv i primitivan. Bosanskohercegovački pisac i egzilant Velibor Čolić jedan je od takvih.
Intervjui povodom nagrada često su prilika da se pisci egzilanti osvrnu na groblja država i zajednica koje su napustili zbog rata koji je bio “besmislen”, premda surov, “bez pobjednika” – iako su ratovali svi protiv svih u “građanskom ratu”, jer na “Balkanu”, kako on zove prostore s kojih je iselio, drugih ratova i nema.
U istom rovu su mu i Tuđman i Milošević, jedan je možda i gori jer je “prodao Posavinu” iz koje je pisac morao otići u Budimpeštu i Pariz da bi se liječio od Balkana i “ljudi koji mrze”, jer mržnje u Europi nema. Ako je i ima, onda ima književnih nagrada za takve poput njega.
Ratne komemoracije su mu cirkusijade i kolektivistički kič, ruganje njegovoj čistoj unaprijed izgubljenoj individualnoj “rovovskoj” borbi.
Umjetnici u Hrvatskoj, po njemu, su progonjeni ako su talentirani pa ne dijele istu ljubav prema domovini kao i netalentirani ili prosječni, ili kao većina koju država ne progoni ali ni ne financira prijevode njihovih knjiga na svjetske jezike, ne daje im stimulacije za pisanje i ne dodjeljuje im nagrade…
Branitelji su, po Čoliću, neka vrsta službenika vlasti i služe za državne parade, a ne ljudi koji žive, rade, imaju obitelji i karijere u gradovima i u zemlji koje su obranili od agresije i koju su zadužili.
Sve te primitivne gluposti iz “egzilantskog” narativa, nakitio je citatima europskih pisaca i mislilaca, ni jednog iz rodne mu Modriče. Književnost jednako trpi i dezertere i heroje, ali društvena stvarnost, društvene znanosti i novinarstvo baš i ne. A bome ni ja.
U razgovoru s T-portalom Čolić pokazuje koliko osoban, pogrešan i isključiv može biti pisac “iz rova”, bez obzira koliko bio autentičan i na kojoj bio strani. Naročito kad drobi gluposti.
Spoj egzila i posttraumatskog sindroma, može proizvesti i književnu nagradu i kod kuće i u inozemstvu, ali pamet ne može.
Pisaca koji su “bili u rovu” i nakon 30-ak godina uvidjeli koliko je rat bio “besmislen”, ima i kod nas i jednako su nagrađivani.
Narativ koji koriste u javnom prostoru savršeno odgovara kulturnom establishmentu koji čine uglavnom antiratni aktivisti. Oni su antiratni, pa smo mi ostali valjda za rat, kao što su oni antifašisti za razliku od fašističke većine.
Što može čovjek tako skučene svijesti o društvu u kojem živi ili je živio, nego da nam ponudi svoj svijet kao zamjenu za naš. “Naš” to se boji i izgovoriti.
Gordan Malić/Foto: Facebook
