Glasnović: Jesu li Perković i Mustač imali milosti za devetogodišnju Rosemarie Ševo?

23 travnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

“U svibnju 2000. godine Republika Bugarska je proglasila Komunističku partiju kriminalnom organizacijom, tužila je taj režim za namjerno kršenje ljudskih prava i sloboda, za moralnu i ekonomsku propast države te za kršenje prava na privatno vlasništvo što je svugdje u svijetu svetinja. Gdje je tu Hrvatska”, piše Željko Glasnović



Jugoslavenske tajne službe su izvršile više atentata u inozemstvu nego sve tajne službe sovjetskog bloka. Mi dandanas moramo gledati komunističke aparatčike i njihovu djecu koji i dalje brane taj isti propali sustav.

Dok je Anto DNobilo gradio svoju zločinačku karijeru u hrvatskoj državi s komunističkom mrežom crvenih direktora, hrvatski politički zatvorenici bi dobili 45 kn po danu što su proveli u zatvoru.

Dok je on gomilao bogatstvo braneći tekovine samoupravnog socijalizma s ljudskim licem, oni nisu dobili niti moralnu, a niti ikakvu drugu zadovoljštinu. Ljudi kao DNobilo, Ček-Boy Mesić i Čovjek Lignja Josipović su amnestirali taj isti režim, a to rade i danas do te mjere da možemo slobodno reći da smo došli u Treću Jugoslaviju. Gdje su tu branitelji?

Jedan filozof je dao definiciju fanatika rekavši kako je fanatik čovjek koji se bori za neke ciljeve, a kad ih ostvari, onda zaboravi za što se borio. Ja bih rekao da su po toj definiciji pojedinci postali fanatici.

Jesmo li se mi borili za Treću Jugoslaviju ili smo se borili protiv tog jednopartijskog sustava koji je na najgore moguće načine kršio sva ljudska prava: od masovnih ubojstava, progona, mučenja, egzekucija, prisilnih logora za rad, do zlostavljanja i tortura… Jesu li oni koji traže pomilovanje Perkovića i Mustača ikad pitali Manolića neka ključna pitanja kao npr. gdje je Andrija Konc?

Nikakvo pomilovanje njima ne treba. Ovdje ne treba miješati Božji oprost s ljudskom pravdom.

Oprost zahtijeva kajanje, kajanju prethodi priznanje krivice (i to ne opće kakvo imamo na početku sv. mise nego pojedinačno i javno), priznanje krivice zahtijeva istinu. A oni istinu nikada reći neće. Oni su pomilovani već prije odsluženja kazne samim time što su na slobodi živjeli 30 godina umjesto da su ležali u najstrožem zatvoru. I još su za to bili nagrađeni, i u ovom i u onom sustavu, kako slobodom tako i visokim pozicijama za likvidaciju „državnih neprijatelja“.

Jesu li Perković i Mustač imali milosti za devetogodišnju djevojčicu Rosemarie Ševo?

Koga je točno devetogodišnje dijete ugrožavalo? Gdje je milost za Tomislava Merčepa i Đuru Brodarca koji su umrli u zatvoru, gdje je milost za Mišu Hrastova kojeg je hrvatsko pravosuđe osudilo i financijski uništilo do šestog koljena plaćanjem odštete agresorskim vojnicima i njihovim obiteljima samo zato što je branio svoju zemlju i svoj dom.

Dakle, dolazimo do zaključka kako u Croslaviji progon, zatvaranje, mučenje i likvidiranje Hrvata nije problem, ali problem je osuda ljudi koji su naredili te iste progone, zatvaranja, mučenja i likvidacije.

Zašto je u Hrvatskoj samo 5% zemljišnih knjiga ispravno uknjiženo? Crveno plemstvo se jako dobro ugnijezdilo. Ljudi kojima su nakon ’45 godine oduzimali vlasništva, koja su nacionalizirana, nikada nisu dobili povrat svoje imovine. Lustracija je u svim postkomunističkim zemljama počela najprije u sudstvu. Kako mi možemo očekivati od ljudi koji su na najgori mogući način kršili ljudska prava u tom jednopartijskom sustavu da danas govore o demokraciji i vladavini prava?

Čisto licemjerje. U tom sustavu je bio i DNobilo koji je bio glavni tužitelj kada je osudio oca  Toma Sunića na 4 godine zatvora i kćer Mirnu na 10 mjeseci. Nobila je proslavio slučaj Artuković u kojem je također bio u ulozi tužitelja. Za smrtnu kaznu! Ne doživotnu preinačenu u par godina.

Artuković za razliku od Mustača i Perkovića nije tražio milost nego pravdu. Ni to nije dobio. Za grob mu se ni danas ne zna. Sve ove godine nisu se sjetili Nobila pitati gdje je zakopan Andrija Artuković, ali zato bez problema pitaju za pomilovanje šefova Udbe.

U Udbalandu su danas valorizirane sve moralne nakaze koje su upotrebljavale permanentni teror protiv ljudi koji se nisu slagali s jednopartijskim sustavom i tom vladajućom klikom komunista i njihovom djecom. Dok je u drugim zemljama komunistička partija proglašena kao kriminalna organizacija utemeljena na kriminalnoj ideologiji i aktivnostima, u Hrvatskoj se ona danas amnestira. Dok crveno plemstvo danas živi kao bubreg u loju zahvaljujući hrvatskim poreznicima i hrvatskoj dijaspori, većina Hrvata u bivšoj državi je živjela kao Delboy iz Mućki.

Za stotine pronađenih masovnih grobnica žrtava komunističkog terora niti jedna optužnica nije podignuta. Brzo su se zaboravile sve one žrtve koje su stradale od najgore tiranije na ovom prostoru pod znakom petokrake protiv koje smo se borili u Domovinskom ratu. Ako je ovo narod koji ne poštuje svoje žrtve, nije dostojan uopće da ima svoju državu. Mi danas još uvijek slavimo ideologiju koja je izvršila klasni genocid i aristocid nad hrvatskim narodom.

Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, imaju je jugokomunisti i njihova djeca koji su se uknjižili na nju kao na svoj posjed, s vlasništvom 1/1.

Komunizam je totalna inverzija kršćanstva. Staljin, najveći masovni ubojica u povijesti nakon Mao Ce Tunga na jednom sastanku u Teheranu rekao je Churchillu “Sotona je komunist i on je na mojoj strani”.

Takvi kad umru, nema križa nego petokraka i lopata. Nikada se takvi nisu pokajali za svoje monstruozne zločine. Oni ne samo da su pobili te ljude nego ih danas demoniziraju i mrtvima im oduzimaju dostojanstvo. Takvim ljudima se ne smije vjerovati ni kad govore istinu”, napisao je Glasnović.

D.M. /Foto:PV


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •