Intervju s Antom Deurom iz 1991. godine! Je li ovaj čovjek zaslužio Vaš glas?

lipanj 28, 2020 maxportal
Share Button

Ante Deur, heroj obrane Vukovara i savjetnik za branitelja bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kandidat je HDZ-a u drugoj izbornoj jedinici. U Vukovar je došao na dva tjedna, a ostao tri i pol mjeseca.



Deur je poznat je kao jedna od legendi obrane Vukovara, u gradu se tukao šest dana nakon službenog pada grada. Autor ovog teksta dočekao ga je u Nuštru 23. 11. 1991. godine, šesti dan nakon proboja iz Vukovara

Nakon Vukovara prošao je gotovo sva hrvatska bojišta, od Slavonije do Dalmacije, sudjelovao u operacijama u Hercegovini i bosanskoj Posavini,  bio aktivni sudionik u mnogim uspješnim akcijama Hrvatske vojske.

Rođen je u Stankovcima kraj Šibenika 1971. godine, odakle se kao desetogodišnjak seli u Rijeku, na Sušak. Završio je tehničku školu, nakon čega odlazi na služenje vojnog roka u JNA, u vojarnu u Bohinjska Bel u Sloveniji. U prosincu 1990. skida JNA uniformu, a u bazu specijalnih postrojba u Rakitje dolazi u travnju 1991. godine.

Prvi zadaci bili su mu u Zagrebu, a u lipnju odlazi na bojišnicu u Slavoniju. Prvo Osijek i Tenja pa Erdut gdje će Deur biti ranjen. Erdut je bio je u okruženju i jedini put kojim se moglo izbjeći neprijatelja vodio je preko Dunava. U Erdut je vojnim čamcima stiglo 140 pripadnika specijalne postrojbe.

Sa suprugom i osmero djece Deur danas živi u Sesvetama

U Erdutu, koji je bio u okruženju, proveo je mjesec dana. Izvukli sz se u proboju, šestorica su poginula,  16 ih je bilo ranjeno, među njima i Deur.

Nakon kratkog oporavka u Zagrebu ponovno je u Slavoniji, ovaj put Vukovaru. S četrdeset i jednim pripadnikom specijalnih postrojbi Deur je u grad heroj stigao 7. kolovoza 1991. godine. Bio je to njegov prvi posjet tom gradu, a  postrojba je došla na zamjenu 15-ak dana.

U Vukovaru je ostao tri i pol mjeseca.

Autor ovog teksta dočekao ga je u Nuštru 23. 11. 1991. godine, šesti dan nakon proboja iz Vukovara. Reportažni intervju koji donosimo u nastavku nastao je 24. studenog 1991. godine u Vinkovcima, a zbog bitke s rokovima telefonski je prepričan redakciji u Zagrebu.

“Nikad oni ne bi osvojili Vukovar ni Borovo da nas nisu ucijenili smrću 2000 civila. Mi do zadnjega dana nismo vjerovali da će Vukovar pasti. Napadali su nas svaki dan, tukli minobacačima, bilo je dana kad bi po nama padalo čak i 3000 granata, no početne položaje nismo pomaknuli ni za centimetar.

Svakih nekoliko dana napadali su, ali smo ih tukli kao mrave. Ne znam koji su to i kakvi ljudi, ginuli su kao muhe, a opet napadali. Svakih 15 dana dovodili su nove ljude, smjenjivali se i opet napadali. Naših je najviše stradalo od granata.

Moja jedinica u Borovo naselje je došla kao zamjena dečkima iz Kumrovca. Trebali smo ostati dva tjedna. U početku je nekoliko dana bilo mirno, tu i tamo pokoji minobacački napad. U tim napadima od granata lakše su ranjena četiri naša borca. Liječeni su u Vukovaru. Tada još nije bilo kritično. Moji suborci i ja ranije smo bili na drugim frontama, imali smo iskustvo iz rata pa je dijelom i zbog toga bilo manje ranjenih na našoj strani.

Prema broju njihovih žrtva naše su zanemarive, no to mi nije nikakva utjeha. U napadima na Borovo naselje poginulo im je više stotine pješaka. Oni su to je nevjerojatno napadali divljački, kao Indijanci u filmovima. Jurišali su bezglavno i tada su nama bili zgodna meta. Kada su bili udaljeni tukli smo pojedinačnom paljbom, a kada su bili u skupini pucali smo rafalno. Ne može se vjerovati kako su ginuli. Padaju kao muhe, ali i dalje jure. Deset ih koknemo, a jedanaesti dalje ide.

Ne znam i ne razumijem kakvi su to ljudi. Znaju da idu u smrt, da nam ništa ne mogu, da će biti pokošeni poput trave, a idu nama na nišan. To moraju biti pijani ili nadrogirani ljudi.

Mnogo je civila sudjelovalo u obrani Vukovara i Borovo naselja. Trpinjsku cestu držala je policija iz Varaždina. Na tom je dijelu uništeno mnogo neprijateljskih tenkova. Oni su je i prozvali tenkovskim grobljem. Tu je bio najveći front, ali na Sajmništu je bilo najgore. Tamo su napadali iz vojarne  Petrova gora, udaljenost od neprijatelja je bila 20 ili 50 metara. Bombama su se dobacivali. U nekim trenucima bio je pakao, tuklo se na sve strane, a katkad se ne bi znalo gdje su naši, a gdje njihovi.

Ne znam kako sada gledati na taj rat. Kako se uopće u Zagrebu gledalo na bitku za Vukovar?

Nisu nam mogli ni za centimetar pomoći, i do zadnjeg trenutka smo vjerovali da Vukovar neće pasti. Nismo se imali više čime braniti, a presudilo je što su nas ucijenili ranjenicima. Zapalili su Komerc gdje je bilo smješteno 2000 civila i ranjenika. Požar smo morali gasiti da ne izgore ljudi među kojima je bilo dosta ranjenika, starijih ljudi i djece. Kada smo pokušali gasiti požar, pucali su na nas. Tražili su da odložimo oružje pa da tek onda gasimo požar i spašavamo ljudske živote. Nismo pristali (…)

U Vukovaru sam se jedino plašio da ne budem ranjen i padnem u ruke. O padu Vukovara nisam ni razmišljao.

Kad su zapali Komerc i  nas ucijenili životima civila nismo imali izbora. Pozivali su nas megafonom da odložimo oružje ako mislimo spasiti ljude.

Mnogo je žući proliveno oko toga da je Zagreb izdao Vukovar, da nije htio pomoći. Bilo je mnogo polemika, ali mislim da to nije točno. Jednostavno bila je to sila kojoj smo se mi suprotstavili koliko smo mogli. Svaki dan su na nas bacali po nekoliko tisuća granata. Kad su pregaženi Marinci i Cerić nije bilo više dostavljanja municija. Tukli smo se s onim što smo imali. Na naših pet metaka mi smo baš to računali, oni su slali 50, na 10 mrtvih dovlačili su 50 novih. U vrijeme borbi za Vukovar uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je nekoliko tisuća pješaka.

Moram spomenuti jednog momka Ivica Filipović Šiptar koji je poslije poginuo. Ne znam koliko je tenkova uništio, ali je sigurno bio među najjačima. On je bio smrt za tenkove. Poginuo je na samom kraju, u proboju. On je jedan od legendi Vukovara. Zbog takvih hrvatskih momaka, vjerovali smo da Vukovar nikad neće pasti.

Na televiziji i novinama mnogo se govorilo o Krtici. Čuo sam za njega, a nisam ga upoznao niti vidio što je radio. O njemu se pričalo kao junaku. Junaci su zapravo svi momci koji su borili u Vukovaru. Svaka čast svim momcima koji su pridonijeli da tako dugo izdržimo. Čuo sam i za Legiju koji je postao prva legenda Vukovara i on je nažalost poginuo(…)

Imali smo akumulatorske baterije koje su nam omogućavale da slušamo radio. Slušali smo izvješća iz Vukovara, upoznao sam Josipa Estereichera, a svi oni Alemka Mirković, Vesna Vuković, Zvjezdana Polovina i Siniša Glavašević vrlo su korektno izvještavali iz Vukovara i Borovo naselje. O njima od strane hrvatskih boraca sve najbolje.

Od 650 ljudi ostalo nam je oko 450 koji su bili spremni za borbu i do zadnjega dana smo se tukli. Četnici su nam upali u Slavonsko i Hercegovačku ulicu u Trpinjskoj cesti. Procjena je da su imali 40 tenkova i transportera. Naši su se dečki povukli u Ličku i Banijsku ulicu. Čuvala se još Jadranska, Vinogradarska i Dom tehnike, Budžak te Lužac u Borovom naselju. no odlučilo smo da se i dalje borimo.

Kad smo vidjeli da gori Borovo bili smo očajnoj situaciji pokušavajući spasiti  zatočene u halama. Naređeno nam je da se povlačimo kako bi spasili civile i nekoliko stotina ranjenih.

Probili smo jedan od njihovih obruča i povukli smo se prema nekim zgradama. Tada smo vidjeli da ne možemo više izdržati, a živ u njihove ruke nisam želio pasti. Sve vrijeme imao sam automat ultimaks, pištolj i nekoliko bombi.

Nas šestorica probili smo njihov obruč preko Budžaka i Lušca, često smo bili od njih na samo 10 metara udaljenosti. Uz pucnjavu i njihove žestoke napade napustili smo Borovo naselje. Kad smo vidjeli da se gasi požar u Komercu i pokušali spasiti civili išli smo dalje i da sami nismo znali gdje idemo.

Govorili su nam da su Bogdanovci i Marinci u našim rukama, što nije bilo točno pa smo nekoliko puta naletjeli na četnike. Tri puta smo preplivali rijeku Vuku jer nismo bili sigurni gdje su naši položeni.

Dugo oružje smo bacili jer smo ostali bez municije, a ja sam u ruci stalno držao bombu. Imao sam dvije, i dva puta sam čak izvlačio osigurač u namjeri da je aktivira. Ruke su mi se smrzavale, pištolj nisam mogao nategnuti, a tek kad sam došao na sigurno vidio sam da sam izgubio okvir s municijom. Jednom sam teškom mukom vratio osigurač bombe u ležište. Da su nas kojim slučajem zarobili, raznio bih i njih i sebe jer u njihove ruke nisam želio živ pasti.

Na ulazu u Bogdanovce naišli smo na jednu osvijetljenu kuću. Promrzli i gladni htjeli smo se ugrijati i eventualno nešto pojesti. Došli smo pred vrata i imali smo jednu pušku i nismo bili sigurni hoće li pucati pored vode kroz koju smo prošli i blata u kojem smo spavali. Imali smo još jedan pištolj i nekoliko bombi.

Ivica Filipović Šiptar pištoljem je otvorio vrata i rekao “Pred zid!”. Svi su podigli ruke, ali nismo vidjeli jednoga od njih koji je ležao na podu. Opalio je rafal i na mjestu usmrtio Filipovića. a trojica naših bila su ranjena. Četnici su pobjegli u kukuruze, mi  se sito posakrivali, a jedina puška koju smo imali pogođena je jednim zrnom i iskrivljena tako da smo praktički ostali bez oružja. Imali smo samo još dvije bombe.

Tada su navalili na nas, a da im ne bi pobjegli osvjetljavali su teren svjetlećim raketama. Kad su shvatili da izlaza nema, trojica mojih ranjenih prijatelja živi su se raznijeli bombama da ne bi živi pali u ruke neprijatelja. Nas dvojica pobjegli smo u kukuruze gdje smo se skrivali do jutra.

Tu smo naišli na izbjeglice iz Bogdanovaca koji su se također skrivali pred četnicima. Spavali smo u šumi, jeli kukuruz, suncokret i med. Sreća je bila što smo naišli na košnice, to nas je ustvari spasilo. Dnevno smo jeli po nekoliko tabli saća i meda. Sve se to događalo na samo pola kilometra od četnika.

Kod sebe sam imao još dvije bombe. Tu smo sreli još dvojicu naših boraca, Gordana Kiša i Darka Tota i oni su kao i mi izvlačili iz četničkog obruča. Bili su promrzli kao i mi. Iako smo bili tik uz četnike ja sam skupljao granje za vatru da se malo ugrijemo. Odjednom je ispred mene izronio čovjek u crnom, a takvo mu je bilo i lice. Iza njega se pojavio još jedan isti takav. U ruci sam držao drvo, a bombe su mi bile u džepu.

– Imaš li cigaretu? – upitao me.

– Dođi ovamo – odgovorio sam pitajući se što učiniti.

Ako je četnik mogu ga ubiti samo bombom. Kad mi je prišao bliže vidio sam da nema oružje, ali nisam mu mogao dati cigaretu jer je tjednima nisam imao.

Obojica su bili namazani crnom kolomasti, bijelili su im se samo zubi. Njih dvojica spašavali su se plivajući Dunavom i Vukom, a mast ih je štitila od hladnoće.  U nekim situacijama disali su na slamku jer su ih četnici bili uočili i tukli po njima.

Uspjeli smo položiti vatru da se ogrijemo. Ja sam od kukurznih vlasi umotao cigaretu i dao ju Gordanu Kišu. Idući dan je počela padati kiša. Među nama je bio jedan lovac koji je dobro znao sve putove prema Vinkovcima. Odlučili smo krenuti pa što bude. Pošli smo prema Nuštru u dva u noći. Zbog straha od nagaznih mina krenuli smo kroz centar Bogdanovaca iako smo znali da Bogdanovce drže četnici.

Pri izlasku iz sela počeli su lajati psi. Morali smo požuriti, ali i nastojati biti što tiši. Na kilometar pred Nuštrom ušli smo u šumu gdje su nas otkrili četnici i iz transportera počeli pucati na nas. Hodali smo sat ili dva kroz šumu, zapravo više smo puzali nego hodali jer čim bi se uspravili tukli bi nas.

Kad smo vidjeli da se primiče jutro išli smo na sve ili ništa, istrčali smo iz šume i trčali prema Nuštru. Taj dio puta prošli smo bez ijedne svijetleće rakete i bez ijednog metka. Kad smo došli na stotinu metara do Nuštra kolega Kiš je shvatio da smo pred Nuštrom ali nas je obuzela panika jer nismo bili sigurni drže li Nuštar naši ili četnici. Bili smo na čistini, nismo se imali gdje skloniti ako bi netko na nas zapucao. Išli smo na rizik.

Jedan od nas otišao je provjeriti dok smo mi ležali u blatu i čekali odgovor. Vidio je našu zastavu i sretno nas pozvao da i mi dođemo. Prihvatila nas je hrvatska garda.

Nije bilo velikog izražavanja radosti. Sjedili smo i pušili. Bila je to moja najslađa cigareta u životu.”

M. Marković/Foto: Marko Jurič/ privatna arhiva

 

Komentari
Share Button