ENIGMA DP ( 4. dio) Kako je Škoro odabran za predsjedničkog kandidata

31 srpnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Mnogi su u Hrvatskoj bili iznenađeni kad se počela provlačiti priča o Škorinoj kandidaturi za predsjednika Republike. No, ljudi koji su pratili poslovnu ekspanziju i medijske akvizicije formalno Peveca, a potpuno sigurno jedne vrlo šarolike skupine okupljene oko energetskih biznisa sa snažnim kadrovskim uporištima u svim strankama koje su godinama u različitim savezima upravljale Hrvatskom, nisu bili iznenađeni početkom Pevecove političke avanture, niti izborom Škore.



Eventualno, ljudi su se pitali što će bogatom, uspješnom i omiljenom kantautoru politička avantura, ali, s druge strane, upravo ta “hrabrost” , “odlučnost” i “altruizam” motiviran srećom svoga naroda iz totalnog komfora privukli su masu na predsjedničkim izborima.

Predsjednički izbori su bili idealni, poglavito zato što se tu još uvijek nije morala graditi vlastita stranačka infrastruktura, koja podrazumijeva ozbiljan višegodišnji rad, ali i zbog toga što su u godini dana slijedili parlamentarni izbori, koji su zbog ustavnih nadležnosti zapravo ključ Hrvatske.

Kreatori projekta danas poznatog kao DP su računali da će novac, bogato poticanje komercijalnih medija putem reklamiranja Pevecovih proizvoda i usluga sa skrivenim kupovanjem prostora za svoje kandidate, kupljeni mediji, plaćeni novinari i istraživači javnog mnijenja biti dovoljni za uspjeh obrnutog procesa u politici, stvaranja lidera, pa okupljanja na tom valu stranačke infrastrukture za parlamentarne izbore.

Polazilo se, ne bez uporišta, od toga da se novcima i javnom galamom, uz nacionalno poznatog kandidata može iznimno brzo stvoriti pobjednička priča. Taj model, uz to što izgleda na prvi pogled logično, ima razorne slabosti, na koje ću se osvrnuti u sljedećim nastavcima.

Pevec, Radić i vrlo izvjesno skupina iza njega, nisu imali vremena niti su smjeli zbog razvoja stvari na području energetike o kojima sam pisao u ovoj analizi, propustiti izbornu godinu i čekati četiri duge godine.

Previše je novaca uloženo već tada i previše je moći i novca bilo na kocki da bi se moglo prihvatiti zdravo za gotovo nagađanje o tome, tko je, kad i zašto otkrio Miroslava Škoru kao frontmena i zaštitno lice te političke operacije, pri čemu se najčešće spominje kombinacija da je bivši, tada smijenjeni i osvetnički raspoloženi savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović Mate Radeljić doveo Škoru Radiću i društvu neposredno uoči izbora.

Iako Radić ne isijava naročitu pronicavost i ne plijeni organizacijskim znanjem, što gotovo sigurno ukazuje na to da je on samo javni izvršitelj pozadinskih ideja ovoga projekta, sumnjam da je i on takav skučenih mogućnosti ostavio najvažnije pitanje za nekakvo ad hoc ili slučajno rješenje. Sumnjam i da Škoro radi tako, jer tko ga bar malo poznaje, zna da taj ne donosi uz pivo takve odluke.

Zato je puno realnije da je Radeljić fantastičnim refleksom prepoznavanja velikih prilika upao u već odavno spremnu priču, pri čemu je Pevecovcima odgovaralo u tom trenutku da se angažman Škore veže za Radeljićevo ime iz najmanje dva razloga:

Prvo, da se uzdrma potpuno Kolindu Grabar-Kitarović imenom glavnog savjetnika na suparničkoj strani, koji je znao puno, a imao je razloga biti ljut. Uz to, bio je blizak s Bujancem, stvorio ga je, a svatko je znao koliko je Bujanec beskrupulozan i spreman na sve, pod uvjetom da ima zaštitu. Zbog toga se i nastojalo napakirati Radeljiću objavljivanje nekakvih povjerljivih mailova, kako bi se potencirala panika na Pantovčaku. Činjenica je da se Radeljić ponašao gospodski i da nikada nigdje nije progovorio o tajnama Ureda, ali u strahu su velike oči, pa je Pevecovcima bilo dovoljno samo pojavljivanje Radeljića uz Škoru.

Drugo, da se, vežući priču za Radeljića zapravo prikrije duboka i višegodišnja priprema za operaciju preuzimanja države koja sobom vuče neugodna pitanja i da se sve predstavi kao Radeljićeva osveta. Sjetite se naslova i poruka o osveti kumova (Radeljića i Bujanca).
To je i Radeljiću odgovaralo jer ga se pretvaralo u jednoga od najmoćnijih ljudi u zemlji, a u poslu promotivnog savjetovanja i zastupanja nije bilo savršenije percepcije. S druge strane, donosio je Pevecovcima i Škori znanje koje oni nisu imali. Tako se održala do danas ta priča o “slučajnom Škori”, što je svemu davalo prihvatljivost, spontanost i draž bez čega se ne mogu planirati krupne stvari.

No, teško je vjerovati da je Škoro nastao tako, pogotovo što povijest Škore u javnom životu i Škore političara nije na razini jaslica, ili vrtića, već na razini fakulteta. Njegova osobna priča, od kada se počeo baviti zabavom govori o čovjeku koji pažljivo i uglavnom uspješno koristi vladajuće i utjecajne politike za svoj posao profesionalnog glazbenika i zabavljača. Još od preddemokratskih vremena, pa nakon povratka iz Amerike, vidljivo je da Škoro zna koliko je iznimno bitna sprega s politikom.

Ako se osvrnemo na zadnje dvije godine karijere Miroslava Škore, na njegovu naglu i za njega netipičnu odluku da iskorači u akademske i znanstvene vode, zatim na njegovo pojavljivanje u tzv. pretežitim ili mainstream medijima sve do uoči najave kandidature za predsjednika Republike, nekako je tu previše slučajnosti. Ljudi iz Škorine blizine će reći da njemu nikada akademska zvanja nisu bila inspiracija, te da je svaki njegov iskorak u tom smislu bio isključivo sastavni dio već naciljanog karijarnog iskoraka ili ponude koja je jamčila ozbiljan novac. Slijedom toga, motivacija za znanstvenim zvanjem, koje potajice ismijavaju insajderi u Osijeku i u zagrebačkim akademskim krugovima očito je morala biti vrlo visoka.

Kad tom fenomenu dodamo nezgrapni i gotovo rugajući narativ Bujanca i pokretaša koji su toliko agresivno ponavljali “doktor Škoro” da je to i ne naročito inteligentnim ljudima moralo biti poziv na razmišljanje o težini “doktora”, ali i na mogućnost o dugo pripremanoj proizvodnji narodnog doktora za preuzimanje, pardon vraćanje države narodu.

Toliko isticanje titule nitko nikada nije zabilježio u javnosti, izuzev kod Željke Markić, inače doktorice medicine, a ne znanosti.

U predbujičarskoj proizvodnji Škore HTV je odigrala gotovo u dlaku istu ulogu o stvaranju poželjne slike čovjeka, kao u slučaju Bože Petrova, s tim što su krajnji ciljevi bili posve drugačiji s tom dvojicom ljudi, a ni njih nije po razini potencijala moguće uspoređivati.

Škoro je kao glazbenik s pjesmama tzv. domoljubnog žanra te zbog bliskosti nacionalnoj ikoni Thompsonu imao svenacionalnu prepoznatljivost pa je u odnosu na Petrova, čija je uloga bila oslabiti HDZ u njihovoj utvrdi u južnoj Hrvatskoj i diljem Dalmacije prije svega, Škoro po definiciji i statusu morao poslužiti za konačan udarac HDZ-u.

Ako tome dodamo njegov komunikacijski šarm, vrckavost, dosjetljivost u korištenju zgoda iz naroda i snalaženje na pozornici kao riba u vodi, Škoru je nemoguće uspoređivati izuzev po modelu proizvodnje, s prilično rigidnim Petrovom. Daleko je sličniji recimo Mesiću, iako rafiniraniji i s više duha.

(U nastavku – Kako su proizvodili Škoru kandidata?)

Marko Ljubić/Foto: pxll


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •