Tko li prije intervijua s novinarima brifira resornog ministra obrambenog, Marija Banožića? Ne znamo, ali znamo da mu ne rade uslugu. Naime, o čemu se radi?
U nedavnom intervijuu za Novu TV kojeg je vodila Ivana Pezo Moskaljov, Banožić je najavio da će HRZ u 2023. godini imati čak 15 pilota koji će biti u procesu obuke za francuski borbeni avion Rafale. Samo koji dan kasnije u razgovoru za Večernji list, Banožić najavljuje da će u 2024. godini HRZ imati ravno 25 obučenih, ponavljamo – obučenih, pilota za Rafala.
Spomenulo se i do 80 (!?) tehničara koji će također biti na obuci. Salve neviđenog optimizma ispaljuju se s Krešimirca.
Sumnjičavost prema izrečenom čvrsto je utemeljena na činjenicama; piloti aktivno napuštaju HRZ-ovu borbenu eskadrilu (jedan transferirao u Krila Oluje, drugi se sprema za Kanadere, a treći …), brojka pilota za obuku u Francuskoj trenutačno je manja od 5, nepostojanje iole suvremenije obuke u HRZ-u za prelazak na avion 3., a kamoli 4. generacije.
Po francuskom syllabusu obuke podrazumijeva se do godinu i pol dana tranzicijske obuke, plus 100 i više sati dodatnog naleta da bi se dobio pilot za početno operiranje u Rafalu (air-policing).
Sve te detalje iz skeniranog zdravstvenog stanja HRZ-a nabrajamo imajući na umu da ni ugovor o kupnji aviona još nije potpisan. Po kuloarima se spominje naciljani datum do polovine studenog ove godine kada bi ugovor trebao biti sklopljen do zadnje točke i zareza. Hoće li tako doista biti, to ni baba Vanga ne zna.
Sjetimo se samo Barakovog turbo optimizma koji je mjesecima drmao MORH-om, a koji je nakon sudara sa stvarnošću potonuo brže od Titanica. Sada je ljetni predah u bilateralnim pregovorima.
Francuzi su se, navodno, uhvatili za glavu od muke kada su se suočili s načinom obuke u HRZ-u, a koji je izvan svakog tehnološkog momentuma. Francuzi trljaju oči u nevjerici zbog spoznaje da HRZ uopće nije usvojio EMAR regulativu (European Military Airworthiness Requirements).
Riječ je o standardima koji su vezani za projektiranje zrakoplova, uvjeti za održavanje kontinuirane plovidbenosti, uvjeti za tehničko osoblje, uvjeti za odobrene organizacije za održavanje te uvjeti za školske centre za obuku osoblja. Ništa od svega navedenog Ministarstvo obrane RH nije riješilo. Drugim riječima, malo toga u HRZ-u funkcionira po standardima EMAR-a. Primjenom EMAR-a cjelokupno hrvatsko vojno zrakoplovstvo moralo bi se prizemljiti.
Očekivano, ništa tako složeno ne ide preko noći pa je EMAR u tom djelu fleksibilan i pruža vremena državama da se uskladi vlastita regulativa. Ali, ni ovo u MORH-u, odnosno njihovom Samostalnom sektoru za vojni zračni i pomorski promet, nisu shvatili, a nije ih ni briga, jer da ih je briga napravili bi barem prvi metar puta ka usvajanju standarda EMAR-a.
Ponavljamo, bez usvajanje EMAR regulative, Rafale u Hrvatskoj neće letjeti. Nit će to proizvođač Rafala sebi dozvoliti. Svega toga postali su svjesni Francuzi i misle se kako taj veliki problem bajpasirati. Nije jasno kako pored ovih navedenih problema u našoj ratnoj avijaciji, a ima ih kudikamo više, onaj tko je brifirao ministra Banožića vidi 25 pilota spremnih za Rafala u svega dvije godine obuke?
Radi li se o sapunaju daske resornom ministru, a koji nečije zločeste nakane nije svjestan, ili tek o deluzijskom poremećaju dodavača takvih kvazi podataka?
Ni jedan iole ozbiljan ministar ne smije sebi u javnim istupima dozvoljavati takva odstupanja u brojkama. Biti ministar duboko kadrovski erodiranog sustava kako je hrvatsko Ministarstvo obrane, nosi dodatnu odgovornost. To je valjda svima jasno.
Borbena eskadrila HRZ-a već godinama ima svoje velike, depresivne probleme, od ljudi do tehnike. Nije to neka tajna. Od nesretnog ukrajinskog remonta eskadrila MiGova-21 nikad se nije oporavila. Hvala SDP-ovcima i HNS-ovcima koji su tada vodili Ministarstvo obrane. Kriminalni ukrajinski remont dao je Hrvatskoj posve novu definiciju koliko jedna eskadrila broji nadzvučnih lovaca. U našem slučaju to je brojka 8 (osam) poluispravnih aviona.
Ostatak od 4 MiGa-21, a koji bi trebali činiti puni broj eskadrile, trajno su prizemljeni, jer su poslužili kao sudski dokaz u istrazi Vojne policije i DORH-a. Sudski dokazni materijali, kao što znamo, ne lete. Raritetni smo i po čuvanju sudskih dokaza.
Naime, spomenuti prizemljeni avioni praktično više ne postoje . Manje-više tu je još samo konstrukcija, dok su ostali dijelovi poskidani (policijskoj traci oko aviona usprkos!) i lete na ovih 8 aviona koji čine „borbenu eskadrilu“ HRZ-a.
Opravdani je strah da će i izuzetno dobro očuvani MiG-21R Rudija Perešina vrlo brzo dohvatiti ralje kanibalizma. Čuvena „Kockica“ čami u ZTC-u gdje je nisu više sposobni vratiti u letno stanje. Makar da leti za Rudijeve dane ili za proslavu Oluje. Niti to. I tako vele neki, kroz dvije godine 25 pilota i 80 tehničara za novi višenamjenski i borbeni lovac? Ingeniozno, nema šta.
Ministre, posve otvoreno, dodavače grotesknih informacija, da ne rečemo lažnih, naglavačke izbacite iz ureda. Odmah. Kao Boga vas molimo.
Analitički tim Maxportala/Foto:Tangosix
