U funkciji javne pripreme Škore za završne političke operacije Pevecovca Radića i strukture iza njega dobro je poslužila i priča kako je javno kriminaliziranom Sanaderu zbog prigovora savjesti rekao zbogom, što se silovito forsiralo i iz mainstreama i s Pevecovog Z1.
Također, upravo tipujući na njegov altruizam i spremnost na žrtvu u ime naroda, agresivno se od trenutka ulaska u politiku isticala Škorina poslovna genijalnost i neovisnost od države i državnih politika, te političkih krugova.
Samo neki detalji koji su se probili u javnost ukazuju na svašta, samo ne na neovisnost i poduzetničku inovativnost, a ključno pitanje koje se baš iz njegovih krugova postavlja svima, o tome, gdje je i kad zaradio prvi milijun, Škori nitko nije postavljao, iako bi odgovori mogli biti vrlo zanimljivi i nesumnjivo vode u blizinu vlasti.
Iako će Škoro višestruko ponavljati da je njegova obitelj i on bio žrtva prljave kampanje, realno, čak i u najburnijim polemikama u središtu izbornih kampanja, usprkos nečuvenoj prljavštini iz krugova oko njega i u njegovo ime, realno je reći da je neka čudna ruka držala štit nad Škorom. Pogotovo iznad njegove američke epizode, nakon što se 1990. godine vratio iz uzavrele Hrvatske u Ameriku, o čemu postoje vrlo neugodne indicije, pa i to da je Pupovcu netko moćan zabranio emitirati snimke teške kompromitacije.
Ako je stvarno Pupovčevo političko srpstvo u tolikoj mjeri baš ugrožavao Škoro sa svojim pokretom i ako je DP bio jedina hrvatska nada zaustavljanja neugodnog i destabilizirajuće opasnog srbovanja, ne može se ne postaviti pitanje – kome je u interesu i tko je dovoljno moćan da zaustavi Srbe u objavljivanju kompromitirajućih dokaza protiv čovjeka i pokreta koji su im navodno smrtna opasnost i ljuti suparnici Plenkoviću i HDZ-u, koji navodno tako predano podupiru srpstvo?
Kako to da usprkos kontrole nad državom savez Plenković-Pupovac nije mogao u samome startu političke kampanje ni u predsjedničkim, a pogotovo parlamentarnim izborima uz, kako se iz Radićevih krugova silovito naglašava potpunu kontrolu medija nesklonih Radić-Škoro projektu, emitirati kompromitirajuće dokaze protiv Škore, čime bi u začetcima bio ubijen taj projekt, koji im je bio toliko opasan?
Ta pitanja nisu spekulacija, niti su višestruke tvrdnje ozbiljnih insajdera oko SNV-a zanemarive i za ignorirati, pogotovo u kontekstu nastanka energetskog giganta PPD-a i preuzimanja Peveca sa svim o čemu sam prethodno pisao. Pogotovo bi o tome morali razmišljati ljuti desničari, nacionalisti i svi koji su izrazito osjetljivi na udbašku, komunističku, kosovsku, sorošovsku i srpsku opasnost i koji postojanje temelje na nužnosti besprijekorne hrvatske čistoće i ultimativne borbe protiv svega toga? Nitko nikada iz tih krugova nije ni pomislio javno razmisliti o tome, što možda više od bilo čega drugoga govori o tome zašto desnica nema moći u Hrvatskoj.
No o tome detaljnije u nastavcima, jer svrha ovoga analitičkog razmišljanja o fenomenu DP i samo naizgled o Škori, koji je tu samo iznajmljeni mamac i instrument, nije priča o njima zbog njih, nego priča o nemoći hrvatske desnice, razlozima i uzrocima njenog marginaliziranja na primjeru DP.
Zbog svega rečenog s naglašenim dijelom potencijalnih slabosti, očito je operacija Škoro izvedena gotovo savršeno s jasno uočljivim osmišljenim postupcima u paralelnom razvoju infrastrukture i logistike, te stvaranjem javno prihvatljive percepcije pobjedničkog političkog manekena. Uz to, bilo bi potpuno nemoguće takvu operaciju toliko dugo vremenski, s tolikim prešućenim ili skrivenim elementima o Škori i oko Škore voditi bez iznimno jakih uporišta u sivim centrima moći i u hrvatskim političkim strankama koje su imale utjecaj na institucije i medije. To bi bilo ravno čudu, otprilike kao poslovni uzlet Radića i kompanjona iz energetskog biznisa.
Škoro ovu operaciju nije mogao izvesti sam, jer je struktura moći koju je trebalo posložiti i dovesti u željenu funkciju bilo vrlo disperzirana i puno složenija nego 1992. kad se vratio iz Amerike u međunarodno priznatu Hrvatsku. Tada je hijerarhijski pravac iz Osijeka do Tuđmana bio pravolinijski, samo su dva čovjeka mogla relativno lako i brzo doći Tuđmanu i predstaviti mu koga su god htjeli.
To su bili Šeks i Glavaš, pri čemu treba naglasiti da je Glavaš tada imao enorman utjecaj sa statusom nacionalnog junaka, ali i stvarne moći u Osijeku, kojim nije formalno vladao, ali jest stvarno, pa je gotovo sigurno da je Škoro s već legendarnim darom za prepoznavanjem prilika pronašao način približiti se Glavašu odakle je bilo rutina doći Tuđmanu, pa usprkos pritužbi iz Hrvatske bratske zajednice SAD-a, završiti u Pečuhu kao konzul.
Kasniji Škorini karijerni postupci jasno ukazuju da je on, svjestan svoje “američke” slabosti i moguće ranjivosti zbog izbjegavanja rata u svakom obliku obveznosti, tipovao i vješto se približavao ratnim junacima i ratnicima, od Glavaša, preko nacionalne ikone Thompsona do danas političara i vukovarskog branitelja Ćipe, koga je predstavljao vozačom, a prometnuo u ključnu zaštitu s moćnom vukovarskom simbolikom i još većim procjepom u kriterijima i skrupulima.
Takvo poravnavanje medija i javnosti s finim promicanjem prihvatljivih profilnih obilježja se ne mogu bez vrlo moćne pozadinske strukture. To je uglavnom matrica proizvodnje poželjnog narodnog kandidata za ozbiljan uzlet na državne vrhove, a narodsku dimenziju, uz vrckavost i stalno javno spominjanje bakine, majčine ili didove mudrosti, slavonskih narodnih zgoda davale su pjesme koje su majstorski pogađale trenutno i stereotipsko raspoloženje velikog broja ljudi.
Ako tome dodamo svojevrsnu ustavno-pravnu paralizu državnog poretka, koju nitko u Saboru nije mogao, vjerojatno ni htio razbijati i mijenjati, a koja je održavala i generirala stalne napetosti i bila generator javnih prilika za udare i kompromitaciju HDZ-a, okolnosti su bile gotovo savršene za potpuni politički uspjeh i preuzimanje države te razbijanje HDZ-a.
Škorina izjava nakon ostavke da je pogriješio uvjetujući HDZ-u suradnju, nije izraz potrebe za kritičkim osvrtom iza sebe, nego izvršavanje obveza i nakon ostavke, koje je preuzeo ulazeći u pakt s Pevecovcima, kako bi se izbjegao javni interes za povezivanje Pevecovaca ili DP s davnašnjim nastojanjima uništenja te stranke, koje je eksplicitno objavio Gordan Malić prozivajući Ivu Josipovića za osmišljavanje i organizaciju te operacije. Valja naglasiti da i HTV-ovo otkriće Petrov nastaje u vrijeme golemog Josipovićevog utjecaja na tu televiziju.
Teško da Radić i njegova skupina iza kulisa nisu znali tko je Škoro. Znali su sve o njemu, imali psiho-profil do tančina točan. Konačno, za to im nisu trebali psiholozi, dovoljno je bilo obaviti uz kavicu par razgovora s ljudima iz različitih faza njegovog života i znati pouzdano s kim imaju posla, te kako mu iznijeti ponudu koju ne može odbiti.
Znali su točno što Škoru zanima.
Oni su znali da on nikada nije bio komunjara, iako se motao oko omladinske organizacije grada Osijeka, znali su da nije on rekao Sanaderu pod prizivom savjesti zbogom, nego da je dobio nogu zbog puno prizemnijih razloga, ali vrlo brojnih, te da je imao ludu sreću da su ti razlozi morali ostati tajna i nisu mogli služiti recimo za kazneni progon.
Znali su i da je Škoro iznimno oprezan i da usprkos tome što mu je novac jedini motiv baš svakog angažmana, neće lako upasti u nevolje sa zakonom ili se izložiti da “mu sude”. Znali su i da je njemu politika samo instrument, da ga ne zanimaju altruistički ideali, viši ciljevi, da nema vrijednosni stav ni o čemu i da će sve prilagoditi trenutku i tržištu, za što je imao fantastičan refleks. Otud njegovo naizgled čudno zamuckivanje o Titu i čitavom nizu pitanja, te posipanje pepelom tipa – krivo su me savjetovali. Ako pristojnog i prosječno obrazovanog čovjeka u Hrvatskoj u šezdesetim godinama života treba savjetovati o takvim pitanjima, onda je jasno da taj čovjek nema interes za društvena pitanja izvan instrumentarija za vlastitu korist.
Istodobno nekim čudom, sve to i tisuće detalja koji profilno određuju svakog čovjeka, izjava u javnosti koje bi po definiciji trebale izazivati gnjev tzv. desne Hrvatske, ostale su ili potpuno skrivene ili marginalizirane. Utoliko je to sve čudnije zbog toga što se Škoro godinama držao alter egom Marka Perkovića Thompsona, koga je mainstream i civilno-politička antifa histerično i prljavo blatila praktične bez prestanka, dok je Škoro bio potpuno pošteđen i najmanjih kritika, te rado viđen gost ili sudionik mnogih mainstream događaja. Je li to baš čudo i čudesan slučaj?
U društvu u kojem se daleko benignije stvari kontroliraju, gdje se gotovo nebitnim ljudima prešutno priječe javne pozornice, to niti je normalno, niti moguće.
(U nastavku – Je li Škoro bio vođa ili pokriće?)
