Nevažno je koliko se ljudi okupilo na Markovom Trgu da bi tamo proveli noć u prosvjedu sa strankom Možemo. Vlastite vam oči, iz svake perspektive, prenose isti dojam – prosvjednika je ne više od pedeset. Iako nije neki broj, ne treba mu se rugati. Oni su ponovo svoji na svome – ulica, transparenti, zviždaljke, revolucija…
Gradske teme mogu malo pričekati. Ipak, mediji koji su im skloni, tvrde da ih je na trgu najmanje 200 i da su u pitanju “građani Zagreba”, a ne članovi i simpatizeri stranke Možemo.
Dakle, tamo je, na malom prostoru između parkinga vlade i Sabora, u aleji luksuznih službenih vozila koje su simbol moći, bogatstva i rasipnosti, zapravo stao cijeli Zagreb. To naravno nije istina, očigledna je laž, ali ona će naći svoj put do legalizacije kod njihovih birača zbog “faktora trenutka”. I očita laž može se prenijeti na raspoloženje jednog dijela ljudi, i to ne obavezno fanatiziranih i zaglupljenih, ako si odredio dobar tajming.
Tajming je ono što određuje uspjeh i neuspjeh svih političkih obrata, bili oni revolucije ili regularni izbori u demokratskom okruženju. Tajming je i ono što nam omogućuje ispravnu rekonstrukciju događaja, ali tek kad se zbivanja slegnu i dođe do epiloga. A to znači poslije prevrata ili nakon izbora. Za mnoge je, pogotovo u našem društvu gdje se sve svodi na borbu za mjesto oko kazana, tada prekasno. Nitko više nema ni volje ni interesa baviti se rekonstrukcijama kad je cilj već postignut. A suprotstavljanje proklamiranim istinama nosi rizik gubitka reputacije, utjecaja i u krajnju ruku – gubitak posla.
To je razlog zašto povijest pišu pobjednici. Jer samo oni isplaćuju honorare. Na hrvatskoj javnoj sceni, u historiografiji, publicistici, dokumentaristici i kinematografiji sve je podložno tom kriteriju. Ne od jučer. Mi smo društvo čije su posljednje tri države, koliko još pamte naši najstariji članovi, formirale revolucije. Zato, dok pobjednici pišu staru povijest, poraženi uvijek pripremaju novu. Društvo nam se formiralo u binarnom kodu žrtve i agresora, često u ulozi i jednog i drugog…
Tko danas može zamisliti rekonstrukciju slavnog članka iz Jutarnjeg lista o Tuđmanovoj ušteđevini, kojom bi se dokazalo da je riječ o čistoj manipulaciji? Teško bolesnog starca, pobjednika u ratu, koji se bori s karcinomom, 1998. napali su da obiteljsku ušteđevinu nije na vrijeme prijavio u imovinsku karticu, godinu dana prije smrti. Životnu ušteđevinu od 100 tisuća eura na računu jedne domaće banke, koju slijedom zakona nije ni morao prijaviti.
Danas to djeluje kao vic, ali onda je funkcioniralo kao uvodna scena „Velike pljačke vlaka“, nijemog klasika iz 1903. Nije je prijavio jer nije morao, a imao je i preča posla s kemoterapijama. Uštedio je dvostruko i trostuko manje od svih njegovih nasljednika, iako je „raspolagao milijardama“ kako je svojedobno pisao New York Times. Ako prilika čini lopova, poštenijeg nismo imali, pa ipak, kad sam to napisao lijeva me scena diskretno giljotinirala po društvenim mrežama.
Nije ni čudo da su nakon male svađe oko „dede ustaše“ ponovo našli zajednički jezik s Milanovićem čim im je pofalilo hajki. Uvijek sam govorio da ćeš Udbaša na Frankfurter Bahnhofu lako prepoznati, jer prvi zapjeva Juru i Bobana…
Uvrede o sebi koje čitam nakon nedavnog istupa u Otvorenom na temu izbora glavnog državnog odvjetnika, odaju čemer novinarske scene koja se svela na pripadanje stranama u ratu. Od uvreda je još teže slušati hvalospjeve „sms novinarstvu“. Ne samo da im se više ne da istraživati, nego ni pisati. Šta je iduće: novinarske nagrade za sms godine i najbolji selfie? Od oporbe koja izigrava istraživačke novinare, gori su samo novinari koji izigravaju oporbu.
Kada su svi rušili premijerku Jadranku Kosor – curenjem dokumenata o Sanaderu, bio sam rijedak slučaj koji je isticao i njene zasluge, ali to nije bilo u modi. Moda se, kada je ona u pitanju, u međuvremenu promijenila. Navika da se izbori na ljevici dobivaju curenjem dokumenata je ostala. Predlažem, evo, da osnuju i nagradu za najbolje curenje koju dodjeljuje šef gradskog vodovoda.
Danas pokušavaju dokazati da je tamnicom terora i kraljevstvom cenzure postala država u kojoj se sudi državnim tajnicima i ministrima, oružjem napada vlada, a službene tajne izlaze u novinskim serijalima.
Za Turudića, ne bih dao ruku vatru, uvijek je imao problem s izborom prijatelja, u HDZ-u i izvan njega, ali institucije koje su ga provjeravale godinama, još od vremena premijera Milanovića, potvrđuju da je nekorumpiran. Nitko im nije branio da dokažu suprotno.
Ako se mene pita, Ivan Turudić nije gori od većine onih koji su mu prethodili. Pamtim ga sa suđenja Hrvoju Petraču, možda najosjetljivijem razdoblju u njegovoj karijeri. Kako ovih dana svjedoči Vesna Škare Ožbolt, američka i britanska tajna služba smatrale su da je Petrač korumpirao Turudića i kupio sebi slobodu. O tome su obavjestili vladu RH.
Kupljen ili ne, nije dokazano, ali Turudić je Petrača osudio na šest godina zatvora. Lik koji se tako uspinje u karijeri nije figura na koju se itko može osloniti na duži rok kao na „svog dečka“.
Da se vratim na početak, priča koja počinje očiglednom laži da je 50 jednako 200, ne može biti moja priča, čak i ako jednom naraste na 250 ili na 98 milijuna koliko ima članova Komunističke partije Kine za koju tvrde da će jednom vladati svijetom…
Gordan Malić/Foto: Facebook
