Od 1946. do 1989. Jugoslavenska Udba likvidirala je 74 hrvatska emigranta, među njima i 9-godišnju djevojčicu Rosmarie. Po istraživanjima njemačkog novinara Hans-Petera Rullmanna, samo u Njemačkoj ubijeno ih je četrdeset dvoje.
Hrvoje Klasić smatra da kod političkih ubojstava u načelu nema razlike između SFRJ i Republike Hrvatske. Navodi da su u Hrvatskoj likvidirani Reihl-Kir, Milan Levar, Ante Paradžik “i ostali”.
Pod “ostalima”, vjerujem, smatra članove zagrebačke obitelji Zec, ali mu iz nekog razloga nisu kliznuli s jezika.
Ovako je, ipak, popisao jednog ubijenog u ratu (Kir), drugog zbog rata (Levar kao svjedok nekih ratnih zločina nad Srbima u Lici) oba likvidirana iz osvete. I jednog koji je u Zagrebu nastradao nesretnim slučajem – opsežnu i dokumentiranu analizu stradanja Ante Paradžika, za kojim Klasić sigurno puno ne žali, napisao je dr. sc. Ivo Lučić.
Udbaški atentati bili su planski i sistemski, trajali su desetljećima, iza njih su stajali vrh partije i vrh države kako u svojoj knjizi “Ubojstva naređena u Beogradu” pojašnjava Rullmann.
Udba je posjedovala mrežu atentatora po svijetu, mrežu suradnika u svim porama društva, naročito među inteligencijom, novinarima, sveučilišnim profesorima… Koristila je posebnu obavještajnu službu u inozemstvu SID koja je targetirala mete, jedno vrijeme ju je vodio Budimir Lončar.
Odluke o likvidacijama donosile su se u državnim sigurnosnim tijelima, kojima su upravljali čelnici Partije. Jedan od njih bio je i Mika Špiljak, ujak Hrvoja Klasića, kojem je taj povjesničar posvetio malu beznačajnu hagiografiju “Revolucionar i državnik”. U njoj nema ni spomena udbaškim akcijama koje je odobravao “državnik” Špiljak.
Izjednačiti Jugoslaviju i Hrvatsku po pitanjima ljudskih prava i političkih sloboda, može samo čovjek bez ikakvih skrupula ili bezveznjak bez obaveza prema pameti.
Dr. sc. Hrvoje Klasić je kakav-takav povjesničar, ali Klasić je doista karakterna osobina: /www.24sata.hr/news/klasic-svaka-slicnost…
