Na kojem izvoru informacija se poji Frano Matošić, u medijima inače rijetko vidljiv državni tajnik Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, kada kaže da je “Hrvatska među šest zemalja koje najviše pomažu Ukrajini”?
Tvrdnja da je Hrvatska među šest zemalja koje najviše pomažu Ukrajini zgodna je rečenica za govornice i kamere, ali ne i nešto što bi izdržalo sudar s ozbiljnijom analizom.
U stvarnosti, kad se zbroje apsolutne brojke, Hrvatska ne stoji u društvu globalnih donatora — Sjedinjenih Država, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Japana i skandinavskih zemalja koje u Ukrajinu šalju milijarde.
Hrvatska pomoć, oko tristo milijuna eura, respektabilna je za zemlju naše veličine, ali u globalnoj mjeri to je tek razumna gesta, a ne strateška injekcija.
Pa kako onda završimo u “prvih šest”?
Jednostavno: promijenimo metar kojim mjerimo. Kad se gleda udjel pomoći u BDP-u, Hrvatska se može popeti vrlo visoko. Isto vrijedi i za humanitarnu i razvojnu pomoć izraženu proporcionalno veličini ekonomije.
Na malom gospodarstvu svaki iznos izgleda impresivnije, pa se relativna statistika pretvori u politički alat. Ta vrsta interpretacije daje zgodan PR materijal, pogotovo kad se želi pokazati da Hrvatska, iako mala, ima “veliko srce” i povijesno iskustvo zbog kojeg razumije potrebu da se pomogne napadnutoj zemlji.
No ovdje ulazimo u područje gdje se retorika oblači u ruho statistike. U javnosti se stvara dojam da smo rame uz rame s najjačima, premda to u apsolutnom smislu nije točno.
Hrvatska je solidaran i pouzdan partner Ukrajini, ali nije među državama čiji iznosi određuju ritam rata ili političku dinamiku u Bruxellesu i Washingtonu. Mi se nalazimo u kategoriji moralno angažiranih malih zemalja koje pomažu iz uvjerenja i povijesne empatije, a ne u klubu onih čija financijska moć mijenja stratešku ravnotežu.
Ključne su “mjerne jedinice”. Ako želiš ispasti velik, samo izabereš skalu na kojoj izgledaš velik. U tom je smislu priča o “šest najizdašnijih” istina koja postane istinita tek kad se ispriča na određeni način.
Ali, kako god da okreneš, ispada – bedasto. Hrvatska nije među najvećim donatorima Ukrajine, ali je među državama koje pomažu iz principa — a ponekad je poželjnije i razumnije veličati principe nego brojke.
M. Marković/Foto: hrt
