Iako ga je nosio prvi hrvatski kralj narodno ime Tomislav stoljećima je živjelo gotovo isključivo u kronikama i epskim djelima. Oživjelo je tek u XIX. stoljeću u razdoblju buđenja nacionalne svijesti, a njime je zatim obilježena proslava tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Također, Tomislavovo ime postiže veću vidljivost u razdoblju Hrvatskog proljeća.
Osobno ime Tomislav obilježilo je prijelomna razdoblja suvremene hrvatske povijesti, piše u svjetlu recentnog obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik.
Prema posljednjemu popisu stanovništva to osobno ime je peto muško ime po čestoći te ga je 2021. nosilo 34.433 stanovnika Republike Hrvatske. Potvrđeno je i u drugim slavenskim antroponimikonima, od čega zarana u makedonskome, bugarskome, poljskome i češkome, a u novije vrijeme i u slovenskome, srpskome i slovačkome.
U povijesti svakoga naroda postoje osobe koje se svojim likom i djelom prometnu u mitsku figuru oko koje se poslije gradi moderna nacionalna svijest. Grci su tako mitskom figurom učinili jednoga književnika, Homera, no mnogo češće mitskim figurama postajali se ratnici (ne nužno vladari) poput Cezara, Karla Velikoga, Rolanda, El Cida, Ivane Orleanske ili Rikarda Lavljega Srca, a događalo se da se u istoj mitskoj figuri ujedini lik vojnoga i duhovnoga vođe poput Mojsija.
I hrvatsku su povijest obilježili ratnici (spomenut ću ovdje tek jednu ženu, Milu Gojsalić, kako bih pokazao da povijest hrvatskoga junaštva nipošto nije muška ekskluziva), čak i mnogi nehrvatskoga podrijetla poput mitskih ili stvarnih boraca protiv Osmanlija kao što su Kraljević Marko ili Skenderbeg. Hrvatsku su povijest ujedno obilježavali i duhovni vođe poput blaženoga Alojzija Stepinca.
Međutim, otkad su preporodna zbivanja prije dvjestotinjak godina počela doticati hrvatski puk, jedna se osoba iz najslavnijega razdoblja drevne hrvatske povijesti, razdoblja hrvatskih narodnih vladara, izdvojila. Bio je to prvi hrvatski kralj Tomislav, narodni vladar koji je učvrstio hrvatsku vlast na moru, prvi u potpunosti povezao primorsku i kopnenu Hrvatsku te vladar tijekom čije je vladavine uspostavljena čvrsta crkvena hijerarhija na cjelokupnome hrvatskom etničkom prostoru.
Njegov je lik hrabrio narodnjake u obrani od pomađarivanja (sjetimo se samo budnice Tomislav Vladimira Nazora koja završava stihom Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.), u njegovu je čast priređena velika proslava 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925., i to u razdoblju žestokoga potiranja hrvatskoga imena koje će svoj vrhunac doživjeti 1928. atentatom u beogradskoj skupštini (pazite i tu simboliku, 1000 godina prije, 928. na Drugome je crkvenom saboru u Splitu potvrđena i zavazda zapečaćena veza Hrvata i Rima, a time i Hrvata i zapadnoga kulturnog kruga), nadijevanjem se osobnoga imena Tomislav uoči, tijekom i nakon hrvatskoga proljeća prkosilo komunističkomu režimu, a ove se godine nacionalni ponos ponovno budi obilježavanjem 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.
Uistinu je tu obljetničku godinu onomastički najuputnije obilježiti obradbom osobnoga imena prvoga hrvatskog kralja, Tomislava.
Postanje i potvrđenost osobnoga imena Tomislav
Kralj Tomislav (vladao oko 910. – 928.) jedan je od posljednjih narodnih vladara koji je nosio isključivo narodno ime. Naime, dvadesetak godina nakon Tomislavove vladavine za hrvatskoga je kralja okrunjen Mihajlo Krešimir II. (949. – 969.), a to što su hrvatski kraljevi od polovice X. stoljeća nosili i narodno i kršćansko ime simbolički je održavalo hrvatsku etničku posebnost (što se ogledalo u narodnome imenu) i hrvatsko trajno pristajanje uz kršćanstvo (što se ogledalo u kršćanskome imenu).
U povijesnim su vrelima zabilježeni likovi Tomislao, Tomislauo i Tamisclao, latinizirani likovi osobnoga imena prvoga hrvatskog kralja. Hrvatski se lik Tomislav navodi znatno poslije, u književnim djelima Jerolima Kavanjina i fra Andrije Kačića Miošića iz XVIII. stoljeća. Poput većine imena hrvatskih narodnih vladara ni narodno ime Tomislav nema kontinuitet potvrđenosti, pa je ponovno oživljeno tek u XIX. stoljeću iako ni onda nije bilo osobito često.
Narodnomu imenu Tomislav srodna su zarana potvrđena narodna imena Tomidrag (prvi je put potvrđeno u Ninu 1072.; Arj 18: 459) i Tomidrug (latinizirani lik Tomidrugo potvrđen je 1080.; Šimunović 2006: 369), koja također sadržavaju početni antropoformant *Tom-, a u vrelima se još spominje i narodno ime Tomimir.
Etimolozi narodno ime Tomislav drže složenim od antroponimnih osnova Tom- (<tomiti ‘pritiskivati, mučiti’) i -slav (< *slava ‘slava’; Čilaš Šimpraga i dr. 2018: 268, Keber 2008: 464, 465 i ERHSJ III: 480), a katkad se, zbog bliskozvučnosti, ono povezuje i s kršćanskim imenom Toma.
Pri tumačenju pojedinih pokraćenih i izvedenih imena treba imati na umu da je srednjovjekovna imena Tomas, Tomica, Tomko, Tomša i sl. uputnije povezivati s kršćanskim imenom Toma, a suvremena imena Tomi, Tomica, Tomko i Tomo češće se (iako ne uvijek) povezuju s narodnim imenom Tomislav.
Ime prvoga hrvatskog kralja najčešće se izgovara kao Tòmislav i Tomìslav (tako se najčešće izgovara u Imotskoj, Vrgorskoj i Neretvanskoj krajini, Makarskome primorju, Hercegovini i dijelovima Bosne te na dubrovačkome području), a zabilježen je i izgovor Tòmislāv (Cetinska krajina).
Narodno je ime Tomislav potvrđeno i u drugim slavenskim antroponimikonima. Tako su u makedonskome antroponimikonu u XV. i XVI. stoljeću potvrđeni likovi Tomisav (XVI. st.) i Tomislav (Ivanova 2006: 435), a u bugarskome je u istome razdoblju potvrđen samo lik Tomislav (Ilčev 1969: 488). U literaturi se navode i starije potvrde za lik Tomisław u poljskoj te lik Tomislav u češkoj antroponimiji (Svoboda 1964: 88), a potvrde su u slovenskoj, srpskoj, ruskoj i slovačkoj (Tomislav) te mađarskoj antroponimiji (Tomiszláv) novijega datuma.
U Sloveniji je prema posljednjim podacima osobno ime Tomislav 151. muško ime po čestoći. Najčešće se nadijevalo 1951. – 1980., nešto rjeđe 1941. – 1950. i 1981. – 1990., a, slično kao u Hrvatskoj, rijetko se nadijeva nakon 2000.
U srpskoj antroponimiji navedeno ime počelo se češće nadijevati nakon što ga je kralj Aleksandar Karađorđević dao svojemu sinu (prvi je sin ponio kršćansko ime Petar, koje se smatralo srpskim iako je obilno potvrđeno i među Hrvatima, a treći Andrej, koje se smatralo slovenskim).
Selo Andrašvar u sjevernoj Bačkoj promijenilo je, na zahtjev srpskih kolonista, ime u Tomislavci u rujnu 1929. u čast princa Tomislava Karađorđevića
Kao kuriozitet navodim da Tomislava u Budvanskim analima spominje hrvatski književnik iz Budve Krsto Ivanović (2024: 68), a Budva je ujedno najistočnije naselje u kojemu je postavljena spomen-ploča u povodu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava. Ploča je postavljena 27. prosinca 1925. Još malo istočnije, u Sutomoru su na zvonu crkve svete Marije Hrvati iz Zankovića u Spiču (nedaleko od Bara) ugravirali zapis u čast prvomu hrvatskom kralju.
Odrazi osobnoga imena Tomislav u toponimiji
I odrazi narodnoga imena Tomislav u hrvatskoj toponimiji razmjerno su rijetki. Na hrvatskome narodnom prostoru s tim se osobnim imenom može povezati tek ojkonim Tomišlje (G Tomišalja) u Borču kod Kalinovika u istočnoj Hercegovini. Tomišlje sudo Drugoga svjetskog rata stoljećima nastanjivali hrvatski planištari koji su ljeti boravili u Popovu i Zažablju, a zimi u gorama sjeveroistočne Hercegovine. Za taj toponim u jedninskome liku Marko Snoj (2009: 431) smatra da je nastao od sveze *Tomimysl’e Selo.
Tomimislovo selo’ ili *Tomisl’e Selo ‘Tomislavovo selo’ te ga povezuje s osobnim imenima *Tomimyslь ili *Tomislavъ. Ujedno iz istih osobnih imena izvodi slovenski ojkonim Tomišelj (izvodi ga ili iz hipokoristika *Tomisel koji povezuje ili s likom *Tomyslь, nastao haplologijom iz *Tomimyslь, ili iz hipokoristika *Tomislъ, koji dovodi u vezu s likom *Tomislavъ). Za toponime, pak, Tomačevo i Tomaj (Snoj 2009: 430, 431) drži da se mogu izvesti ili iz osobnih imena *Tomimyslь, *Tomislavъ i *Tomimirъ ili iz osobnoga imena Tomaž, slovenske inačice kršćanskoga imena Toma.
Novijega su nadnevka ojkonimi Tomislavovac na Pelješcu i Tomislavgrad na razmeđu Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Tomislavovac u Crnoj Gori na Pelješcu u povijesnim se vrelima prvi put spominje 1393./1396. pod latiniziranim likom Cosel. Poslije se spominje pod hrvatskim imenom Kozlo, a otkad se provode službeni popisi stanovništva, naselje se naziva Kozo (Vekarić 1989: 112). U povodu 1000. obljetnice Tomislavove krunidbe stanovnici su Kozla uputili molbu Ministarstvu unutrašnjih djela da naselje promijeni ime u Tomislavovac, što je odobreno 1927. (Marunčić 2011: 46).
Tomislavgrad se, pak, u srednjovjekovlju i tijekom austrougarske vlasti nazivao Županjac, za osmanlijske okupacije Nova Tvrđava (Sedidžedid) i Županj-potok, od 1918. do 1928. nazivao se Duvnom, a u veljači 1928. na zamolbu je mjesnoga stanovništva u čast 1000. obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva prozvan Tomislavgradom. Iako je u kraljevskome ukazu stajalo da je grad dobio ime po Tomislavu Karađorđeviću rođenomu 19. siječnja 1928., svima je bilo jasno da je ime dobio po prvome hrvatskome kralju koji se po legendi okrunio na Duvanjskome polju.
Nakon Drugoga svjetskog rata komunističke su vlasti u službenu uporabu vratile ime Duvno, a na referendumu provedenom 12. kolovoza 1990. Duvnjaci su konačno presudili da službeno ime njihova grada postane i ostane Tomislavgrad.
Rasprostiranje imena Tomislav
Narodno ime Tomislav prema posljednjim dvama popisima bilo je peto po čestoći u Hrvatskoj s tim da je broj njegovih nositelja pao s 39.105 prema popisu iz 2011. na 34.433 prema popisu iz 2021. Ime prvoga hrvatskog kralja najčešće se nadijevalo od 70-ih godina XX. stoljeća, kad je u Gradu Zagrebu, Zagrebačkoj i Požeško-slavonskoj županiji bilo na prvome, a u cijeloj Hrvatskoj na trećemu mjestu po čestoći nadijevanja.
Među deset najčešćih muških imena ni u jednome se popisnom razdoblju osobno ime Tomislav nije našlo samo u Istarskoj županiji, a među deset najčešćih muških imena prema popisu iz 2021. to ime nije bilo još u Dubrovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Međimurskoj
županiji (prema popisu iz 2011. nije bilo ni u Varaždinskoj županiji).
Nakon 2000. ime se sve rjeđe nadijeva te, primjerice, 2024. nije bilo ni među 50 najčešćih muških imena koja su se te godine nadjenula. Ujedno se u razdoblju 2011. – 2021. smanjio i broj nositelja ženskih imena Tomislava (s 917 na 818) i Tomislavka (s 30 na 27), a u statistici više nisu zabilježena dvorječna imena Ivan Tomislav, Tomislav Ante, koja su 2011. imala po 10 nositelja.
Zaključak
Narodno ime Tomislav složeno je od osnova Tom- (< tomiti ‘pritiskivati, mučiti’) i -slav (< *slava ‘slava’) te ima višestruku simboliku. Iako ga je nosio prvi hrvatski kralj, stoljećima je živjelo gotovo isključivo u kronikama i epskim djelima. Oživjelo je u tek u XIX. stoljeću u razdoblju buđenja nacionalne svijesti, a njime su obilježeni proslava 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, nakon koje se to osobno ime počelo odražavati i u ojkonimiji (usp. naselja Tomislavovac na Pelješcu i Tomislavgrad u Bosni i Hercegovini), te u razdoblju uoči, tijekom i nakon hrvatskoga proljeća, dakle u prijelomnim razdobljima suvremene hrvatske povijesti. Danas je to osobno ime peto muško ime po čestoći.
Narodno ime Tomislav potvrđeno je i u drugim slavenskim antroponimikonima: u makedonskome su antroponimikonu u XV. i XVI. stoljeću potvrđeni likovi Tomisav (XVI. st.) i Tomislav, a u bugarskome je u istome razdoblju potvrđen lik Tomislav. U literaturi se navode i starije potvrde za lik Tomisław u poljskoj te lik Tomislav u češkoj antroponimiji.
Domagoj Vidović/ Foto: Josip Horvat Međimurec
