Na stranicama vukovarske Župe sv. Filipa i Jakova nalazi se enciklopedijski tekst o “Istina o Vukovaru i spomenici posvećeni žrtvama Domovinskog rata”. Tekst je bogato ilustriran fotografijama koje svjedoče o presudnim danima Bitke za Vukovar i same po sebi sve govore.
Tekst objavljujemo uz dopuštenje autora.
Vukovarska Bitka – bitka za Hrvatsku
Vukovarska bitka, već najavljena pogibijom 12 redarstvenika u Borovu Selu, počela je 24. kolovoza 1991., kada je počeo sveopći napad JNA na Vukovar, a trajala je sve do prestanka organiziranog otpora hrvatskih branitelja i okupacije grada 20. studenoga 1991. godine, predstavlja središnji događaj i fenomen u hrvatskom Domovinskom i obrambenom ratu. Jedna od prvih granata bila je na Franjevački samostan, pogođena je soba gvardijana fra Branimira Koseca.
Napadi srpskih pobunjenika na Vukovar počeli su 2. svibnja 1991. kada su u Borovu (Selu) u dobro pripremljenoj zasjedi ubijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika. Krajem lipnja i početkom srpnja jugovojska je na kopnenu granicu s Republikom Hrvatskom dovela jake snage, dok je obrana Vukovara u ranom razdoblju, a i duboko u ljeto 1991. godine, organizirana po mjesnim zajednicama. Krajem kolovoza u Vukovar su stigli Mile Dedaković (Jastreb), postavljen na mjesto zapovjednika obrane i njegov zamjenik Branko Borković (Mladi Jastreb).
Jedan od najžešćih pokušaja proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao do 20. rujna. Primijenjeno pravilo Blage Zadre, zapovjednika obrane sjeverozapadnog dijela Vukovara (Borova naselja), koje je proizašlo iz Dedakovićeve zapovijedi: Pusti tenkove, tuci pješašatvo!, učinit će Trpinjsku cestu grobljem tenkova.
Obruč oko Vukovara stezao se sve više i 14. rujna zatvorena je linija oko grada, osim „kukuruznog puta“, nazvanog Put spasa.
Po zapovijedi Glavnoga stožera HV-a, 26. rujna osnovana je 204. vukovarska brigada, a u obrani grada sudjelovale su i druge brigade, pripadnici MUP-a i HOS-a, kao i dragovoljci iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada, grad je potpuno odsječen od ostatka Hrvatske.
Ove slike same po sebi sve govore: Ulica Nikole Tesle, Željeznički kolodvor, soliter u centru grada, Opća bolnica, Gradski muzej i Franjavečki samostan.
Opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju te je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorene bolnice, odvijao se u podrumima. Oči, uši i glas opkoljenoga grada bio je Hrvatski radio Vukovar s legendarnim Sinišom Glavaševićem. Borbe vođene od sredine listopada pa do kraja bitke ubrajaju se u najteže i najkrvavije bitke Domovinskog rata. Na položaje branitelja, kao i na grad, sveukupno je palo dva milijuna projektila raznih kalibara. Zbog humanitarnoga konvoja koji nije došao do grada, pokušaj deblokade Vukovara 13. listopada je prekinut, a poginula su 43 branitelja.
U borbama 16. listopada u Borovu naselju poginuo je Blago Zadro. Dana 19. listopada 1991. zadnjim konvojem iz vukovarske bolnice spašena su 102 teška ranjenika. Padom Lušca (2. studenoga) i Bogdanovaca (10. studenoga), opasnost od pada Vukovara postala je sve vjerojatnijom. Nakon tri mjeseca grčevitih borbi, Vukovar je između 18. i 20. studenoga u cijelosti okupiran od strane tzv. JNA i srpskih postrojbi. U tom je trenutku u gradu bilo približno 15.000 ljudi.
U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2.500 branitelja. Ubijeno je, poginulo i nestalo više od 4.000 osoba: 2.500 ubijenih i poginulih, 1.500 nestalih. Danas se traga za još 350 nestalih osoba. Tijekom srpske agresije poginuo je 921 branitelj i oko 1.200 civila. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je nekoliko tisuća ljudi, a oko 22.000 Vukovaraca protjerano je iz grada u višegodišnju prognaničku neizvjesnost u 560 mjesta diljem Hrvatske, a mnogi su otišli i u druge države.
SPOMENICI POSVEĆENI ŽRTVAMA IZ DOMOVINSKOG RATA
Spomen-obilježje u Borovu (Selu)
Nedaleko od mjesta gdje su 2. svibnja 1991. godine u srpskoj zasjedi poginula dvanaestorica hrvatskih redarstvenika, 2002. godine postavljeno je spomen-obilježje u sjećanje na njihovu tragičnu smrt.
Godine 2004., uz spomen-poprsje generala Zadre, u spomen na sve branitelje Trpinjske ceste koji su svojim životom i djelom 1991. godine trajno obilježili obranu Vukovara, postavljen je tenk kao simbol herojske obrane Trpinjske ceste i Borova naselja.
Srpski koncentracijski logor Velepromet
Smješten u Vukovaru, Velepromet je skladišni prostor istoimenog poduzeća. Sastoji se od zidanih skladišnih zgrada i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara osnovan logor, logor u kojemu su vladali strah, jeza i smrt. Od rujna 1991. do ožujka 1992. godine kroz logor je prošlo oko 10.000 Hrvata i drugih nesrba, među kojima je bilo i djece. Ubijeno je i nestalo oko 700 osoba.
Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 9991.
Posebnu i prepoznatljivu ulogu u hrvatskom Domovinskom ratu odigrala je vukovarska ratna bolnica, čije je osoblje na čelu s ravnateljicom dr. Vesnom Bosanac iskazalo nadljudske napore, požrtvovnost i trud pri pružanju pomoći ranjenicima. Bolnica se nalazi gotovo u središtu grada i tijekom agresije na Vukovar bila je izložena bezočnom bombardiranju. Na bolnicu je svakodnevno padalo čak i do 700 projektila.
Od 2. svibnja 1991., kada se bolnica uključila u zbrinjavanje ranjenih u Borovu (Selu), pa do 20. studenoga 1991., bolnica je zbrinula 4.000 ranjenika, od kojih je 2.250 podvrgnuto dugotrajnim operacijama. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16 djece. Među 200 pogubljenih ranjenika i bolesnika na Ovčari bilo je i 18 djelatnika bolnice.
Popis ubijenih i nestalih u Muzejskom prostoru bolnice
Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., 2006. godine je u podrumu Opće bolnice otvoren muzejski prostor Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. Muzejski prostor, autora Ivice Propadala i Željka Kovačića, nudi multimedijalni prikaz ratnih zbivanja unutar bolnice tijekom jeseni 1991., a na pločicama unutar hodnika, koji je jedan od najprepoznatljivijih dijelova ratne bolnice, nalaze se slike te kronologija svih događanja od kraja kolovoza pa do 20. studenoga 1991., kao i imena ranjenika, liječnika i drugog medicinskog osoblja koji su ubijeni na Ovčari te onih koji se i danas vode kao nestali. U nekadašnjem atomskom skloništu, uz pomoć lutaka, prikazani su ranjenici u krevetima te novorođenčad u inkubatorima, a cjelokupni je ugođaj upotpunjen audio i vizualnim efektima.
U spomenke posvećene žrtvama iz Domovinskog rata treba dodati i prošli tjedan predstavljen popis vukovarskih žrtava Domovinskog rata postavljen u dvorištu Franjevačkoga samostana ponad Dunava.
Fra Ivica Jagodić, gvardijan Franjevackog samostana u Vukovaru i voditelj projekta Popis svih vukovarskih žrtava Foto: Danijel Soldo / Ccropix
Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.
Ovčara
Šest kilometara istočno od Vukovara nalazi se VUPIK-ovo uzgajalište stoke Ovčara. U dijelu Ovčare gdje se nalaze hangari otvoren je srpski koncentracijski logor kroz koji je prošlo mnoštvo zatočenika. Oni koji nisu podlegli torturama u hangarima odvoženi su na osamljeno mjesto gdje su strijeljani te bačeni u masovnu grobnicu.
U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje su trajale 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do srpnja 2006. identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Oko 60 osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice.
Na Ovčari su tijekom ekshumacije pronađeni i posmrtni ostatci legendarnog urednika i novinara Hrvatskog radija Vukovar Siniše Glavaševića.
Spomen-obilježje Ovčara
U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice mučenih i pogubljenih na Ovčari, podignuto je Spomen-obilježje Ovčara. Na crnom obelisku provlači se raspuklina u obliku križa u čijem se središnjem dijelu nazire silueta ranjene golubice bez glave – simbol svih masovnih grobnica u Hrvatskoj. Spomenik je djelo akademskog kipara Slavomira Drinkovića.
Spomen-dom Ovčara
Predstavlja vrijeme i mjesto stradanja 261 žrtve srpske agresije koje su dovedene iz vukovarske bolnice te mučki ubijene. U spomen na žrtve Ovčare hangar u koji su žrtve dovedene pretvoren je u memorijalni centar. Idejno rješenje za spomen-dom izradio je akademski slikar Miljenko Romić.
Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata
Nijemi svjedok stravičnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru je masovna grobnica na Novom groblju, danas Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koji se nalazi na istočnom prilazu gradu. Nakon okupacije grada tu su pokopani svi koji su poginuli tijekom agresije na Vukovar, ali ih nije bilo moguće pokopati na groblju jer su se nalazili u vrtovima, na ulicama, stadionu i oko bolnice, te oni koji su pogubljeni nakon same okupacije grada. Godine 1998. ekshumirano je 938 tijela.
To je dosad najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Mjesto masovne grobnice je nakon ekshumacije obilježeno postavljenjem 938 bijelih mramornih križeva, a groblje je podijeljeno u tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskog rata. Između bijelih križeva i Aleje poginulih hrvatskih branitelja i civila 2000. godine postavljen je središnji spomenik autorice Đurđe Ostoja.
Izrađen je od patinirane bronce, visok je četiri metra, u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen.
Vukovarski križni put na Putu spasa
Put spasa ili „Kukuruzni put“ bio je tijekom ratne opsade Vukovara 1991. godine jedini i najkraći prolaz za branitelje koji su te godine u jesen dolazili braniti grad na Dunavu, u rujnu čuvan i osiguravan, a nakon sloma obrane njime su se branitelji i civili nastojali probiti do pet kilometara udaljenih Bogdanovaca i slobodnoga vinkovačkog područja.
Posljednji koji su „Kukurznim putem“ ušli u Vukovar bili su dragovoljci HOS-a iz Zagreba, na čiji je poticaj uz vukovarsku gradsku obilaznicu izgrađena „Zavjetna kapelica spasa“, kada je izražena i želja branitelja da se za godinu dana izgradi i na kraju Puta spasa kapela „Kristova uskrsnuća“. Kako ova želja nije odmah ostvarena, u međuvremenu se rodila nova ideja, a to je izgradnja Vukovarskog križnog puta na Putu spasa koji završava nedaleko od ulaska u mjesto Bogdanovce.
Ovu ideju Vukovarskog križnog puta i „kapele Kristova uskrsnuća“ podržao je Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara koji je odmah i preuzeo sve naredne korake. Zajedno s braniteljima provedena je trasa i postavljene su privremene drvene postaje.
Tekst križnog puta napisao je Vine Mihaljević u simbolici izlaska iz muka na slobodu osobnu ali i na slobodu cijele Domovine jer je sudjelovanjem u obrani grada rođena sloboda cijele Domovine.
Iako križni put još nije napravljen i kapelica još nije izgrađena prva molitva Vukovarskog križnog puta održana je u subotu uoči Cvjetnice, 27. ožujka 2010. godine u kojoj je sudjelovao veliki broj branitelja i Vukovaraca.
Umjetničko ostvarenje povjereno je ovlaštenom arhitektu Željku Kovačiću.
Vukovarski križni put postavlja se u spomen onima koji su na Putu spasa darovali svoje živote i u spomen onima koji su po sretnom izlasku doživjeli slobodu novoga života. Tradicionalno bi se trebao moliti svake godine u subotu uoči Cvjetnice – Muke Gospodinove.
VUKOVAR DANAS
Iz Vukovara se ne može otići.
Točnije, ne može se otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitivnoga rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, pa makar samo zato da bi ponovo odlučili da više neće dolaziti u Vukovar, i da bi ponovo mogli prekršiti to obećanje.
Pavao Pavličić
Danas, unatoč svemu, Vukovar se okreće budućnosti. U grad se vratilo oko 60% prognanih pa sada ima oko trideset tisuća stanovnika. Vukovar polako postaje grad novih, crvenih krovova, grad čije su ulice ispunjene užurbanošću, a klupe u parkovima zauzete. I obale Dunava i Vuke načičkane ribičima potvrđuju želju za gradom, za životom. Vukovar ide dalje, ali ne zaboravlja. Ne zaboravlja svoje žrtve zbog kojih još i danas traži istinu i pravdu!
R.I. / Župe sv. Filipa i Jakova/ Foto:press
