Na današnji dan 1992. godine selo Briševo u općini Prijedor postalo je mjesto najgoreg oblika zla. Mučilište i pakao za hrvatski narod. Tog dana, zvjerski je ubijeno 67 Hrvata, civila. Najmlađi među njima bio je dječak od 14 godina, najstariji starac od 81. Ubijani su u vlastitim kućama, stajama, na pragovima svojih domova. Nisu bili vojnici. Nisu imali oružje. Nisu nikome prijetili.
Briševo je bilo mirno hrvatsko selo, bez ikakve vojne prisutnosti. A onda je došla “vojska”, koja to nije bila. Došli su monstruozni sotonski koljači zarobljeni u ljudskom tijelu.
Žene i djecu prisilili su da gledaju brutalno iživljavanje nad svojim najmilijima. Muškarce su vezali, mučili satima, tukli do iznemoglosti, noževima im presijecali tetive na rukama i nogama, parali im trbuhe, lomili im kosti, odsijecali noseve, uši, genitalije i meso s tijela. Klali ih, ubijali ih krampovima, toljagama i noževima. Bez imalo kajanja gledali su ih u oči dok su ih masakrirali. Nakon toga žene i djevojke su silovali nastavljajući se iživljavati.
Za taj pokolj nitko nikada nije odgovarao. Tužilaštvo BiH 2023. podignulo je optužnicu protiv pet osoba koje se terete kao zapovjednici i pripadnici VRS-a i Kriznog štaba za planiranje i izvođenje napada u kojem je u samo nekoliko sati ubijeno 67 osoba, te za silovanja i nezakonita zatočenja civila.
Izvršitelji i danas slobodno žive u BiH, u Srbiji, neki čak u Europi. Neki nose uniforme. Neki primaju mirovine. Neki predaju djeci. I svi, baš svi, znaju što su radili. I svi znaju da im neće biti ništa.
Država Hrvatska nikad nije pokrenula ozbiljnu istragu. Nikad nije zatražila izručenja. Nikad nije pružila ni simboličnu pravdu.
A mediji?
Potpuna šutnja.
Kad se spomenu Grubori ili Varivode – emisije, kolumne, dokumentarci, cvijeće, delegacije, suze pred kamerama.
A za Briševo? Ni redak. Ni spomena. Ni riječi.
Kao da su ti ljudi ubijeni jer su bili krivi za nešto. Kao da su umirali na “pogrešnoj” strani. Kao da su se trebali ispričati što su uopće živi. Kao da su zasluženo umirali.
Briševo je izbrisano iz kolektivne memorije namjerno. Jer narod je potrebno držati u neznanju, krivnji i pokornosti svake vrste.
Oprost nikada nije zatražen. Pravda nikada nije donesena. Egzekutori nikada nisu imenovani. A nevini ljudi umirali su najgorom mogućom smrću.
To je stvarnost. To je istina o Briševu. Ne mit. Ne simbol. Ne parola.
67 Hrvata masakrirano je do neprepoznatljivosti. Svi od prvog do posljednjeg bili su civili. Njihova jedina krivnja osim što su, naivno, vjerovali da je ljudskost obostrana bila je što su bili Hrvati i što nisu shvatili da za neke, to samo po sebi automatski znači smrtnu presudu.
Željko Glasnović
General Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane
M.M. /Foto: Press
