Sa našim povremenim suradnikom, nekadašnjim novinarom i vojnim komentatorom Denisom Krnićem razgovarali smo na temu dosadašnjeg tijeka kupnje višenamjenskog borbenog aviona.
Informacija o novim ponudama gotovo da i nema u medijima, osim što se čini da se preferira kupnja američkog lovca F-16. Kako nam kaže Krnić, borbenu komponentu HRZ-a prvenstveno treba bukvalno spašavati od – nestanka.
Kakav nam zrakoplov zapravo treba?
Nadzor zračnog prostora, odnosno air-policing, prevlast u zračnom prostoru, napadaji na zemaljske ciljeve, elektronsko i klasično izviđanje, protuelektronsko djelovanje….Kada definiramo što nam od ovih navedenih zadaća treba u taktičkom i strateškom smislu, tada možemo i definirati tip i broj aviona za HRZ.
U definiranju tipa budućeg borbenog aviona traži se multidisciplinarni pristup koji zahtijeva razumijevanje tehničkih, tehnoloških, taktičkih, političkih, ekonomskih, industrijskih i geopolitičkih aspekata koje treba pravilno odvagnuti te, što je najvažnije, odvažiti se na odluku sa svim njezinim posljedicama.
Ima li svega toga u drugom krugu hrvatskog pokušaja kupnje nadzvučne borbene eskadrile?
Nama, u što sam duboko uvjeren, treba zrakoplov s kojim možemo spasiti borbenu komponentu od nestanka i potpunog gašenja. Nama je kadrovsko i tehničko stanje borbene komponente HRZ-a takvo da nam treba tip zrakoplova na koji će prijelaz, obuka i usvajanje biti što je moguće bezbolnije.
Na novom avionu najvažnije je da piloti ostvare što je moguće više sati naleta. Bolesnika na samrti prvo treba spasiti, održati ga na životu, ozdraviti pa tek kasnije neka pliva, skače, trči, leti…..
Drugim riječima, ne treba nam zrakoplov koji će svojom kompleksnošću, kojoj nismo dorasli, doslovce ubiti HRZ-a. Doveli smo se u vrlo tešku situaciju da sa aviona 2. generacije moramo preći na avion 4. generacije i stoga odluka o budućem lovcu nije nimalo jednostavna.
Hoćete reći da F-16 ili Gripen ne bi bili dobar izbor za HRZ?
Javno isticati kako je za HRZ najbolji Gripen, F-16, Mirage ili čak sjajni MiG-29/35, ne znači ništa. S obzirom na aktualno stanje, generalno gledajući, svaki avion je dobar za HRZ. Ne vidim razlog zašto HRZ-u, primjerice, ne bi bio dobar i višenamjenski Suhoj Su-30. Netko će reći to je “prevelik” avion. Takvi i slični subjektivni izrazi ne znače ništa u taktičko-tehničkom smislu. Kao preduvjet treba postaviti okvire gospodarske suradnje i aktivnosti lovačke eskadrile od koje bi i NATO savez imao određenih koristi.
Gospodarska suradnja kroz industrijsku participaciju (ili kako se, doduše rjeđe, u međunarodnim krugovima čuje – “offset“) obvezuje državu prodavatelja aviona da pristane i na transfer određenih tehnologija i drugih usluga koje su zanimljive državi kupcu. U idućim kombinacijama ne vidim „offset“, a ni koristi za našu posrnulu privredu od takvog financijski velikog posla.
Primarno pitanje u ovom projektu trebalo je biti: koliko novi zrakoplov otvara novih radnih mjesta u Hrvatskoj i kakve nam nove tehnologije donosi?
Smisao „offseta“ nije da mi nekoj zemlji prodamo što više proizvoda, nego da dobijemo tehnologije i znanja koja danas nemamo. U suprotnom, nastavljamo sa lošom tradicijom u kojoj smo puki konzumenti tehnike i ništa više.
Neki kažu sa nam borbeno zrakoplovstvo uopće ne treba?
Ako ćemo letećim balonima na vrući zrak čuvati nebo te iz njih bacati štapine dinamita i ručne bombe na ciljeve, kao što se to radilo prije 100 godina, onda takva konstatacija možda i ima smisla. Bez vlastitoga borbenog zrakoplovstva nema ni istinskoga državnoga suvereniteta i točka.
Što znači ratno zrakoplovstvo bez borbenih aviona?
Bez borbenog lovca ono gubi prefiks „borbeno“. Borbenu avijaciju ne čine kanaderi ili laki helikopteri, limeni kolibrići poput Kiowe. Vidite, air-policing zadaće kakve HRZ tradicionalno radi već više od 20 godina mogu se izvršavati i dozvučnim borbenim avionima, a čiji su troškovi eksploatacije znatno niži od nadzvučnih lovaca.
Avion je, u osnovi, samo nosač naoružanja. Ako naši obrambeno-sigurnosni dokumenti predviđaju takve ugroze koje opravdavaju kupnju nadzvučnog višenamjenskog borbenog aviona sa svim sposobnostima, onda imamo papirnato pravdanje za kupnju nadzvučnog višenamjenskog lovca. Papir svašta trpi, ali jednom kada se donese pogrešna odluka onda je gotovo.
Američki F-16?
U posljednjih 7, 8 godina bilo je aktualno više ponuda, neke inicirane hrvatskim upitima, kako iz američkih zaliha viškova, tako iz nekih europskih zemalja. Zapravo se ne radi ni o kakvim ponudama, već o mehanizmima “uvaljivanja” nepotrebnih aviona dok još nešto malo vrijede. Rabljenim američkim lovcem F-16 HRZ bi tek malo poboljšao svoje sposobnosti u pogledu aviona i očuvanju sposobnosti, ali zato hrvatska država i gospodarstvo ne bi profitirali u pogledu šire ekonomske suradnje.
U proteklih 25 godina u HRZ nije izgrađen sustav i propisane procedure. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi. Tako danas vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, posebna ovlaštenja,….
Kako u takvo okruženje uvesti na improvizacije izuzetno netolerantni i složeni aeronautički proizvod kao što je F-16 pitanje je za milijun dolara. Poljska nakon 10 godina iskustva korištenja F-16 block 50 ima svega 30 posto operativnih lovaca, a što im se dogodilo uslijed niza razloga; skupoća rezervnih dijelova, složenost aviona, čudnovati kvarovi…
A kadrovska i tehnološka razina poljske borbene avijacije je svjetlosnim godinama ispred onoga što mi imamo. Da nemaju MiGove-29 ne bi mogli raditi ni pola deklariranih obveza.
Navodno su norveški F-16 trenutačno najbrže dostupni za HRZ, jer se isti povlače?
Moguće, tko će znati. Stalno kruže neke priče nudi se ovo ili ono. Ako postoji norveška ponuda onda je to ponavljanje priče od prije nekoliko godina. Samo dobar offset može biti novi moment u ponudi. Norveška nije dio EU pa za nju ne vrijede ograničenja po pitanju gospodarske kompenzacije u takvim poslovima.
S obzirom na sate naleta, preko 10 tisuća sati u prosjeku, norveški F-16 A/B MLU danas su dobri samo za provođenje osnovne obuke ili za – otpad.
Kako gledate na značaj HRZ-a u nekom strateškom smislu, u okviru NATO-a? Kako smo kao pobjednici iz velikog Domovinskog rata u miru postali posve neambiciozni, gotovo pa ispodprosječni u promišljanju obrane? Prestižu nas ambicije susjednih zemalja. Što nam se dogodilo?
Naši su izuzetni i motivirani piloti MiGova u ratu posve redefinirali upotrebu tog frontovskog lovca do te mjere da su srpski vojnici mislili da ih napada NATO savez.
Napadali su bez ijednog obavještajnog podatka od tzv. saveznika, bez aerofoto snimka, bez ikakvih satelitskih snimki letjeli su i udarali. HRZ je u „Oluji“ raspolagao s čak 17 borbenih aviona. Da ne spominjem još 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna aviona, jedan avion za elektronsko izviđanje i jedan helikopter za elektronsko-termovizijsko izviđanje. Stalno se letjelo i danju i noću.
Danas, u miru, to izgleda kao znanstvena fantastika. Po načinu rada i djelovanja u Domovinskom ratu, usudim se reći da smo i u svjetskim okvirima imali među najboljim borbenim pilotima na MiGovima.
Među najboljima na MiGovima?
Da. To su i Amerikanci jako dobro znali. U razdoblju od 2000. do 2006. godine njihovi piloti često su sa hrvatskim kolegama provodili vježbe na Jadranu. Na žalost, kasnije su tu priču preuzeli Bugari. Malo je poznato da su naši piloti u tim vježbama svojim taktikama niskog leta, usprkos tehnološkoj superiornosti i nadzoru američkih AWACS-a, „probijali“ zamišljenu zonu na moru koju su Amerikanci štitili.
Dva naša pilota u tim su vježbama uspijevali „probiti“ i obranu jednog nosača zrakoplova. U rukama hrvatskih pilota u zračnim borbama MiG-21 bio je bolji od F-18. To je bio rezultat znanja i iskustva naših pilota koji su znali najbolje iskoristiti stari, ali nenadmašni avion. O svemu tome se u javnosti jako malo zna.
Kako je moguće da smo u ratu, u samo dvije, tri godine nabavili preko 50 letjelica?
Moguće je bilo jer smo imali jaku kadrovsku i tehničku bazu za njihov prihvat. I ono ne manje važno, imali smo ratnog ministra obrane koji je znao da treba brzo nabavljati ona sredstva koja brzo možemo uvesti u uporabu.
Gdje smo danas po pitanju promišljanja budućnosti HRZ-a?
U limbu. U proteklih 20 godina odustali smo od ambicije, odvažnosti… Nedostaje inicijativa koja bi privukla pažnju Sjevernoatlantskog saveza. Nedostaje iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi koristi za cijeli NATO.
Jedna takva ideja jest postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama (“Dissimilar Air Combat Training“ ili vježbe zračne borbe u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona, op. a.), gdje bi upravo Hrvatska bila domaćin s “agresorskom” ulogom. Zašto ne?
Što bi DACT obuka značila za HRZ?
HRZ bi osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Zamislite samo da desetak zemalja godišnje dolazi u Hrvatsku na DACT obuku. Pa ne treba ni navoditi što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice.
Postojanje jedne ovakve inicijative imalo bi strateški odjek i na cijelu regiju. Takav projekt HRZ bi uveo u razdoblje tehničke i kadrovske renesanse. SAD upravo radi DACT plaća najam privatnih borbenih aviona s ulogom „agresorske eskadrile“, a što se nametnulo kao znatno jeftinija solucija u obuci“.
Najam borbenih aviona u privatnom vlasništvu?
„Ratno zrakoplovstvo SAD-a i mnogih zapadnih zemalja, suočava se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava se nadomjestiti „otusorcingom“ usluga od strane privatnih tvrtki. Neke od najpoznatijih tvrtki (mahom američke) koje nude agresorske lovce jesu „Draken“ (operater s najvećom flotom borbenih zrakoplova u svijetu) , „Airborne Tactical Advantage“, „ATAC“ i „TacAir“. Oni svjetskom tržištu čitavu paletu DACT obuke po znatno nižim troškovima u odnosu troškove koje opterećuju ratna zrakoplovstva s vlastitim eskadrilama s namjenskom, „agresorskom“ ulogom.
Kolike su potrebe Zapovjedništva ratnog zrakoplovstva SAD-a najbolje ilustrira nacrt plana za obuku pilota tijekom 2019. godine. Zapovjedništvo američkih zračnih snaga očekuje i dodatnu privatnu uslugu u području obuke poput kontrolora bliske zračne potpore (JTAC).
Ukupni paket usluga koji bi privatni kontraktori trebali pružiti do 2029. godine vrijedan je 7.5 milijarda dolara! Bez obzira što na svojim krilima nose crvene zvijezde i ruske maskirne sheme, ostaje problem što privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Firme razmišljaju o nadogradnji svojih zrakoplova ne bi li se približili zahtjevima obuke. Neke od privatnih kompanija poput američkog „Drakena“ svojedobno su razmatrale kupnju izraelskih F-16.
Međutim, zaključilo se da ipak nema smisla da se isti tipovi zrakoplova uvježbavaju jedni protiv drugih. Ne samo to, bez obzira što je F-16 omiljen među pilotima, one sposobnosti koje bi nudio u ulozi privatnog lovca bile bi ipak drastično smanjene.
Želim samo pojasniti da Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, može biti jedinstveno mjesto NATO-a za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Hrvatska raspolaže s dvije obalne vojne zrakoplovne luke (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke i hridi, ali i planinske masive idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje.
Takve uvjete nije imala ni čuvena baza NATO-a “Decimomannu” na Sardiniji gdje su se godinama uvježbavali borbeni lovci Sjevernoatlantske vojne alijanse. Tu su se zapadni lovci prvi put susreli sa ruskom MiGom-29, onim iz njemačkog zrakoplovstva.
Što znači mogućnost kupnje aviona 4. generacije?
To je prvenstveno tehnološka prilika za Hrvatsku. Kupnja suvremenog lovca nikako ne bi smjela biti trošak, nego strateški potez sa značajnim unaprjeđenjem oružanih snaga, te ozbiljne gospodarske ekspanzije. Međutim, kako takav veliki cilj ostvariti kada, primjerice, imate kadrove koji u službenom dokumentu napišu da gotovo 40 godina stari F-16 Barak ima manje troškove eksploatacije od novog švedskog Gripena ili novog F-16. Mi padamo na prvom metru ove priče.
Kako gledate na rusku donaciji Srbiji u obliku starih izvidničkih vozila BRDM-2MS?
Ocijene koje čujemo su mahom političke opservacije, a manje tehničke. To su najnovije verzije vozila BRDM-2, modificirane po mnogim stavkama; motor, dodatni oklop, upravljanje, elektronika,…. Tako da to nipošto nije zarđala starudija. Zar nisu stara i američka borbena vozila M2 Bradley koje navodno želimo nabaviti? Bradley postoji gotovo 40 godina i bez modernizacije to su dobra vozila. Zar nisu stari i tenkovi Abrams? Međutim, Srbija nema suvremeno oklopno, amfibijsko vozilo pogona 6×6 za prijevoz vojnika kakva ima Hrvatska. BRDM uopće ne rješava realne potrebe kopnene vojske naših susjeda tako da je upitan smisao takve donacije.
A što ćemo sa srpskim MiGovima-29, oni su ozbiljna sila na nebu od Triglava do Vardara?
Ništa, a što možemo? Od 2000-te godine zanemaruje se borbena komponenta HRZ-a. Između 2000-te i 2002. godine imali smo ozbiljnu priliku od Izraela kupiti modernizirane MiGove-21 koji su po elektronici i opremi bili u gornjoj razini zrakoplova 3. generacije.
Da smo sklopili taj ugovor danas se HRZ vjerojatno ne bi nalazio glavom jedva iznad vode.
Nakon toga je uslijedio otpis helikoptera Mi-24, naše jedine leteće platforme koja je mogla nositi 2 tone naoružanja, pa smo se onda riješili i transportnih aviona AN-32. Zadnje dvije godine rade se napori u obnovi avijacije i upravo zbog teškog stanja u HRZ-u, kao i financijske limitiranosti, valja donijeti – ispravnu odluku! Kriva odluka u ovoj situaciji bukvalno znači smrt borbene komponente u HRZ.
Srbi su po pitanju avijacije napravili ozbiljne iskorake i to treba priznati. Novi borbeni i transportni helikopteri, novi borbeni lovci, najavljena je kupnja novih francuskih PZO sustava srednjeg dometa Mistrale….
Iako ima problema oko uvođenja MiGova-29, oni imaju uigran sustav za održavanje letjelica, te im stasaju nove generacije pilota i tehničara. Sa Airbusom helicoptersom dogovaraju formiranje regionalnog centra za servis helikoptera. Njemački MTU Aero engines tamo otvara tvornicu i regionalno središte za servis zrakoplovnih motora. Treba li reći da je MTU među prvih pet proizvođača motora za avione u svijetu?
I za kraj da se prisjetimo našeg kolege, velikog novinarskog barda Denisa Kuljiša koji nas je nedavno prerano napustio. Na Denisovom portalu Žurnalist objavili ste veliki broj tekstova na temu ratne avijacije i obrane našeg mora.
Denis je bio istinski zaljubljenik u avijaciju i pomorstvo. Njegove tekstove na temu vojske u Globusu gutao sam još kao klinac. Denisovi tekstovi su me i privukli vojnoj tematici s kojom sam se dugo godina bavio dok sam bio novinar.
Privukle su me njegove priče koje su bile obilato nakrcane informacijama, ležernošću, pitkošću, rečenicama uzbudljivima poput leta u borbenom avionu u forsažu.
Kužio je avijaciju više nego mnogi danas u HRZ-u. Kad sam mu poslao zadnji tekst na temu zrakoplovstva, nisam bio nešto zadovoljan pa sam mislio dio teksta doraditi, međutim Denis mi je samo poručio: „Ma, super je tekst, zaista, čak je i balansiran, nisi ih do kraja izjebao, nego samo 80 posto!”.
M. Marković/Foto:privatna arhiva
