Izraz “uncanny valley” (jezovita dolina), opisuje uznemirujući osjećaj koji ljudi dobiju kod pogleda na figure, robote/strojeve, maske ili igračke koje podražavaju ljudski izgled ili ponašanje i pri tome kod gledatelja izazivaju nelagodu, strah ili gađenje umjesto empatije i razumijevanja.
Termin je 1970. godine skovao japanski robotičar Masahiro Mori. Po njegovoj teoriji “jezovita dolina” je prostor strave i neizvjesnosti koja se povećava što je sličnost s ljudima veća. A kada se ljudski surogat približi savršenom realizmu, dolina neizvjesnosti naglo propada u ponor jezivog.
Prostor između artificijelnog i stvarnog ispunjen je stravom gorom od ijedne u stvarnosti jer nas stavlja pred dilemu – što zapravo stvarnost jest i što ako je gora od svega što zamišljamo, ili najgore: što ako iz nje kao iz noćne more, nikako ne možemo izaći?
Teorija se dosta primila u japanskoj, a kasnije i zapadnjačkoj produkciji horror filmova. U japanskim horrorima česta je upotreba Hannya i Noh maski koje potječu iz tradicionalnog kazališta. Maske poput Ko-omote (lice mlade žene) smatraju se jezivima jer su statične.
Ovisno o kutu svjetla, nevin izraz lica može se u trenutku pretvoriti u zlokobni osmijeh ili duboku zlokobnu tugu. Često se koriste i maske koje prikazuju običnu djecu ili popularne likove iz dječje kulture. Kontrast između nevinosti djetinjstva i nasilnih motiva stvara snažan doživljaj jeze.
Maske s pretjeranim, nepomičnim osmijehom (često viđene u manga stripovima i filmovima) brišu individualnost i emocije, pretvarajući ljudsko lice u nečitljivu, opasnu površinu, dolinu jeze.
U Americi se pojam može primijeniti na popularni lik klauna (klaunovi ubojice: Pennywise, Klaun Art, Klaun Twisty, John Wayne Gacy…) čija teška šminka skriva stvarne emocije i namjere, stvarajući kognitivnu disonancu.
U američkoj kinematografiji, taj se kontrast između dječje cirkuske nevinosti i ekstremnog nasilja koristi za postizanje maksimalnog šoka.
Sve to, slikovito ili doslovno možemo primijeniti na fenomen američkog klauna/predsjednika Donalda Trumpa. Što misli kad misli, što želi postići kad nas šokira, ima li dobre ili loše namjere, pleše li zbilja tako očajno ili se samo gega da bi bio simpatičan – da bi nas privukao, radi li sve zbog mira i prosperiteta, da bi nam svima bilo bolje, prvo Amerikancima i kršćanima, a onda i svima, da bi dobio Nobelovu nagradu za mir – pa eto mu je… ili su mu namjere mračne, još nedohvatljive?
Kao u noćnoj mori u kojoj se granice brišu osmijehom koji se naglo uozbilji, rečenicom ili gestom koja otkriva namjere, prekasno, ali prekasno. Nitko nije siguran, ne vjerujte ni u što. To je poruka američkog klauna u jezovitoj dolini.
Gordan Malić/Foto: YT
