U Boki kotorskoj se riječ “hrvatski” često mijenjala za “narodni” i “slavenski”. Nekako je i očekivano kada nisi više teritorijalno povezan s Hrvatskom da se takvo što događa i na kulturnome planu. Ono što nikako nije očekivao jest da se u srcu današnje Hrvatske riječ hrvatski mijenja za slavenski.
Kada u Boki kotorskoj obilazim kulturnu baštinu Hrvata Bokelja, u raznim brošurama i vodičima nema baš spomena hrvatskoga imena. Samo 100 godina prije, 1925. sasvim je bilo normalno obilježiti 1000 godina hrvatskoga kraljevstva u čast kralja Tomislava, te postaviti ploču na najstarijoj katedrali koju su izgradili Hrvati; Sv. Tripun u Kotoru (12. stoljeće) i na još nekolicinu hrvatskih crkvi u Boki.
Danas se riječ “hrvatski” često mijenja za “narodni” i “slavenski”. Nekako je i očekivano kada nisi više teritorijalno povezan s Hrvatskom da se takvo što događa i na kulturnome planu.
Da se hrvatsko kulturno blago na teritoriju druge države pokušava izbrisati postupkom koji ide skoro pa ovim redom: slavensko, narodno, multikulturalno, svačije, pa ničije. Pa kad nije ničije, onda srpski Indiana Jonesi „pronađu vekovno srpsko blago“ i bude srpsko. Ono što čovjek nikako ne bi očekivao jest da se u srcu današnje Hrvatske riječ hrvatski mijenja za slavenski.
Ima li Hrvatske u Karlovcu i oko Karlovca
Tako u jednom od mnogobrojnih što utvrda, što dvoraca u vlasništvu slavnih Frankopana, pa Zrinskih, plemića koji su simbol hrvatske opstojnosti i otpora, iz skraćene verzije povijesti utvrde koja opisuje dvorac, a koja je prevedena i na engleski, saznah da postoje razna doba utvrde: brončano, rimsko, slavensko, provincije Ilirije, francusko…, ali ne i hrvatsko.
Ako ćete baš biti Balaševićeva „prosta duša slovenska“, naći ćete se u slavenskome dobu. I ne samo Balaševićevi dusi i zlodusi, nego i putnici dobronamjernici, razni turisti; Rusi, Poljaci, Ukrajinci, Česi, Slovaci, Srbi, Slovenci…, svi su oni dionici „slavenske“ ostavštine Zrinskih i Frankopana…
Pa onda, što bi meni da čačkam i bockam baš s tim hrvatskim kada pod slavensku kapu, u ova globalna ratna zbivanja možemo ujediniti svu slavensku braću? I onu koja ratuju i onu koja više ne ratuju. Ipak, zbog putnika dobronamjernika koji se žele obrazovati, a valjda tako žele svi strani turisti kojima u Hrvatskoj nije cilj Zrće, nego posjet kulturno povijesnoj baštini jer se žele upoznati s povijesnom autohtonošću države u kojoj se nalaze, u ovom slučaju Hrvatske, moram nastaviti dalje.
Dvorište crkve Sv. Nikola u Karlovcu
Čak i kad sam vidjela da u samome dvorcu ipak postoje brošure gdje se hrvatsko ime ne zaobilazi tako lako jer je nemoguće zaobići kontekst ipak je ovaj naputak kratke povijesti, postavljen uz izložak minijatura utvrde kroz razna doba, prvo što će turisti pročitati. A možda i zadnje glede konkretnoga dvorca, jer sigurno većina njih ne spada u one koji žele znati više, ali žele znati srž i da ih se ne zbunjuje.
Poznajući priču o ponekim likovima, turističkim vodičima koji idu za tim da umanje ili jednostavno preskoče povijesni kontinuitet hrvatske opstojnosti, jasno je da mi ovakve stvari bodu oči. Poznajući mentalni sklop podložno opančarske, “proste duše slovenske” većine dionika našega odgojno obrazovnoga procesa; od udžbenika do TV kalendara, smatram da treba upozoravati da se ide u smjeru zbunjivanja i da nema jasnoga povijesnog kanona kojega se držimo. Sveukupno, vazda se bojimo da nekoga ne povrijedimo.
Kao da turiste koji nam dolaze vrijeđa ime države koju su došli upoznati. Pa nisu svi koji dolaze zadojeni velikosrpskom idejom, pa da im moraš udovoljiti.
Odmah u blizini utvrde, u centru Karlovca možete naići na skroz drugačiju priču. U dvorištu lijepe pravoslavne crkve nalazi se ploča sa slikom manastira Krka te godina 1345., kada je, ako je njima vjerovati, nastao manastir Krka. Ako se takvo što obilježava u Karlovcu, vjerojatno se nalazi na još niz mjesta u Hrvatskoj tako da se putnici dobronamjernici mogu osvjedočiti drevnom postojanošću SPC-a na hrvatskim, pardon slavenskim prostorima.
Čak par stoljeća prije negoli se zaista dogodila. Tako su Srbi zahvaljujući svojoj dovitljivoj nacionalnoj crkvi, bilo gdje Srbi, a Hrvati u vlastitoj zemlji, Slaveni. Potom je ta zemlja, koja se izgleda samo formalno danas zove Hrvatska, nekakav slavenski prostor, ilirsko – rimska provincija, regija, ex Jugoslavija, Balkan, itd., što sve već neće smisliti samo da se mimoiđe riječ Hrvatska. Ima i lokalnih bisera: dalmatinsko, istarsko…. Sve samo ne hrvatsko!
I naravno kada su u pitanju povijesne osobe važne za Hrvatsku; ma kakav Tuđman, Tito je jedini i vječni predsjednik, a Jugoslavija jedina vrijednost koja ih opija jačinom najsnažnije droge. Opijum koji uživaju i koji im hrvatske institucije i hrvatska oficijelna kultura nudi besplatno. Općenito, promatrajući kulturno društveni život Hrvatske ne mogu se načuditi toj vrsti glupave podložnosti, inferiornoga predstavljanja vlastitih obilježja identiteta, a koje nikako nije iznimka nego postaje jedino prihvatljivo pravilo ponašanja.
Grupno odvikavanje od Jugoslavije
Umjesto da se u Hrvatskoj organiziraju grupne psihoterapije gdje bi se liječili ovisnici o Jugoslaviji, mi imamo ovo što imamo. Tomić, Dežulović, Ivančić…, većina novinara Slobodne Dalmacije, Indexa…ovoga, onoga, članovi Možemo, Centra, SDP-a, IDS-a, …., trebali bi imati obvezu spram društva pohoditi psihoterapeutske radionice za odvikavanje. Upoznavanje bi išlo kao u grupi za alkoholičare. “Ja sam Ante Tomić i već tri mjeseca se nisam opijao Titom i Jugoslavijom!“.
Onda bi se prostorijom prolomio pljesak i pozdrav Anti. Puljak bi se pohvalio:
– Trudim se začepiti uši dok mi Bojan Ivošević na uši milozvučno pjeva ‘Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo’.
Mali Ivica Ivanišević bi đački samouvjereno uletio:
– Mene dalje od Jugoslavije drži stogodišnji eros Lepe Smoje….
– To ti je isti….. hm, hm!, nježno bi ga upozorio psihoterapeut u smislu da to nije neki napredak.
Poneki od njih, primjerice povjesničar Klasić, bi čisto štreberski pokušali ispuniti zadatke pa bi se ulizivački pohvalili:
– Ja sam išao korak dalje!
– Kako, kako??, upitali bi ga znatiželjni polaznici grupe.
– Spomenuo sam Tuđmana u pozitivnome kontekstu.
– Uuuuu – čuli bi se uzdasi koji sasvim sigurno ne bi značili odobravanje i divljenje koliko nemogućnost da se oni sami zdušno prisile da dođu do te faze odvikavanja.
– I što si rekao?, pitali bi ga dalje
– Rekao sam da je i Tuđman bio partizan i antifašist.
– Neš ti, to mogu i ja, spremno bi ga poklopio Rajko Grlić:
– Nego ajde reci da je Tito diktator i ubojica…he, he, he…, to nitko od nas ne može!, prepotentno bi ustvrdio.
Psihoterapeut bi osjetio da treba srezati Grlićevo nadmeno lupetanje:
– Paaa dobro, čuj kakav je Klasić bio kad je tek došao, sav onako u deliriju od opijenosti Jugoslavijom…, moraš priznat, Rajko, samo njegovo sudjelovanje zaslužuje svaku pohvalu.
Grupa bi odobrila pljeskom, a psihoterapeut bi uočivši snuždena Viktora Ivančića, nastavio:
– A vi gospodine Viktore, hoćete li nam se predstaviti i reći nešto. Već dva tjedna šutite, morate se malo angažirati
Viktor bi se automatski zacrvenio, pobjegao i nikad se više vratio ne bi. Sasvim sigurno, još par likova slijedilo bi njegov primjer: Nuhanović i Kleopatra, Lana 5. dan, Anja a la carte, većina s trećeg programa, a jedini koji bi se uporno držao stolice u kutu bio bi Saša a la Kosanović. Budnim bi okom pratio i sve zapisivao u notesić (sa zvijezdom petokrakom u kutu). Imam dojam, i psihoterapeut bi se Sašenka bojao.
Ako netko sumnja, ova moja pričica je čista utopija. Svaka sličnost je namjerna. Koliko god je nemoguće da ovakvi tipovi osjete potrebu za odvikavanjem od zatupljenosti jugoslavenskim mitovima, toliko je isto tako nemoguće da hrvatske institucije uoče tu vrstu ovisnosti koja predstavlja veliki problem za hrvatsko društvo. A kamoli još da krenu u rješavanje problema, da organiziraju grupe za odvikavanje. Jugoslavija se nudi na svakome koraku i ovi gore spomenuti ovisnici usput su legalni i svugdje dobro došli dileri.
Hrvati u Boki i Hrvati u Hrvatskoj
Posljedice su brojne. S jedne strane zbog dilera Jugoslavijom, Hrvatska je oslabljena i na svome teritoriju svojatati vlastito, a kamoli izvan granica Hrvatske. A s druge strane ima razne grabežljivce koji itekako imaju jasnu namjeru, plan i program svojatanja hrvatskog i često ga sprovode u djelo. Uz svima znanu dubrovačku književnost koju marljivo proučavaju u Srbiji kao svoju, navest ću, kroz primjer Boke kotorske i kulturnoga dobra koje baštini naša manjina u Crnoj Gori kako se isto tako odrađuje prisvajanje.
Podsjetit ću na zaštitu nematerijalnoga dobra „Bokeljsku mornaricu“ i dovitljivi brzopotezni akt crnogorskih vlasti koje su samostalno krenule u postupak predstavljanja pred UNESCO-om, ignorirajući usporenu Hrvatsku da idu zajedno i ignorirajući hrvatsku manjinu kao starosjedioce Boke, ustvari one koji su jedini istinski nasljednici.
Naknadno, zahvaljujući marljivim i budnim pojedincima, Bokeljima ipak se uspjelo u nominacijskom listu navesti „katolici i Hrvati koji su dominantno baštinili i baštine ovu važnu instituciju“, potom su uslijedili: “Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti.“
Spomen ploča hrvatskome kralju Tomislavu na Katedrali Sv. Tripuna u Kotoru
S obzirom na to da je na koncu konca 2021. godine upis dobila samo država Crna Gora, ne znam kako će to baštinjenje izgledati u budućnosti. Ali je bar ovaj ružan čin Crne Gore koji nije mario za dobrosusjedske odnose kao što to povazdan marljivo mari Hrvatska, potaklo tog uspavanoga dobrog susjeda Hrvatske da krene u postupak upisa kola i svečanosti Sv. Tripuna na popis UNESCO nematerijalne baštine.
To nam je, hvala Bogu uspjelo, pa sada imamo „dominantno hrvatsku“, ali i „crnogorsku i drugih nacionalnosti“, Bokeljsku mornaricu koja pred katedralom Sv. Tripuna (najstarijom koju su izgradili Hrvati), svetkuje hrvatske svečanosti i pleše hrvatsko kolo Sv. Tripuna.
Ajde, dobro je i ispalo kako je moglo biti s hrvatskom i svjetskom UN birokracijom koju je crnogorska zavrtjela oko maloga prsta. Bez obzira na ovo svojatanje Bokeljske mornarice, treba reći da je situacija u Boki za starosjedioce Hrvate puno bolja negoli proteklih godina poslije “rata devedesetih”.
O tome zasigurno puno više zna i svojim stručnim radom svjedoči kolega iz Hrvatskoga tjednika Domagoj Vidović. Također, zahvaljujući neumornim pojedincima poput g. Zvonimira Dekovića, predsjednika HNV-a, i drugim hrabrim Hrvatima iz Boke, koji svojim aktivnostima, izdavaštvom te prikupljanjem materijala i kompetentnih ljudi, čuvaju baštinu i tradiciju koristeći raspoložive resurse na najbolji mogući način, nema straha za opstojnost hrvatskoga imena u Boki.
Paradoks je da takvih pojedinaca, u zemlji koja nosi naziv Hrvatska, također imamo, ali je očito komunikacija s institucijama koje im trebaju dati potporu, jako slaba. Štoviše, zabrinjavajuća jer prioritet imaju dileri Jugoslavije. Nadam se da se neće kod nadolazećih izbora ponoviti vlast u Splitu, Zagrebu te u ostalim jedinicama gdje su vladale slične štetočine koje su rasturile što god su mogle u četiri godine.
Nataša Božinović/Foto: Press
