Novinar Ivan Hrstić otvara staru dilemu ili kako neki kažu “delimu”: “Jesu li Merčep, Norac i Praljak ratni zločinci ili naši heroji?” To je stvarno teško i tvrdo pitanje, a u isto vrijeme na njega je odgovor lagan i brz. Sva trojica su bila i ostala naši heroji Domovinskog rata. Svidjelo se to našim jugovićima ili ne.
Narod ih kao takve pamti pa koga boli ona stvar za mišljenje jugofila. Problem su samo generacije mladih koje o tom ratu znaju malo ili slabo. Repovi koji se vuku “između njih i nas” i vući će se još godinama i godinama. Ne samo u političkom smislu nego i u socijalnom, estradnom, sportskom i drugim sferama. Važno je da, uz sve moderne teme kojima se danas mladi zaokupljaju, nauče pamtiti što smo prošli kako bismo stekli slobodu kao i da tu slobodu znaju cijeniti i braniti pred naletima jugo-nostalgičara i mrzitelja Hrvatske.
Hrvatski domoljubni pjevač Toni Cetinski odbio ovih dana pjevati u Novom Sadu, u dvorani u kojoj su u vrijeme Domovinskog rata bili mučeni i zlostavljani hrvatski zarobljenici. To je hrabar i domoljubni čin.
Drugi hrvatski pjevač Jakov Jozinović prihvatio je od prve angažman i honorar za nastup u najblaže rečeno spornoj dvorani. Dvije priče koje nas samo na trenutak vraćaju u nedavnu povijest. Nećemo zbog toga ekskomunicirati Jakova. On je još mlad i očito više mari za uspjeh i lovu nego za čast i povijest.
Povijest nastanka ove države i Domovinskog rata koji ju je obranio kod mnogih polako pada u lagani zaborav. Nove generacije rješavaju niz problema, socijalnih i generacijskih, a vrijeme mijenja sve, pa čak i povijest. To ni Jakov ni Tony ne mogu zaustaviti. Po staroj špranci “ljudi smo, dogovoriti ćemo se” jedni predlažu zaborav i dobre međususjedske odnose, a drugi ne zaboravljaju zločine i rado bi da ih Hrvati zadrže u svijesti.
Mislim da su ovi drugi u pravu jer komšije uvijek čekaju novu priliku. Naša nedavna povijest s komšijama sliči na “bratstvo i jedinstvo” između mačke i miša. Kao u Disneyevim crtićima mačka ima na umu uvijek istu misao kako se zasladiti mišem, a mišić juri pred mačkom, pomalo izgubljen, ali lukavo uspijeva izbjeći da ga mačka pojede.
Grubo rečeno, naši “dobrosusjedski” odnosi s našim istočnim susjedima ovisit će isključivo o tome koliko smo mi spremni obraniti se. Stara latinska uvijek vrijedi: “Si vis pacem para bellum” ili “ako želiš mir spremaj se za rat”. I tako decenijama.
Tony ima to gorko iskustvo s našim ‘komšijama’
Thompson pjeva: “Pjevajte, pjevajte ljudi… Bijeli križ opomenu šalje…” A nakon pjevanja i euforičnih razdoblja obično dolazi rat. Barem je tako na Balkanu. Tony ima to gorko iskustvo s našim “komšijama”. Jakov na sreću nema. Na žalost, prije ili kasnije imat će i on. U mnogim slučajevima se Hrvatska ne uspijeva izboriti za istinu o svim svojim stradanjima u sukobima sa Srbijom. More, tisuću otoka, plodna Slavonija, turizam i da ne nabrajam previše, sve to spada u onu čitavu hrpu razloga koji nas tjeraju na vječiti oprez. Oprez je majka mudrosti. Cinici bi odmah dodali: “Da je bila oprezna, ne bi ni postala majka.”
Taj oprez nije na odmet ni kad je riječ o drugim našim susjedima. Recimo, Mađarima. Zadnje su se vrijeme nakostriješili jer im ne želimo preko JANAF-a isporučivati rusku naftu koja je pod sankcijama EU-a. Do jučer je bila i pod američkim sankcijama, ali je Trump olabavio “stisak” zbog moguće naftne krize uzrokovane ratom s Iranom.
Orbanu uskoro stižu parlamentarni izbori, a ekstra profit MOL-a od jeftinije ruske nafte sad izostaje, pa ne treba čuditi naglo zahlađenje odnosa s Hrvatskom i tužakanje pred europskim institucijama. Prošlo je vrijeme ugarskog čardaša po našem sjevernom Jadranu. Sad je Hrvatska država s kojom se samo pristojno i diplomatski može surađivati.
I najčvršća vrata lakše ćeš otvoriti ako ih prije toga podmažeš.
Stara mudrost tvrdi da je batina izašla iz raja. A nitko ne postavlja pitanje kako je batina uopće dospjela u raj?
Dado Adolf Topić, jugoslavenski muzičar, sjetno, sujetno i sentimentalno podsjeća na “dane ponosa i slave” u bivšoj Jugi. Da bi nekako “razvodnio” nezgodno ime “Adolf” odnosno Adi prisjetio se dana “ponosa i slave”. Kaže naš Adolf iliti Dado: “Oni koji znaju o čemu govorim, bilo je lijepo biti Jugosloven… ljudi su nas poštivali i govorili nam: ‘A vi imate Tita’…, osjećali smo se snažni…” itd. Bla, bla…
Naš Dado ili Dadek djeluje pomalo iskompleksirano zbog svog srednjeg imena. U zadnje vrijeme naše jugoviće stalno sentiment i odgoj vraća u “dobra stara vremena”. Zamislite, da je Adolf iliti Dadek 1991. g. odbio pjevati pjesmu “Moja domovina”. Imao bi doživotni angažman u Beogradu.
Javio se i profa Viktor Gotovac, obožavatelj našeg dragog druga Tita. Profu progone “crne misli” pa kaže: “Onog dana kad izjednačimo antifašizam i ustaštvo, više nećemo imati problem s prošlošću. Imat ćemo problem s budućnošću.” Način na koji razmišlja naš profa je tipičan. Crni i crveni. Postoji i klasičan povijesni roman “Crveni i crni”, a postoje i tzv. ”crni dani”. Za našeg profu su crni dani očito došli stvaranjem neovisne i demokratske Hrvatske u kojoj on dobro živi, predajući mladima svoje ideje iz prošlosti.
Kakva je to ravnopravnost spolova? Kad muškarac leti, on je superman, a kad žena leti, ona je vještica.
Književna disidentica Slavenka Drakulić je zabrinuta: “Heroine NOB-a nitko ne poznaje jer su uništeni spomenici antifašizmu.”
Mislim da se zabunila što nije ni čudno jer ionako većinom ne živi u Hrvatskoj. S mog prozora na Tomislavovom trgu lijepo se vidi spomenik partizanima (valjda i partizankama) nasuprot Umjetničkog paviljona koji nitko nije “uništio”. Prisjetih se jedne partizanke koja je navodno zadavila vlastito dijete kako plač djeteta ne bi ustašama otkrio položaj partizana. Možda je Slavenka mislila da je i takvima trebalo sačuvati spomenik. Komunistički humanizam na dijelu.
Prošli tjedan svidio mi se cinizam Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku. U svojoj uvijek odličnoj kolumni “Sveta politika” on ističe: “U Hrvatskoj ljudi odlaze na hodanje, a ljevica šalje žene na marševe kao da su životinje.”
Je li gora kletva: imao pa nemao ili nemao pa nemao?
Naš Predsjednik države opet se jednom pokazao kao “sjajan” diplomat, baš onakav kakve je izbacivalo Granićevo MVP. Izvrijeđao je izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj jer je upozorio da bi u iranskom veleposlanstvu moglo biti terorista Iranske revolucionarne garde. Pri tome je izraelsko ratovanje u Gazi nazvao terorističkim činima izjasnivši se tako otvoreno protiv Izraela, a u korist “miroljubivih” Hamasa i valjda Hezbolaha.
Stoga nije čudno što je na takav antisemitski ispad Milanovića prema veleposlaniku Garyju Korenu u odnosu na rat na Bliskom istoku reagirao sam izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar rekavši “njegov je jezik pun mržnje”, optuživši ga za širenje antisemitizma. Tako nas naš vrli Predsjednik želi posvađati s Izraelom i pozicionirati među neprijatelje Izraela i Amerike.
To, naravno, zdušno podržavaju svi svjetski ljevičari kao još jedan u nizu njihovih “progresivnih” stavova. Gideon Saar je doista dobro primijetio da je jezik ljevičara uvijek pun mržnje na svakoga tko drugačije misli. Sad se vidi da mrze i narode, poput Izraela, koji se bore za samoodržanje u “moru” Arapa.
Stalno pokušavaju medijski iskonstruirati kako Ameri i Izraelci imaju neke svoje “skrivene interese” zbog kojih su napali Iran. Sve to samo zato jer nisu u stanju priznati ili shvatiti da na svaki način treba srušiti zločinački i fanatični režim u Iranu koji već desetljećima pokušava napraviti atomsku bombu kako bi se obračunao ne samo s Amerikom (“Sotonom” kako ih nazivlju) nego i sa cijelim Zapadom koji smatraju izvorom svakog zla. A slamajući iranski režim Izrael i Ameri ne štite samo sebe nego i naše europske guzice.
Zato, dragi Predsjedniče, drži se bolje obljetnica pogibije naših branitelja i dijeljenja odlikovanja, a mani se vanjske politike jer u njoj svojim izjavama ponekad podsjećaš na slona u staklarni.
Kad sam bio mlad budale su barem znale šutjeti. Danas se natječu tko će glasnije pričati.
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
