Kada je krenuo moj političko-pravosudni proces sin mi je završio osmi razred osnovne škole. Danas je po zanimanju odvjetnik, ima 31 godinu, oženjen je i ima dva sina, ispričao je Branimir Glavaš za portal Objektivno.hr
Kada je krenuo obnovljeni proces protiv mene 2017. godine, Filip se uključio u moj proces kao branitelj i vjerujem da ćemo zajedno uspješno okončati ponovljeni postupak.”
Jeste li doista vjerovali da će vam se Zoran Šprajc javno ispričati prilikom nedavnog gostovanja u RTL-ovom Direktu? Je li vam dogovarajući emisiju prethodno nagovjestio tako nešto?
Kada me je Šprajc u srpnju prošle godine, vrlo neprofesionalno i bahato kako to njemu dolikuje, u svom prilogu u Direktu – iako mu je poznato da u mom slučaju ne postoji nikakva presuda – nazvao “ratnim zločincem”, nakon upućenog demantija, istog dana suprotno odredbama Zakonu o medijima uz svoj komentar dodatno pokušao uvrijediti, podnio sam dvije tužbe.
Jednu protiv RTL-a, a drugu protiv Šprajca osobno.
Na ročištu pred Općinskim sudom u Zagrebu u tužbi protiv RTL-a sklopljena je nagodba da Šprajc osigura termin za gostovanje moga odvjetnika (ujedno i sina) u svojoj emisiji, gdje će se razjasniti moj pravni status u procesu koji se sedamnaest godina vodi protiv mene, a ja se zauzvrat obvezujem povući tužbu protiv RTL-a.
Tom prilikom sam jasno naglasio da ne tražim nikakvu ispriku i da se Šprajc ne mora “posipati pepelom”, već da korektno odradi to gostovanje moga odvjetnika (sina), kako bi javnost čula iz prve ruke što se događa s mojim pravosudnim progonom. Naknadno mi je Šprajc predložio da bi mu umjesto mog odvjetnika (sina), za emisiju bilo interesantnije da mu ja budem gost – na što sam i pristao.
Meni je bilo jasno da se od Šprajca može svašta očekivati, pa sam se pripremio na dvije mogućnosti njegova scenarija u mom gostovanju. Prva mogućnost je bila da će korektno i profesionalno odraditi moje gostovanje gdje će mi omogućiti da o samom procesu popričamo korektno, na način da ukažem na svu apsurdnost mog dugogodišnjeg progona bez inzistiranja na ikakvoj isprici, a imao sam u podsvijesti da postoji mogućnost i njegovog ponovnog pokušaja verbalnog nadglasavanja u direktnom prijenosu.
Dogodilo se ovo drugo i nisam imao druge mogućnosti nego mu parirati na način kako sam to odradio. Mislim da nisam pogriješio i uvjeren sam da me nikada više neće zvati za gosta u svoju emisiju, jer Šprajc nije “obrisao pod” sa mnom, već ja s njime. Tako barem ocjenjuje većina gledatelja mog spomenutog gostovanja na RTL-u.
Protiv RTL-a sam tužbu povukao iz razloga što je RTL svoju preuzetu obvezu iz sudske nagodbe izvršio, ali protiv Šprajca osobno tužba je ostala i vidjet ćemo se na sudu.
Pored pokretanja tužbe za klevetu protiv nekolicine novinara, za klevetu ste nedavno tužili i predsjednika Saveza srpskih udruga Hrvatske Dragana Crnogorca. Iz kojeg razloga ste se odlučili na taj potez?
Iz istih razloga kao i Šprajca, kao i nekolicine drugih koji su me nazivali ratnim zločincem, poput Bernardića i Bunjca. Crnogorac je nastupao na beogradskoj TV Happy na prošloj tridesetoj obljetnici pada Vukovara, i služio se istim riječima i pravnim kvalifikacijama na moj račun, a koje mogu biti utvrđene samo pravomoćnim presudama – što u mom slučaju ne postoji.
Iz vlastitog iskustva sam se uvjerio da su tužbe najbolji i najefikasniji način za discipliniranje i samokontrolu onih, kojima je jezik brži od pameti. Kada ih opališ po džepu, pazit će što laprdaju u javnosti.
Koje zamjerke imate po pitanju rada efikasnosti hrvatskog pravosuđa pored onih koji se tiču dugotrajnog sudskog procesa koji se vodi protiv vas?
Moj policijsko-pravosudni progon početkom srpnja puni sedamnaest godina, uz činjenicu da sam i u zatvoru nevin odležao pet godina i tri mjeseca. Tu se radilo o klasičnom političkom procesu koje je inicirao Sanaderov HDZ, a koji je operativno odradio Vladimir Šeks u direktnom linku sa Mladenom Bajićem. Jedini cilj i svrha progona protiv mene je bio da me se potpuno politički neutralizira 2005. godine, kada sam se razišao sa HDZ-om, a danas se vidi kako su u tome ipak uspjeli. Teškom mukom, ali su ipak uspjeli.
Najveća rak rana hrvatskog pravosuđa je DORH, odnosno konkretno Mladen Bajić koji je kroz cijeli svoj radni vijek zlouporabio tu državnu instituciju kaznenog progona i taj bi čovjek trebao završiti u zatvoru zbog zlouporaba državne moći kroz DORH. Vjerojatno je i sam toga svjestan pa se sa sedamdeset dvije godine života još uvijek ne da otjerati u mirovinu.
Pogledajte samo najnoviji slučaj “Lora” koji je prekjučer ponovno okončan prvostupanjskom osuđujućom presudom za optuženike, a dobro je poznato kako je upravo sam Bajić sadašnje tzv. svjedoke u procesu “Lora” 1992. godine okvalificirao u svojoj optužnici protiv njih, tada kao srpske pobunjenike, da bi ih desetak godina kasnije koristio kao civile i svjedoke u progonu hrvatskih branitelja. O toj Bajićevoj zloporabi svi šute, a oči zatvaraju i hrvatski sudovi.
Međutim, osim tih dugogodišnjih deformacija u DORH-u, sudovi nam se ponašaju kao servis DORH-a. Postoji strah i bojazan velike većine hrvatskih sudaca od DORH-a i većina tih istih sudaca nemaju građanske i profesionalne hrabrosti suprostaviti se toj očitoj zlouporabi državne moći od strane DORH-a. DORH i hrvatski sudovi jednostavno žive i rade u jednoj simbiozi.
Možete li tu, kako kažete “simbiozu” DORH-a i sudova malo konkretnije objasniti ili nečime argumentirati?
Mogu, kako ne!? Konkretno na mom slučaju, ali i na nekim drugim relativno aktualnim slučajevima. U mom slučaju dovoljno vam je reći da su moj progon koncem lipnja 2005. godine direktno dogovarali, osobno tadašnji predsjednik Sabora i Mladen Bajić i to u uredu predsjednika Sabora. Dovoljno vam je reći i to da su Mladen Bajić i tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, u četiri oka dogovarali nezakonitu dodjelu statusa tzv. krunskog svjedoka Krunoslavu Fehiru, iako su oni i tada znali da osoba koja je izvršila ubojstvo ili bila sudionik u ubojstvu – taj status ne može dobiti. Dali su mu ga, samo pod uvjetom da tereti mene, a protiv njega nisu nikada podigli optužnicu, što su i danas dužni učiniti, a ne čine.
Kada je Ustavni sud ukinuo drugostupanjsku presudu Vrhovnog suda i ukazao im na te nezakonitosti, onda odjednom Vrhovni sud reterira od svojih prvotnih stavova, mijenja svoju prvotnu odluku i nikom ništa. Za te očite nezakonitosti u radu, konkretno predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina i Mladena Bajića – nitko ne odgovara. Mogu raditi što hoće i kako im je volja, a nemaju nikakve odgovornosti. Sudovi DORH-u ispunjavaju želje i nitko se ne usudi usprotiviti takvom bezakonju.
Pogledajte što se događa sa osječkim sucima vezano uz slučaj Mamić. Uz ostalo, krimen im je i tereti ih se kako su išli u svečane lože u Maksimiru i dobijali besplatne nogometne ulaznice, ali se ne želi kazneno goniti sada predsjednika Visokog kaznenog suda, Željka Horvatovića za iste, ili puno gore stvari. Naime, opće je poznato da je sudac Željko Horvatović lagao na Državnom sudbenom vijeću prilikom svog izbora za predsjednika Visokog kaznenog suda kako nikada nije bio u ložama GNK Dinamo, kada o tome postoje dokazi koji govore suprotno.
I ne samo to, nego je i putovao na trošak Dinama ili HNS-a po utakmicama diljem Europe, ali se njega ne procesuira. USKOK u odbačaju kaznene prijave protiv njega kaže kako to nije kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, već status oštećenika ima samo HNS i GNK Dinamo.
Dakle, selektivno se jedne kriminalizira, a drugima se gleda kroz prste i to samo iz razloga što im je “podoban” i jednog dana će im možda zatrebati da im vrati “uslugu”. Tko normalan u Hrvatskoj može imati povjerenje u takvo pravosuđe u cijelini? Nitko!
I na kraju samo da se dotaknem Odluke Ustavnog suda od 29. ožujka 2022. u slučaju Damira Vrbanovića, gdje Ustavni sud u točki 1. svoje odluke decidirano kaže kako se: ‘’ustavna tužba usvaja u odnosu na prigovor da sudac Darko Krušlin nije bio nepristran’’.
Kao prvo, takvom odlukom Ustavni sud “zabija ekser” sucu Krušlinu i prije nego se i sam DORH očitovao na način da li će uopće protiv njega dići optužnicu ili neće. Smiješno je i žalosno da Ustavni sud donosi takve odluke jer tim (po meni) nerazumnim odlukama teško krši prava i samog suca Krušlina i pogoduje samom DORH-u, kako u progonu Zdravka Mamića, tako i suca Krušlina.
Kao drugo, kako među više optuženika taj isti sudac može biti pristran samo prema jednom optuženiku, a drugima ne? Naime, podsjećam da je taj isti Ustavni sud odbio ustavnu tužbu Zdravka Mamića na iste okolnosti.
Potpuno je nelogično da se ustavne tužbe osuđenih osoba iz istog predmeta, razmatraju pojedinačno, a ne skupno. To mi jako miriše na još jednu odluku, koja ima svoju skrivenu pozadinu i nije slučajna.
Poznato je da je vaš sin Filip i odlučio postati odvjetnikom kako bi jednog dana bio vaš branitelj. Kako obitelj podnosi cjelokupnu situaciju?
Kada je krenuo moj političko-pravosudni proces sin mi je završio osmi razred osnovne škole. Danas je po zanimanju odvjetnik, ima 31 godinu, oženjen je i ima dva sina. Kada je krenuo obnovljeni proces protiv mene 2017. godine, Filip se uključio u moj proces kao branitelj i vjerujem da ćemo zajedno uspješno okončati ponovljeni postupak. Sigurno mu nije bilo lako odrastati i studirati sa teretom mog pravosudnog progona i mog zatvora. Upoznat je sa svim detaljima cjelokupnog predmeta i potpuno mu je jasno o čemu se tu radi. Zna da nisam kriv i to mi je najvažnije.
Upravo zbog njega, mojih unuka i obitelji – moram se boriti da se skine ta stigma “ratnog zločinca” s mene i njih. Radi budućnosti mojih unuka. Vjerujem da ćemo uspjeti i ne prihvaćam nikakve sudske kompromise. Nisam kriv i ne prihvaćam nekakvu “triper” kombinaciju u stilu ‘’nisi puno kriv, ali si malo kriv’’ – kako bi se pokušalo “popeglati” moj politički montiran sudski progon, a da se “država” izvuče.
Do sada su umrla dva suoptuženika i porezni obveznici već sada moraju platiti njihovim obiteljima troškove tog karikaturalnog suđenja – samo za njih dvojicu preko tri milijuna kuna. O tome se šuti.
Zahtjev koji je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić uputio svim najvažnijim sudovima u Hrvatskoj radi informiranja o izvansudskim aktivnostima sudaca naišao je na negodovanja u njihovim redovima. Kakvim ocjenjuete taj potez te vjerujete li da isti može doprinjeti transparentnosti sudbene vlasti?
Predsjednika Vrhovnog suda poznajem samo iz medija. Vjerujem da mu nije lako jer su velika očekivanja javnosti od njega. Po meni je potpuno normalno da sve izvansudske aktivnosti svih sudaca budu potpuno javne i transparentne. Isto tako mi je normalno i logično da im prihodi i imovina moraju biti transparentni, kao i činjenica da su pod stalnom paskom sigurnosnih sustava radi češćih sigurnosnih provjera.
To je u interesu i samih sudaca, ali i hrvatske javnosti – što će zasigurno doprinijeti jačanju povjerenja građana u tu granu pravosudne vlasti. Isti i još strožiji režim treba primjeniti prema DORH-u. Svi oni koji žele biti dio pravosudnog sustava neka se sa time pomire, ili neka se ne bave tim poslom.
Što bi se trebalo dogoditi da oprostite Vladimiru Šeksu sve što mu zamjerate te postoji li mogućnost da se ikad pomirite?
Ti odnosi su vrlo komplicirani i teško ih je nekome objasniti. Naime, kada sam se vratio iz zatvora na inicijativu zajedničkog prijatelja u nekoliko navrata smo se sastali i pokušali neke stvari raspraviti vezano uz moj pravosudni progon i njegovu involviranost u njega. Svaki put mi je lagao, ali uprkos tome, ja sam mu u jednom trenutku nakon nekoliko susreta bio prešao preko svega. Iako mi je uporno lagao, nastojao sam mu sve oprostiti i zaboraviti.
Međutim kako se ja sa tim političkim pravosudnim procesom bavim sedamnaest godina, svaki dan s time liježem i ustajem, sa time živim – u potponosti sam složio sav mozaik do posljednje kockice i samo sam dobio potvrdne odgovore na sve ono što sam znao i prije sedamnaest godina. Puno je vremena prošlo od kada je to sve krenulo i mnogi ljudi i iz njegove blizine su mi se otvorili i povjerili kako je to sve započelo. Kada čovjek sve to zna, teško je to više maknuti iz podsvjesti.
Što se tiče mojih trenutnih odnosa sa Vladimirom Šeksom – oni nisu nikakvi. Koncem listopada prošle godine bili smo na zajedničkoj večeri sa jednim društvom u Zagrebu gdje mu se pred svima omaklo, u svim tim lažima da je i sam “izlajo” nešto čime je u potpunosti razotkrio svoju ulogu u mom progonu.
Poslije toga bili smo na ručku u Osijeku 2. prosinca prošle godine, gdje se već u zraku osjetila jedna nelagoda i napetost. Zadnji put smo se čuli onog dana kada sam išao kod Šprajca na RTL i više ne.
U međuvremenu smo bili na dva ista sprovoda, ali za čudo uopće se nismo vidjeli. Ja od njega nisam bježao, a ne znam je li on od mene? Mene zanima samo istina i ništa više, a ja ću do istine doći i ona će biti javnosti poznata.
Kako sada gledate na političku situaciju u Hrvatskoj u odnosu na protekli period dok ste bili vi politički aktivni? Je li se HDZ promijenio?
Iz politike sam se povukao, ali ne znači da ne pratim što se zbiva na političkoj sceni. Na sceni je sav jad i bijeda u hrvatskoj politici, kao nikada do sada. Možda malo i pretjerujem, ali kada se sjetim sastava prvog i drugog saziva Hrvatskog sabora počevši od 30. svibnja 1990., ovo danas nije usporedivo sa time. Tada su se politikom bavili ljudi koji su imali svoje ideale i svoju ideologiju u svakom političkom spektru – demokršćanskom, socijaldemokratskom ili liberalnom.
Danas toga više nema, ili ima pojedinaca, ali zanemarivo. Jedini ideal i ideologija velike većine političara danas je samo osobni interes i ništa više. Nažalost. Svjestan sam da su se vremena i promjenila, ali se politikom ne možeš baviti samo iz interesa, a toga smo uz rijetke izuzetke, danas svjedoci.
Promijenio se i HDZ što smatram razumljivim, jer su danas druga vremena, jedino se nije promijenilo HDZ-ovo biračko tijelo. Ono je ostalo mentalno, ali i interesno isto. Sve je to skupa rezultiralo malom i sve manjom zainteresiranošću hrvatskih građana za politička zbivanja u zemlji, što nije dobro.
Izlaznost na izbore je vrlo niska i dok je to tako, neće se ništa radikalno mijenjati u društvu, a temeljite promjene u Hrvatskoj su nužne. Samo je pitanje tko to može više tako zainteresirati i motivirati hrvatsku javnost da se u Hrvatskoj nešto promijeni na bolje. Ovi koji se danas nude kao alternativa, to zasigurno nisu.
Što je sa HDSSB-om? Hoće li izaći na sljedeće izbore? Razmišljate li i vi o povratku u političku arenu?
HDSSB je stranka koja je provela svoje unutarstranačke izbore jesenas. Ima svog predsjednika, izabrana tijela i financijski dobro stoji, što je bitna pretpostavka za daljnji neovisan politički rad. Pretpostavljam da će mladi izaći na sljedeće parlamentarne i lokalne izbore, jer imaju zatvorenu vlastitu financijsku konstrukciju. Što se mene tiče, ja sam tu životnu etapu zatvorio i jedino što još moram u životu uspješno završiti – je moj sudski proces, trekao je glavaš za porztal Obketivno.
M.M. /Foto: rtl
