Izbor američkog kardinala Roberta Prevosta za papu i činjenica da je odlučio uzeti ime Lav XIV. skrenula je pozornost prema prethodnim poglavarima Katoličke crkve koji su nosili ime Lav, pri čemu se u Hrvatskoj naglašava njihova eventualna povezanost s Hrvatima.
Novi papa sam je dva dana nakon izbora objasnio ono što je bilo očito čim je njegovo ime 8. svibnja 2025. objavljeno s balkona bazilike svetog Petra: prozvao se Lavom XIV. iz poštovanja prema Lavu XIII. (1878. – 1903.) koji je svojom enciklikom Rerum novarum (O novim stvarima) 1891. progovorio o aktualnim društvenim pitanjima i oblikovao socijalni nauk Katoličke crkve.
Dugovječni Lav XIII., rodom s juga Italije, upamćen je i po pozitivnom odnosu prema Hrvatima i drugim slavenskim narodima, čemu je pridonosilo i njegovo prijateljstvo s đakovačkim i srijemskim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, pa je 1880. donio encikliku Grande munus (Veliko poslanje).
U njoj naglašava povezanost Svete Stolice i Slavena i ističe ulogu slavenskih apostola svetih Ćirila i Metoda (čiji otac se inače zvao Lav), te je iste godine njihovo štovanje proširio na cijelu Katoličku crkvu. Tim povodom 1881. održano je sveslavensko hodočašće u Rim na kojem je pozdravni govor Lavu XIII. održao upravo Strossmayer.
Također, Lav XIII. je 1889. dozvolio da se franjevac Nikola Tavelić, koji će 1970. kao prvi od Hrvata biti proglašen svetim, štuje kao blaženik. Iste je godine blaženim proglasio i Graciju iz Mula. Iako mu korijeni sežu još u sredinu 15. stoljeća, Lava XIII. može se smatrati osnivačem današnjeg Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu jer je 1901. dokinuo stare institucije gostinjca i kaptola i osnovao moderno učilište pod nazivom Svećenički zavod svetog Jeronima za hrvatski narod.
No zbog političkih pritisaka Austro-Ugarske, Italije i naročito Crne Gore Lav XIII. morao je popustiti pa je hrvatsko ime zamijenjeno ilirskim (današnje ime Zavodu dao je 1971. Pavao VI.) Hrvate je Lav XIII. zadužio i time što je 1881. uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini, koja je nakon četiri stoljeća osmanske vlasti 1878. stavljena pod upravu Austro-Ugarske, osnovavši Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Sarajevu s podređenim biskupijama u Banja Luci i Mostaru.
Papa Lav XII. (1823. – 1829.) je pak 1828. proveo crkvenu reorganizaciju u Dalmaciji i Istri koje su nakon stoljeća vladavine Mletačke Republike i kratkotrajne vladavine Napoleonove Francuske 1815. postale dio Habsburške monarhije.
Ovaj papa ukinuo je osam biskupija, sa sjedištima u Novigradu, Osoru, Rabu, Ninu, Skradinu, Trogiru, Korčuli i Stonu, dvije nadbiskupije sveo na rang biskupije, Splitsku i Dubrovačku, a dvije su biskupije pripojene drugima: Pulska Porečkoj, a Makarska Splitskoj.
Budući da je glavni grad Dalmacije tada bio Zadar, Zadarska nadbiskupija uzdignuta je na rang metropolije, a kao sufraganske podvrgnute su joj sve postojeće dalmatinske biskupije: Kotorska, Dubrovačka, Splitska, Hvarska i Šibenska.
Ovakvo uređenje uglavnom je zadržano do danas, s tim da je 1969. obnovljena Splitska nadbiskupija te je sjedište metropolije postao Split, s tim da njen dio nije Zadarska nadbiskupija koja je izravno podređena Svetoj Stolici.
Lav XII. na neki je način dokinuo odluku svog imenjaka Lava VI. (928. – 929.) koji je tijekom kratkog pontifikata potvrdio zaključke crkvenog sabora održanog u Splitu 928. Njime su osnažene odluke prethodnog sabora iz 925. kojima je Split postao sjedište metropolije za cijelo područje Hrvatskog kraljevstva. Istodobno je bila ukinuta Ninska biskupija (ponovno je obnovljena oko 1050.), a njen biskup Grgur odlukom Lava VI. imenovan je skradinskim biskupom.
Papa Lav X. (1513. – 1521.), rodom iz vladajuće firentinske obitelji Medici, bio je pokrovitelj renesansnih umjetnika Michelangela i Rafaela, a kako bi prikupio novac za obnovu bazilike svetog Petra uveo je prodaju oprosta od grijeha, što je 1517. potaklo pojavu Martina Luthera i protestantizma. No na više je načina, i to pozitivno, povezan s Hrvatima.
Upravo ovaj papa je 1519., u pismu hrvatskom banu Petru Berislaviću, Hrvatsku nazvao „antemurale christianitatis“ – predziđe kršćanstva“. Iduće godine Berislavića je imenovao kardinalom, i to istog dana kad je poginuo u borbi s Osmanlijama kod Korenice.
Lav X. Hrvate je zadužio i time što je 1513. svojom bulom priznao čudo Krvi Kristove u Ludbregu. Relikviju s Kristovom krvlju koja se čudesno pojavila tijekom mise u Ludbregu 1411. Lav X. u svečanoj je procesiji nosio Rimom, a zatim ju je zajedno s bulom vratio u Ludbreg koji njegovom zaslugom postaje važno svetište.
No najneobičnija priča vezana uz Hrvate i nekog od papa s imenom Lav odnosi se na Lava IX. koji je vladao od 1049. do 1054. i 1082. bio proglašen svetim. Upravo potkraj njegova pontifikata dogodio se crkveni raskol kojim je dotad jedinstvena Crkva podijeljena na Katoličku i Pravoslavnu.
Ovaj je papa, rodom Nijemac, prvi započeo istinske crkvene reforme kojima je bio cilj suzbiti simoniju (prodaju crkvenih časti za novac), kao i uvesti strogi celibat za svećenike. Odlučnost u tome pokazao je na primjeru splitskog nadbiskupa Dabrala kojeg je smijenio 1050. jer je u nadbiskupskom dvoru živio sa ženom i djecom.
Potvrđene su veze Lava IX. s Ugarskom i njenim vladarima, ali vjerojatno ih je bilo i s Hrvatskom kojom je tada vladao kralj Stjepan I.(1030. – 1058.), otac Petra Krešimira IV. O tome svjedoči životopis Leona IX. Vita Leonis IX. Papae, napisan nedugo nakon njegove smrti.
Od 1615. do 1862. bio je objavljen devet puta, ali je izmicao zanimanju hrvatskih povjesničara sve dok 2018. na njega nije upozorio vodeći hrvatski stručnjak za srednjovjekovnu povijest Neven Budak u svom radu Njemački papa i hrvatski papagaj objavljenom u Historijskom zborniku.
Autor životopisa navodi da je kralj Dalmacije (što treba podrazumijevati kralja Hrvatske) bio jedan od mnogih koji su htjeli doći pred papu, pa mu je kao poklon poslao papagaja koji je znao izgovarati papino ime. Pomalo bizarna epizoda očito je zaslužila da ju se zapiše jer se ovako nadareni papagaj smatrao dokazom da je papa zaslužio osobitu Božju milost.
U životopisu Lava IX. zapisana je ovako: „Glas se, dakle, o njegovoj (tj. papinoj) izvanredno slavnoj djelatnosti posvuda proširio i više nego inače navodio ljude da dođu na vrata vrhovnog apostola, gdje su se svi osnažili njegovim tješenjem i ojačali njegovim blagoslovom. Ako je netko bio spriječen uživati u njegovoj prisutnosti, s vjerom su mu slali vlastite poklone, očekujući od njega dar apostolskog blagoslova.
On je, uz druge dobre postupke, imao običaj da ako netko pred njegove noge položi kakav poklon, ne dopusti da se išta od toga potroši za njega ili njegove, nego je sve utrošio za potrebe siromašnih.
Među mnogima, dakle, koji su nastojali doći pred njega, kralj Dalmacije mu je na dar poslao pticu, papagaja, na kojem se kroz zapanjujuću sposobnost očitovala Božja milost. Iako, naime, neke ptice nauče izgovarati ljudske riječi kada im je glad učiteljica, ovaj je pak, kako izvještavaju, a da ga nitko na to nije poticao, cijelim putem dok su ga vodili gospodinu crkvenom poglavaru, ponavljao ˝idem k papi˝ i čim mu je bio predan, a da ga nitko nije naučio, milozvučno je povikao ˝papa Lav˝ (izvorno: papa Leo).
Kada bi se ovaj štovani pastir, umoran od obavljanja vanjskih dužnosti, povukao u svoju privatnost ili kada bi možda tjeskoba tištila njegovo srce opterećeno mnogim uzbuđenjima, bio je ovaj papagaj često pomoć protiv takve žalosti; glasao se svojim elegantnim i odsječnim ˝papa Lav˝ i time mu budio dušu.
Nikome se ne treba činiti za osudu da se ovaj pravednik za utjehu služio pjevanjem ove ptice, jer čitamo da se je i blaženi Augustin, dok je zbog smrti majke neutješno naricao, služio melodioznom muzikom za ublažavanje svoje tuge, a i sv. Antun je u monastičkoj strogoći dopuštao u određeno vrijeme neku razonodu. Potvrđuju i to da je papagaj zbog velike boli pao u njegov (tj. papin) grob i umro, kao da nakon njega više nije htio živjeti.“
Inače, nisu svi povjesničari složni u tome da je papagaja Lavu IX. poklonio upravo hrvatski kralj.
Naime, u životopisu se darovatelj papagaja spominje kao „rex Dalamarcie“, što su neki tumačili kao kralj Danske, budući da se Dance u ranom srednjem vijeku spominje i u obliku Danamarci (Talijani i danas Dansku zovu Danimarca), no ipak prevladava stav da se radi o Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj, prije svega zbog geografske blizine Dalmacije i Rima, te zbog položaja Hrvatske i Dalmacije na trgovačkom putu kojim je luksuzna i egzotična roba stizala s Istoka.
A u tu egzotičnu robu spadali su i papagaji pa ne treba čuditi ako je zahvaljujući hrvatskom kralju sredinom 11. stoljeća na papinskom dvoru u Rimu uz jednog papu živio i papagaj.
(Naslovnu fotografija kreirala umjetna inteligencija – Copilot)
