Mnogo ljudi me, neki iznenađeni, neki s povjerenjem iako nesigurni da je izborni sustav (Šeksov zakon) krivac za sve probleme u Hrvatskoj, pitaju – pa je li to jedini sustavni krimen državno -političkog poretka!?
Da su postavili, ili da postavljaju pitanje – dobro, znači li to, da ako radikalno s tzv. visokom ljestvicom norme za ulazak u Sabor uspostavimo sustav, da bi svi naši problemi bili izbrisani, odgovorio bih im – ne, to nikako ne znači!
Ali, bila bi uspostavljena prva, neizostavna i ključna usmjeravajuća pretpostavka za rješavanje problema, koji su se namnožili i čitav niz njih gotovo da i nema više neposrednog dodira s izbornim sustavom, a što je najlošije u svemu, čak i oni naizgled sporedni i sitni problemi koji nastaju na rubovima takvog poretka postaju gotovo dnevno nerješiviji ljudima u političkom sustavu, koji ih vide, žele ih riješiti, a zbog umreženosti cijeloga spektra slabosti ne mogu, čime se rapidno narušava povjerenje u ljude i poredak, te stvara prvo privid, a nakon toga činjenica percepcijske naravi da – ništa ne valja i da nije moguće ništa napraviti.
Upravo to raspoloženje je carstvo mediokriteta i lovište beskrupuloznim i neodgovornim ljudima. No, o tome, o kompleksnosti sekundarnih podsustava i dodatnog ubrzanja primarnih generičkih problema u nastavku. Razumijem ljude.
Daleko je lakše krivnju, ili odgovornost za državne slabosti delegirati na Sanadera (pogotovo na njega jer je zgažen i ponižen, iako je i on žrtva tog deformiranog sustava kontrolirane i nikad provedene tranzicije iz totalitarizma u demokratsko, slobodno društvo), na danas već tragikomičnu Jadranku Kosor, Milanovića, Plenkovića.
Ljudi svoj odnos prema državi i njenim slabostima većinom vizualiziraju, što je posve normalno, i od ljudi na vrhu piramide očekuju da država, dakle oni, mogu sve.
Ta vizualizacija je svugdje u svijetu normalna, no u postkomunističkim sustavima je presudna, gotovo sudbonosna, jer ljudi refleksno, podsvjesno, i rješenja i krivnju traže u frontmenima. E, to u formalno demokratskom i integriranom poretku u zapadni svijet pravnih okvira nije tako. Postupak i moć donošenja zakona i propisa je iznad svega. Potenciram ponovo pojam – moć.
Izvorna, ona nastajuća moć, pozicije koje delegiraju ljude u vrh moći, a jedina moć koja se ne smije ignorirati u demokratskim poretcima je ona zakonodavna, ima presudan pečat na društvene odnose. Zato recimo tzv. hrvatska desnica, što neznanjem, što namjernim i ciljanim podvalama svojim pristašama, inzistira na izvanistitucionalnoj moći, koja, koliko god u pojedinim trenutcima i oko pojedinačnih događaja izgledala respektabilno, samozadovoljavajuće i potencijalno moćno, u biti je bespomoćna, a vrlo često i ventil, privid, koji ispuhuje stvarnu moć u demokraciji i potencijale društvenih promjena čini – nebitnim.
Zato sam upozorio na promašene referendumske inicijative, zato sam skeptičan recimo prema Hodu za život, koji se godinama događa na ulicama Zagreba i drugih gradova u Hrvatskoj, pod palicom Željke Markić, nositeljice višestruko promašenih referendumskih inicijativa, jer, iako su te javne i površne manifestacije brojnije, djeluju daleko moćnije od svega što rade njihovi suparnici, ciljevi za koje se bore i natječu – sve su udaljeniji.
Kako je to moguće?
Zato što se ta energija ne usmjerava u institucije čak i kad ima dobro definirane ciljeve, koje u suvremenim demokratskim sustavima i okvirima međunarodne zajednice bez koje i bez kojih ne možemo kao narod i država opstati, se ostvaruju u institucijama i zato jer netko, u navedenim slučajevima Željka Markić, Ladislav Ilčić, ili Ivan Penava u Vukovaru, nastoji i uspijeva, za svoje političke interese, kontrolirati tu energiju, figurativno rečeno ubijajući vola za šniclu, ne vodeći računa o realnim pretpostavkama koje jamče uspjeh, a još manje o posljedicama neuspjeha, odnosno zahtjeva koje onaj kome se delegiraju ne može trenutno ispuniti.
Drugim riječima, referendumska inicijativa koja je prikupila tristo tisuća potpisa, ili Hod za život s deset, dvadeset tisuća ljudi, u konačnici su usmjereni na delegiranje efekata dojma i stvaranja privida moći i uspješnosti prema osobnim preferencijama inicijatora ili frontmena, a ne na širenje, okupljanje i stvaranje još veće moći, koja bi mogla dobiti institucionalnu verifikaciju. Ako se ti procesi s referendumima o kojima smo pisali, ili s borbom za pravdu ili pijetet prema Vukovaru, ili za zajedničke škole, što je sve po definiciji posve prihvatljivo golemom broju ljudi, potpuno suglasno najvišim civilizacijskim ciljevima, definiraju i delegiraju bez znanja o modelima funkcioniranja tih procesa i nužnim proceduralnim pretpostavkama za ostvarivanje tako promoviranih ciljeva, onda nužno vode ponavljanju neuspjeha, izazivaju osjećaj bespomoćnosti kod velikog broja ljudi čiju nadu potaknu i završavaju na nekakvoj platformi svrhe samima sebi.
Zato sam upozoravao na prostor u medijima pod kontrolom Željke Markić, zato sam usputno spomenuo Osora Barišića i portal HKV, a posve isti refleks imaju gotovo svi tzv. desni mediji u Hrvatskoj, jer su isključivo u funkciji trajnog održavanja neraspoloženja ili kritizerstva, a ne kritike, i u funkciji veličanja inicijativa i inicijatora bez postavljanja pitanja o realnim mjerilima uspješnosti.
Hrvatsko društvo, prvenstveno tzv. desnica tako plovi u zamku tumačenja slobode na vrlo ograničenim temeljima, pa ispada da je smisao obnove države i goleme povijesne žrtve u tome da se u odnosu na razdoblje komunističke Jugoslavije danas smije javno reći što god tko hoće, slobodno prosvjedovati i iskazivati nezadovoljstvo državom i poretkom, te najvišim državnim funkcionerima. Ne.
Smisao i svrha obnove države i žrtve je u donošenju odluka, u svojevrsnom maršu kroz institucije, a marširanje ulicama, trgovima i javnošću je, ili u funkciji preuzimanja institucija ili paravan za banalizaciju države i promicanje banalnih interesa, uz vrlo izvjesnu mogućnost instrumentalizacije u funkciji održanja postojeće moći i poretka.
Ako marširanje ulicama i trgovima traje godinama, uvijek s istim deklaracijama i s istim liderima, uvijek uz ista obrazloženja i manje više uvijek usmjereno prema istim slabostima i njihovim personaliziranim nositeljima, takvim inicijativama i akcijama prijeti folklorni status i samosvrhovitost, bez realne ili kritične političke moći, a to je smrt realnoj politici i svakoj mogućnosti poboljšanja društva.
Da bi takve inicijative i aktivnosti, njihove mikrostrukture i oaze javnosti mogle dugo opstati, nužno je spriječiti svako propitkivanje ili konkurenciju.
Ključni cilj tih ljudi je spriječiti konkurenciju, figurativno rečeno ne talasati, tu i tamo usmjeriti fokus na personalnog zloćka, vrlo često instrumentaliziranog u unutarstranačkim borbama, ograditi bodljikavom žicom svoje feude i predstaviti se jedinim “borcima” za Hrvatsku, kršćanstvo, tradiciju, protiv srpskih memoranduma, srpskog sveta i sličnih najnižih populističkih i u krajnjem, specijalno – ratovskih podvala. Njima nisu cilj institucije i prevlast u njima.
Unazad nekoliko dana sam razgovarao, po tko zna koji put, s ljudima koje i sam, ali i nezanemariv broj ljudi u Hrvatskoj, drži ozbiljnima, o statusu Hrvata u BiH, koji nevjerojatno lako i jednostavno sve probleme delegiraju na tamošnjeg hrvatskog lidera Dragana Čovića, gledajući u hrvatsko – srpskoj suradnji na nekim temeljnim pitanjima statusa naroda i u dobrim odnosima Čovića i Dodika, izvorište strateške opasnosti za hrvatski interes. Teško je razlučiti granicu neznanja i namjerne zloćudnosti u obrazloženju takvoga stajališta, preko teze da je Republika Srpska nastala na genocidu i zločinu te da svu nacionalnu energiju primarno treba usmjeriti u rušenje Republike Srpske.
To su utoliko opasnija javna stajališta, ukoliko je temeljno polazište o korijenima Republike Srpske teže osporiti, ili ukoliko se svakoga tko izrazi sumnju u takav pristup, nastoji prisiliti na dokazivanje da nije pristaša genocida, zločina ili velikosrpske politike. To Hrvati pamte kao zastrašujući model koji se primjenjivao do 1990. godine, gdje je bilo politički, ali i karijerno, oportuno prije svake izrečene kritike o bilo čemu lošem radi otklanjanja svake sumnje u vlastitu pravovjernost, prvo temeljito izgrditi ustaše, hrvatski nacionalizam ili kleronacionalizam.
Tragično je da sad taj model primjenjuju samoproglašeni čuvari nacije i kršćanstva. Logično, konstruktivno i nacionalno relevantno pitanje nije priroda profila Republike Srpske, nego – imamo li kao država i narod dovoljno moći postići tako postavljen cilj, dakle rušenje Republike Srpske?
Da ne spominjem sve što nužno slijedi iz toga.
Tako postavljeni ciljevi su oznake tzv. desnice u Hrvatskoj, godinama su njeno obilježje, zato je potpuno neuspješna i nemoćna. Za takve ciljeve ne treba imati ni znanja, ni odgovornosti, njih ne treba obrazlagati, a lako je svakoga tko postavi pitanje koje sam postavio, proglasiti izdajnikom, kao i političare koji ne mogu ili neće ostvariti takve “zadaće”.
Naglašavam ovo “neće” jer se ne treba dokazivati da predsjednik Republike, Vlade i Sabora u Hrvatskoj, ili legitimni lider Hrvata u BiH neće ili “neće”, pa ih je ovisno o stranačkim i inim interesima u svakom trenutku moguće optužiti ni manje, ni više, nego za izdaju! To što ti ljudi znaju da takav cilj nije realan i da za to s obzirom na razvoj odnosa među svjetskim silama u ovom trenutku nema nikakve mogućnosti, promotore te deklarativno i utopijski posve prihvatljive ideje ne zanima. Od toga se ne može braniti, a to znaju i neprijatelji pa ne treba zbrajati dva plus dva da bi se dobio rezultat.
Tako postavljeni ciljevi su vrlo, vrlo često skrovište opasnih pozadinskih do neprijateljskih interesa, jer, kao u spomenutom slučaju idu potpuno na ruku otvoreno neprijateljskim bošnjačkim i islamističkim ciljevima.
S druge strane, izrazito brojčano slabija podstruktura s nekoliko stotina profesionalnih antifa, uspijeva baš sve ono što daleko brojnijoj tzv. desnoj strukturi ne uspijeva.
Kako?
Isključivo zato jer je sva njihova aktivistička energija usmjerena na institucije od prvog trenutka nastanka tih aktivističkih inicijativa i jer je njima marš ulicama i trgovima, mediji koje imaju i kontroliraju izrazito u funkciji ovladavanja institucijama, čak, ili naročito kad i ako nemaju političku vlast. Oni znaju, ili, da ne dajemo prevelik umni ili spoznajni potencijal skupinama bubnjara ispod prozora recimo Hebrangu, da to što rade ima konačan institucionalni i komplementarni efekt, te da netko, hijerarhijski nadređen točno zna zašto trebaju danima bubnjati pod Hebrangovim prozorima uoči predstojećih predsjedničkih izbora. A ne pod nečijim drugim prozorima.
Oni se ne boje konkurencije između sebe, jer znaju da će im institucije omogućiti benefite svima, pa je posve normalno da među tim “bubnjarima” imamo vrhunske glumce, profesore sa sveučilišta, novoproizvedene “znanstvenike” na inozemnim sveučilištima, inače, većinom na posve specifičnim odjelima za trening budućih voditelja upravljanja društvenim procesima u neokolonijalnim društvima, kojima se daje znanstveni certifikat tzv. boraca za ljudska prava (Hrvatska se upravo zbog sustavnih slabosti i ” borbi” tzv. desnice ni danas ne može odlijepiti ispod srpske kolonijalne šape), da među njima imamo i etablirane znanstvenike, pa sve do dekana fakulteta (sjetite se pokojnog profesora Kregara i slike kako ga policija nosi kao vepra s Cvjetnog trga) ili kandidata za rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. Bakića, saborskog zastupnika platforme Možemo.
Već sam ukazao na posljedice odnosa tzv. tehnomenadžera i tzv. tvrdih Hadezeovaca od prvoga dana obnove države, prvenstveno u Zagrebu i model koegzistencije tih struktura s podjelom na utjecaj u provinciji i glavnom gradu.
Možda najpogubniji utjecaj, s nesagledivim posljedicama po nacionalne, konzervativne i kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj, naslijeđene, nelustrirane strukture na humanističkim i društvenim fakultetima i ukupno na sveučilištima u Hrvatskoj, imala je kampanjska relativizacija vrijednosti “diplome”, te znanstvenih zvanja, pri čemu je upravo ta tzv. tvrda ili ortodoksna samoprozvana državotvorna struktura HDZ-a, koja se domogla mrvica moći u provinciji, ukupno prosječno needucirana o značaju države s totalnim nedostatkom kulture državnosti (potpuno razumljivo) navalila, nerijetko se koristeći i stranačkim pozicijama, na najviša akademska zvanja i statuse.
Pozicionirani “znanstvenici”, koji su znanstvena zvanja i pozicije na sveučilištima stjecali krajnjom apologetikom bivšem režimu uokvirujući u znanstvenu formu tragikomične teze, “dokaze” i ” otkrića” Titoizma, posve suprotne relevantnim znanstvenim dostignućima slobodnog svijeta, nerijetko su svoje pozicije i status u novim okolnostima štitili dijeleći šakom i kapom diplome pa sve do doktorata novopozicioniranim moćnicima, ili stranačkim podmladcima. Od toga nije bila imuna ni jedna stranka (sjetite se Merzel koja nije znala naziv svoje diplomske radnje), ali, zbog brojnosti ljudi na novostečenim pozicijama, HDZ je bio najizloženiji.
A baš zbog toga i nemoćniji provesti ultranužnu evaluaciju znanosti, iako je to jedini HDZ mogao, imao interesa i morao kao državotvorna stranka, te provesti pojedinačnu detaljnu provjeru znanstvenih postignuća na sveučilištima, na kojima su stari apologeti držali u šaci golem broj novoproizvedenih “intelektualaca” u svim javnim institucijama, a i okruživali se uvodeći u nastavni program veliki broj tako proizvedenih doktora znanosti, dajući im tzv. znanstveni štih, a oni njima potrebno demokratsko i nacionalno ruho i stabilnost upravljačkih pozicija.
Tako se cijelo društvo držalo u okovima, a najtragičnije je, tako se Hrvatskoj oduzimala budućnost.
Upravo tako je onemogućeno stvaranje kritične točke prevage u HDZ-u za lustraciju na sveučilištima, ali, slijedom toga u nizu tzv. javnih institucija koje su imale presudan utjecaj na društvene procese. Svaka politika, bila sklona očuvanju i baštini vrijednosti bivšega poretka, bila ona tranzicijska koja je bila na suprotnim javnim i programskim osnovama, tako je postajala talac tako izgrađene i organski umrežene strukture, koja je u biti najviše pogodovala očuvanju naslijeđenih pozicija i rame uz rame s njima, novostečenih.
Zato imamo potpunu dominaciju antifa “znanstvenika” u medijima, u upravnim i inim tijelima društvenih institucija i zato se samo vrlo mali broj referentnih znanstvenika desnog ili konzervativnog profila pojavljuje u javnosti ili u ad hoc, ili trajnijim inicijativama.
Zato je tzv. desnica obezglavljena, zato je lako manipulirati tim procesima i zato se na tom spektru pojavljuje toliko mediokriteta s tragikomičnim javnim “doktoriranjem” u javnosti. Sjetite se “doktora” Škore ili “doktorice” Markić.
S druge strane ljevica i inicijative koje su nastajale pod njenim okriljem, autori, aktivisti, promotori i politički frontmeni tih struktura su od početka imale jasnu svijest da bi im tranzicija društva mogla oduzeti ili potpuno redefinirati statusne pozicije, a slijedom baštine i u kontekstu uporišnih točaka u društvu, znali su da mogu preživjeti jedino udruženi, s jasnom hijerarhijskom strukturom, i samo ako kontroliraju institucije predvodeći tako tranziciju u vode pod svojom kontrolom. Oni nisu imali izgleda na otvorenom “polju”, pa im je presudna prednost bila poznavanje funkcioniranja institucija i oslonac na zainteresirane izvanjske snage s vrlo moćnim financijskim izvorima.
Aktivisti na ljevici nisu, ili su vrlo, vrlo rijetko dolazili u sukob sa svojim matičnim politikama, strukturirajući se ispod njih, bili su jedni drugima posve prirodni saveznici i nadomjesci, dok je na tzv. desnici, zbog svega navedenog trajno bjesnio rat inicijativa i politika protiv dominantne politike.
Organizacije tzv. antife, pogotovo civilne, građanske i tzv. neprofitne u svim javnim aktivnostima su golem napor, uz pomoć inozemnih savjetnika i mentora ulagale u obučavanje ljudi za pristup proračunskim sredstvima na svim razinama, dok je na tzv. desnici sva energija usmjeravana na uništavanje konkurencije u svome dvorištu, na tezgarenje, cijeđenje nekoliko uporišta među iseljenim Hrvatima i na neprijateljstvo s državom.
Sve to su razlozi zbog čega nema godinama relevantne snage na desnici, koja bi pritiskom na HDZ prisilila tu matičnu stranku na najširu moguću suradnju s referentnim akademcima, književnicima, glumcima, glazbenicima, a u povratnoj sprezi bez eliminacijskog neprijateljstva, sebi omogućila ekipiranje s vrhunskim ljudima i oko vrhunskih ideja i vrijednosti. Iako je pobjeda platforme Možemo u Zagrebu i klona joj Puljka u Splitu, zabrinula jedan dio ljudi i analitičara na desnici, valja naglasiti da je to samo zamjena istrošenog modela Bandića koji se djelomično otrgnuo kontroli i klasično je naslijeđe starih hadezeovskih tehnomenadžerskih i tvrdolinijaških borbi, gdje je Možemo samo redizajnirana moć u Zagrebu, koja se nikada neće preliti na Hrvatsku u cjelini, niti može postati bitniji faktor od već ranije ostvarenih postignuća ljevice sa SDP-om na čelu. Dakle, baš sve u Hrvatskoj i dalje ovisi o kvaliteti politika i procesa na desnici.
(U nastavku – Desnica i političko srpstvo)
Marko Ljubić/Foto:pxll
