Zašto su referendumske inicijative, iako izgleda paradoksalno, najubojitiji oblik manipulacije ako ih se manipulativno koristi?
Nije to neka duboka filozofija, samo treba malo znati, malo razmišljati i nimalo malo i lako – imati hrabrosti prihvatiti činjenicu da si namagarčen, neovisno o tome koliko si bio blizu frontmenima manipulacije, neovisno o tome koliko je brojna masa kojoj si pripadao i neovisno o tome, imaš li alternativnu osobu, ideju ili pokret za identifikaciju i održavanje nade u bolje.
Kad kažem znati, valja poći od sljedećih činjenica:
Prvo, nakon pada totalitarnog poretka službenog državnog jednoumlja, nositelji moći u društvu, bilo oni stari preodjeveni i modificirani u nova pravila, bili novonastali, koje bez obzira na ideološke i vrijednosne različitosti od kada je ljudskog društva ujedinjuje posve normalan i prirodan refleks očuvanja stečene moći i osvajanja još veće, ne mogu u demokratskim okolnostima i u integriranom slobodnom svijetu računati na tenkove, hapšenja i progone kad im manipulacija ne prolazi. Zato modeli manipulacije moraju biti osmišljeniji, podmukliji i efikasniji nego u totalitarnom poretku.
Drugo, kakvo god društvo bilo i kako god poredak bio uređen, nemoguće je izbjeći od milijardi kapljica nezadovoljstva, kišu, a kad nakon dužeg vremenskog razdoblja akumulacije oblaka nezadovoljstva oblaci otežaju, mora doći do oluje s razornim posljedicama za svaku moć, najčešće integriranu s vlašću. Svaki pametan kralj, imperator, diktator, svaki pametan demokratski izabran šef države ili vlade, svaka pametna struktura moći u društvu zna da čitav niz odluka mora nužno izazvati nezadovoljstvo jedne strukture društva.
To je temeljno pravilo iz abecede upravljanja državama i društvima, kao što je pravilo koje proizlazi iz toga temeljca, da svaki pametan vladar, čak ne nužno ili čak ne najčešće osoba ili osobe na formalnoj poziciji državne vlasti, mora imati spremne odgovore na prevenciju takvih oluja iz akumuliranog nezadovoljstva.
Raspon preveniranja se kreće od manipulacije u javnosti, medijima, angažiranje cijele alternativne strukture za razbijanje samoga nezadovoljstva i njegove prvotne organizacije, gdje se pod svaku cijenu nastoji spriječiti društveno organiziranje nezadovoljnika i kanalizacija nezadovoljstva u jednu ideju, s jasnim vodstvom i protiv jasnih protivnika, s jasnim i vremenskim određenim ciljevima. Ako se i u tom segmentu ne uspije razbiti ili spriječiti društvena pobuna, sljedeći logičan korak je nastojati preuzeti pobunu, infiltrirati svoje ljude obučene i proizvedene dugogodišnjim pripremama za takve procese na čelo pobune i usmjeriti pobunu, energiju i ciljeve u pogrešnom, ukratko – neopasnom pravcu s ciljem koji izgleda što vjernije, što teže prepoznatljiv kao prevara i koji je u stanju čak izvući svu energiju pobune na svjetlo dana i usmjeriti ju u tako vođenu maticu.
Figurativno, koliko god vodeni val bio u početku moćan, silovit, razoran, ako ga se u startu preusmjeri u pustinju umjesto u grad ili na imovinu protivnika, on će teći do jednom i – ugasiti se. Na kraju će ostati kapljice koje su bile na početku, samo ovaj put bez snage vratiti se nakon pada. Oblaci su tada nemogući, do nove, ciklične akumulacije nezadovoljstva. A to se nakon uludo utrošene tolike energije ne događa često niti u rasponu od nekoliko godina.
Ako je silina pobunjene energije i broj ljudi bio veći, očekivanja na taj način veća, razdoblje trajanja vrhunca javne pobune duže trajalo, a nije se baš ništa uspjelo postići, interval do stvaranja nove takve energije će biti nužno duži.
Pri tome je dodatno otežavajuće i razarajuće za potencijale svake društvene pobune traženje razloga neuspjeha u onima protiv kojih je pobuna bila usmjerena, koliko god ti razlozi bili javno prezentirani kao nečasni, kao izraz oholosti, zlouporabe moći, jer to ljudima u Hrvatskoj, koji se nisu još uvijek, posve prirodno u kolektivnoj, ali i individualnoj neposrednoj ili naučenoj memoriji oslobodili straha i strahopoštovanja pred državom naslijeđenog iz totalitarnog poretka, nužno slabi otpor, djeluje na njih obeshrabrujuće i izaziva nepotrebno strahopoštovanje uvodeći ih sve dublje u apstinenciju i apatiju.
Taj pristup usmjeravanja krivnje na državu jedino koristi frontmenima koji su zasjeli na čelo pobune, a dugotrajnost javnog i medijskog natezanja s pojedincima ili s grupama na vlasti, ili iza vlasti, opet jedino može koristiti frontmenima u političke svrhe, što se smatra dopuštenom naplatom za obavljeni posao i posve prihvatljivim rizikom za vlast i nositelje moći.
Treće, u demokratskim porecima referendum je uz izbore apsolutno najvažniji instrument provjere i nadzora nad društvenim procesima koji se usmjeravaju ili ozakonjuju državnim politikama. Mnogi politolozi će radije koristiti uz referendum obilježje odlučivanja, koji to jednim dijelom jest kad se govori o ustavotvornom ili zakonodavnom referendumu, bio građanske, bio državne naravi (ne državotvorne ili državničke kako je govorio Škoro, usprkos tome što sam mu detaljno nacrtao razliku u pojmovima i sadržaju), ali referendum je prvenstveno nadzor i provjera, jer odlučivanje je iznimno slojevit proces na više razina, koje često gotovo da ni nemaju dodirnih točaka čak ni u sadržajima, pa je pogrešno referendum tumačiti kao oblike tzv. neposredne demokracije. Jedini oblik neposredne demokracije su izbori za zakonodavno državno tijelo, u hrvatskom slučaju za Sabor.
Referendum u međuizbornom razdoblju ima najveću moguću institucionalnu moć. To je kolokvijalno rečeno biser demokratskog poretka.
Način organizacije građanskih referenduma u svim slobodnim društvima podrazumijeva nužnost dokazivanja društvene relevantnosti, a kad se radi o tzv. nacionalnim ili referendumima na državnoj razini sve države su postavljale različite, uvijek visoke zahtjeve pred potencijalne organizatore. Tako se uz ostalo štiti vrijednost i simbolika referenduma. Visina zahtjeva je uz sve ostalo ovisila o prosudbi državotvorca i zakonodavca o stupnju političke kulture, o stečenim demokratskim i participativnim navikama državljana, o izloženosti poretka silnicama vanjskog utjecaja preko unutarnjih struktura i organizacija i konačno, o postojećem odnosu snaga u zemlji u kojoj postoje legalne disperzivne, anacionalne i čak otvoreno neprijateljske strukture konceptu usvojene državnosti.
Zbog toga se u slobodnim zemljama uvjeti za organizaciju referenduma razlikuju, u pravilu su u izloženijim državama zahtjevi viši nego u onima koje nisu. Zato je potpuno pogrešno uspoređivati Hrvatsku sa Švicarskom, ili Hrvatsku sa Slovenijom. Tuđman je imao potpuno valjane razloge za postavljanje zahtjeva od 10% inicijalnih potpisa u odnosu na ukupan broj državljana s pravom glasa. I imao je vrhunsko državničko znanje.
Referendum se zbog svega navedenog nikako ne bi smio koristiti kao sporedni alat za ostvarivanje neke dnevno-političke ili stranačko-integrirajuće i promotivne namjere.
Referendum o braku je po svim efektima bio osmišljen i usmjeren, prvo da preusmjeri golemu nacionalnu energiju pobune u ništa, a neke razloge i povode pobune sam naveo u zadnjem prilogu, u čemu se potpuno uspjelo. Drugo, da osobu koja je predvodila tu inicijativu i okrunjena uspjehom, inaugurira kao neosporni javni i politički autoritet, koji se višekratno uspješno može koristiti u sličnim okolnostima. To je također uspješno ostvareno, jer je Željka Markić definitivno dobila nakon tog referenduma status prvorazrednog građansko-političkog autoriteta, a najsavršenije postignuće je bilo to što je Markićka postala – neupitni autoritet desne, konzervativne i kršćanske Hrvatske, vrlo pretežite Hrvatske.
U takvim okolnostima kreatori politika zaštite moći mogu podnijeti rizik jedine dobre posljedice referenduma o braku, a to je – sve se može. Kad imate proizvedenog i okrunjenog kontrolora, to “sve se može” postaje – koliko se dopusti. Zbog čitavoga niza integracijskih inicijacija hrvatski državni vrh je baš u razdoblju od nakon prestanka rata do danas praktično, bio izložen donošenju niza nepopularnih državnih odluka, što su neke vlasti, u pravilu one tzv. ljevice zdušno provodile koristeći međunarodne pritiske pa i oštre uvjete kao alibi, a vlasti oko HDZ-a, s tzv. desnice su u principu pristajale na te inicijativne politike jer nisu imale snage za drugačije, uz napomenu da Hrvatska u puno stvari nije ni mogla imati snage za izbjegavanje neugodne integrativne inicijacije. Naravno, u krajnjem slučaju sve se moglo ne pitajući za cijenu, ali razumna politika, vlast i oporba, javnost i mediji, moraju moći predvidjeti posljedice i račun dobitka i gubitka.
Zbog svega navedenog bilo je znalcima posve očekivano da se ozbiljne akumulirane pobune pojavljuju na tzv. desnoj, nacionalnoj i kršćanskoj strani, te da će se na toj strani vjerojatno morati koristiti referendumske inicijative radi uklanjanja pobuna s ulica i trgova, gdje bi mogle eskalirati nekontroliranim razvojem i posljedicama revolucionarnog obilježja.
Pobune s ljevice su uvijek imale institucionalno – ulični oblik, gdje bi bubnjevi, parade, tu i tamo prosvjedi bili samo instrument za medijsko-institucionalnu uporabu ili neka vrst dnevno-političke prijetnje, obično točno naciljanom ministru ili nekoj javnoj osobi. Ti prosvjedi ili “pobune” u pravilu su imali trgovačku narav i služili su za prisiljavanje većinom desne vlasti na ustupke s usputnom, a zbog dominacije u medijima, vrlo bitnom, afirmacijom “boraca” za, obično, ljudska prava. Na tom modelu je nastala platforma Možemo.
Pitanja kao, zašto se na desnici nije mogla razviti tako uspješna platforma ne zahtijevaju preveliku pamet. Zato što misija Željke Markić nije bila stvoriti moćnu nacionalnu platformu, nego suprotno – spriječiti njeno nastajanje. Tisuće je dokaza za to, isto toliko svjedoka njezinog rukopisa koji šute ili šapuću, ali, zar treba bolji dokaz od stanja na desnici nakon gotovo desetogodišnjeg djelovanja neokrunjene kraljice?
Zato je uspostavljanje Željke Markić na prijestolje alternativnog, izvandržavnog i upravo zbog toga moćnijeg autoriteta, na desnom, nacionalno- kršćanskom spektru bilo vrlo dragocjeno postignuće ljudi i centara koji su posve očito, ako se analizira njezin karijerni put od 1990. godine, bili autori projekta – Željka Markić.
Njezina perceptivna moć je prije svega počivala u poziciji izvan državnih institucija, koja joj je omogućavala neupitnost objektivnog autoriteta neuprljanog neposrednim državnim slabostima, slobodno arbitriranje o čemu je sama ili na zahtjev svojih sponzora htjela javno prosuđivati i presuđivati, a takav status, uz opći dojam crkvene miljenice i nakon referenduma, zaštitnice narodnih i tradicionalnih vrijednosti i pobjednice nad državnom moći, omogućio joj je uklanjanje svake moguće konkurencije ili neposluha oko sebe.
Zato, ali i zbog njezinog karakternog profila pored nje godinama nema snažne osobe, a u njezinoj blizini su se redovito pojavljivali ljudi kojima je kao prof. Bancu zbog probošnjačke politike i teškog vrludanja u Hrvatskoj trebala nacionalno-kršćanska krinka, ili kao tragikomični Igor Peternel bježeći s rigidne ljevice i iz lijevo-liberalnih krugova na kršćansku stranu, umjesto katekizma dobio bjanko certifikat Željke Markić pa ga je Škoro morao podučavati križanju.
U njezinoj blizini je stalni “inventar” Zlatko Hasanbegović, neupitni antikomunist s vrlo nejasnom karijernom pozadinom i sve jasnijim probošnjačkom ali i islamističkim profilom, zatim teško kompromitirani Josipovićev savjetnik Bartulica, zatim blago rečeno nedefinirani ustavno-pravni stručnjak prof. Podolnjak, po insajderima vrlo blizak Josipoviću i vrlo upitnog znanstvenog renomea, koji se niotkuda pojavio u MOST- u zajedno s Josipovićevom stručnjakinjom Jurlinom Alibegović, kojima je svima Markićka bila javna preporuka i bedem propitkivanju pred nepovjerljivom i radi puno razloga sumnjičavom desnicom, koja je grizla sve oko sebe u produciranoj krizi povjerenja, svojevrsnoj histeriji, odgrizajući sama sebi noge i ruke. Jedino se nije ni lajalo, ni režalo, ni grizlo nikoga u Markićkinoj blizini. To je postalo teži grijeh nego se otresti na Stepinca, da aktualnu Crkvu ni ne spominjemo.
Razvoj i rezultati kasnijih referendumskih inicijativa Željke Markić, obje o izbornom sustavu pokazao je da njezino usmjeravanje prvoga uspjelog referenduma u brak a ne u obitelj, nije bilo ni neznanje, ni slučajnost.
Svakome tko ozbiljnije prati događaje, razumije uzroke slabosti državno-političkog poretka, tko ima bar minimum znanja o funkcioniranju države i razvoja odnosa na području trajne borbe za moć, te ljudima koji prepoznaju neuralgične točke aktualnih poredaka, jasno je da je izborni sustav kao izabrana tematika za referendumske inicijative izvanredno minuciozno i iznimno pametno osmišljen.
A pogotovo da je vrhunski izabran trenutak i jedne i druge inicijative. Prvi referendum o izbornom sustavu, gdje je naglasak bio na preferencijalnom izboru Markićka je inicirala u trenucima vrhunca pobune protiv ljevičarske vlasti i neposredno uoči izbora za predsjednika Republike, gdje se nasuprot Ive Josipovića, apsolutne uporišne točke tzv. lijeve i Bog zna kakve sve strukture u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, pojavljuje prema prvim procjenama potencijalno vrlo prihvatljiva Kolinda Grabar Kitarović.
Markićka je ušla u prikupljanje potpisa, iako je ta kampanja jedino odgovarala Josipoviću, s obzirom da je gušila interes za izazivačicu Kolindu Grabar Kitarović kojoj je nakon dugog izbivanja iz Hrvatske kao kruh trebao medijski prostor i javni interes. Markićka tada, zbog toga što joj Karamarko upravo zbog navedenog nije htio dati potporu, ali i zbog otvorenih najava da će i sami zahtijevati uvođenje preferencijalnog izbora, potiče javno neraspoloženje prema HDZ-u, kome je tada ultimativno trebalo pomoći u razvlašćivanju Josipovića.
Drugi referendum je pokušala pod imenom Narod odlučuje organizirati nakon što je Ilčić odlučio prisvojiti akumuliranu energiju pobune protiv Istanbulske konvencije, iako je Markićka po receptu održanja moći i zaštite poretka od pobuna koje se ne uspijevaju spriječiti, vrlo uspješno preuzela masovne prosvjede od izvornih nositelja, o čemu se usudila javno govoriti jedino Rozalija Bartolić, a sve zbog već navedene percepcije moći i autoriteta Željke Markić.
Ljudi, autentični organizatori i predvodnici civilnog bunta u Splitu su šutjeli, iako je javna tajna da im je napravila kaos u organizaciji, počevši od otkazivanja već utvrđenih i organizacijski pripremljenih termina prosvjeda, do strukture samoga prosvjeda i apsolutnog monopola na komuniciranje.
Markićka je svoju inicijativu a na Ilčićevu, da ne bude zabune s jednako kokošarskim Ilčićevim namjerama, iako je inicijativa protiv Istanbulske izvan Ilčić-Zekanović kokošarenja bila i prirodna, i opravdana, i s realnom mogućnošću da uspije, pokrenula otvorenim pismom javnosti u ime udruge “U ime obitelji” u kojoj otvoreno zagovara štetnost inicijative protiv Istanbulske nazvavši je neustavnom i pozivajući se na ustavne stručnjake.
Ništa od toga nije bilo istina, stručnjake nikada nije objavila, a desetak dana kasnije, nakon što je započelo paralelno prikupljanje potpisa s anti-Istanbulcima, bilo je jasno da su “stručnjaci” – prof. Podolnjak!
Objašnjenje za pokretanje inicijative Narod odlučuje upravo tada, paralelno s anti-Istanbulcima je bilo u dlaku isto kao i za referendum o braku. Tad se tražila ustavna norma za brak radi zaštite obitelji, zbog čega je cijela tadašnja operacija okvirno nazvana – u ime obitelji (a kako je ta sintagma postala udruga pisao sam u prethodnoj analizi), a sad je obrazloženje inicijative o promjeni izbornog sustava bila navodna namjera da se sustavno onemogući izbor zastupnika koji bi sutra mogli glasovati za slične konvencije.
Naravno, zašto bi se mijenjao obrazac koji je jednom upalio, a kad tome dodamo autoritet koji je imala Željka Markić, recimo u odnosu na Ilčića i Zekanovića, jasno je odakle joj petlja da za prevenciju nekih novih Istanbulskih konvencija angažira prof. Podolnjaka, koji je javno podupirao Istanbulsku konvenciju. S pravom je vjerovala u slijepu odanost svojih pristaša, pa je bilo logično da ju nitko ne pita – nije li narodski rečeno nepastirski slati vuka u tor da čuva stado ovaca od vukova?
Markićka je tada na primjedbe o terminu pokretanja inicijative odgovarala porukom da već dugo radi na pripremi te inicijative, što je istina, jer je i sa mnom puno puta o tome razgovarala, ali nikada nije nitko oko nje, izuzev možda nje i Podolnjaka, znao što je to i s kim tijekom tih “priprema” pripremila. Njezin model djelovanja je inače prokušani zavjerenički pristup, pa sve dogovara ona osobno s pojedincima, informirajući ljude krajnje selektivno i tajeći ono što joj ne odgovara da se zna, računajući na dobru vjeru ljudi.
Tako se ljudi često nađu kao pokriće nečemu o čemu nemaju pojma, a ističe se njihovo ime kao potpora, čime se lukavo širi krug potpore. S obzirom da je nakon jasenovačke storije s komemorativnim pločama HOS-ovcima godinu dana ranije Anto Đapić suočen s paralizom sustava i neprirodnom pozicijom Milorada Pupovca najavio angažman na radikalnoj promjeni izbornog sustava, što je izazvalo Željku Markić na aktivnost ili prije fingiranje aktivnosti, s vrlo isključivim javnim stavom prema Đapiću, koji joj je tada javno na HTV-u rekao da je spreman biti vodonoša, samo da se dobro pripremi inicijativa i da se oko nje udruže baš sve nacionalne snage, moglo bi se uzeti da Markićka polazi od toga da se od tad pripremala.
Za što? Hm, nikako za promjenu državno-političkog poretka, nego za njegovo daljnje urušavanje.
Tad se saznalo da joj je u kontekstu prethodnih predsjedničkih izbora upravo prof. Podolnjak pripremao referendumsko pitanje, Josipovićev bliski suradnik! Pročitajte što sam o tom kontekstu napisao.
S obzirom da sam u to vrijeme detaljno, precizno i neupitno teorijsko-politički obrazložio svu pogubnost inicijative Narod odlučuje, što se može pronaći na mrežama, nema potrebe to ponavljati.
Znakovit je recimo jedan detalj. Pisma Željke Markić u ime udruge “U ime obitelji” kojim se narod otvoreno poziva na ignoriranje inicijative protiv Istanbulske, a koje je objavio portal Narod.hr, nestalo je sa svih tražilica. Pokušajte pronaći.
No, kao i u svemu, tragovi ne mogu nestati usprkos savršenoj organizaciji, pa će nepovjerljivci koji “ne mogu vjerovati” sadržaj pisma pronaći u tekstu kolege Nenada Piskača, na portalu HKV-a. Želim ponoviti – ta inicijativa je bila potpuno suglasna s ustavnim promjenama koje je Josipović nudio u kampanji protiv Kolinde Grabar Kitarović, a koje mu je radio tim stručnjaka u kome su bili kasniji MOST-ovi ministri Jurlina Alibegović i Robert Podolnjak.
Bit i Josipovićevog, i prijedloga Narod odlučuje je – uspostavljanje novoga administrativno-političkog poretka sa šest regija. Političkog zato, jer izborni poredak koji je predložila Markić (Podolnjak) administrativnim i geografskim cjelinama preko izbornog sustava i koncepcije zakonodavnog doma, daje prvorazredni politički status.
Imamo esencijalno federalnu Hrvatsku, a samo je nakon toga pitanje dana kad će te regije postati Regije, Oblasti, Veležupe ili u političkom značenju Republike, te kad će Dalmatinci, Istrijani, Zagorci ili Slavonci postati alternativno, pa zatim primarno, nacionalno obilježje, a hrvatstvo primitivna zajednička prošlost. Baš zbog toga je MOST, posve sigurno nemajući blage veze o tome za što se zalažu inzistirao na ukidanju županija, o čemu trubi i danas neuki Miro Bulj, i baš zbog toga su tako revnosno podupirali tu inicijativu, a i danas trube nesvjesni da mogu biti zahvalni Bogu da referendum nije prošao, o krađi referenduma.
Paradoks, koji ukazuje na neracionalnost ponašanja nimalo zanemarivog broja ljudi, kao i u nizu sličnih slučajeva, kao oko DP, zatim u aktualnim prijeporima Škore s Ćipama, Radićima, Peternelima, Prkačinima ili Bujanec-Dujmovićima, je vidljiv u tome da je i tada tu inicijativu Željke Markić podupirao čitav niz uglednika iz iseljeništva, svećenika, zatim povelik broj Hrvata u BiH, iako im je izrugala temeljno političko pravo – pravo izbora, ostavljajući ustavnu odluku o tri zastupnika, a tražeći im pravo dopisnog i elektroničkog glasovanja! Treba li objašnjavati da je to doslovno ruganje, jer baš ništa ne bi promijenila činjenica da milijun ljudi na taj način glasuje. Efekti njihovog prava bi ostali isto kao da ih je glasovalo – deset, slovom i brojem!
Drugi je opasni, a posve konzistentan paradoks njezinog ukupnog javnog djelovanja i dugogodišnje “borbe” protiv srpstva i financiranja “Novosti” to da je pod fintom smanjivanja ovlasti saborskih zastupnika nacionalnih manjina (što unosi ustavni kaos u zakonodavni dom i vrlo izvjesno je neustavno) zapravo predložila legitimaciju na vrhunskoj nacionalnoj razini separatnog i razarajućeg nacionalno-manjinskog političkog entiteta u Saboru, čime i formalno uz regije, i po etničkom principu federalizira Hrvatsku. To ne bi ni najumniji srpski šovinist smio poželjeti.
No, koga u godinama poticanom i stvaranom poretku bujičara ili škorista to zanima i koliko dobrih, a naivnih ljudi u Hrvatskoj o tome nešto zna!?
Za kraj ovoga nastavka valja upozoriti da su Željku Markić stvorile referendumske inicijative, ali i da je DP nastao na svojevrsnom referendumskom, doduše neformalnom, masovnom pokretu – na imenu kantautora i pjevača Miroslava Škore, te da je model preuzimanja alternativnog ili buntovnog potencijala nacije u oba slučaja potpuno isti, te da je organska suradnja te dvije političko-referendumske inicijative bila posve prirodna, normalna i opasna. Puno opasnija od lošeg poretka.
(U nastavku – Ima li zajedništvo na desnici alternative?)
Marko Ljubić/Foto: FaH
