Dok se na palubi glasno svađamo tko su veći Hrvati – kulturnjaci ili branitelji – naš demokratski Titanik već udara u ledeni brijeg. Uvođenje vojnog roka još nije izglasano, ali ga mediji prodaju kao gotovu stvar.
Javna rasprava prošla je u tišini, jer nas je medijski spin o sukobu kulturnjaka i branitelja emocionalno hipnotizirao. To nisu slučajnost ni umor, već metoda: dok se zabavljamo na palubi, odluke koje nas vode na dno već su donesene.
Kad rasprava teče, a pažnja luta
Izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama tek su prošle e-savjetovanje i Odbor za obranu. Pred Hrvatskim saborom još uvijek stoji glavna plenarna rasprava, a predsjednik Republike traži da se o svemu dodatno raspravlja u Vijeću za obranu. Dakle, ništa nije konačno – i ništa još nije izglasano.
Ipak, u javnosti se stvorio osjećaj da je odluka već donesena. Kako je moguće da jedan od najvažnijih zakona u posljednjih 20 godina prolazi gotovo nezamijećeno?
Diverzija i medijski spin nisu izmišljotina našeg doba. Od rimskog panem et circenses do suvremene politike, princip je isti. Mediji su alat vlasti za oblikovanje percepcije. Hrvatska to dobro poznaje. Dok se uvodio krizni porez 2009., mediji su brujali o smjeni Sanadera i spektakularnim istragama protiv korumpiranih ministara. Dok se 2017. gurala fiskalna reforma, mi smo se bavili ćirilicom u Vukovaru i raspravama o nacionalnim vrijednostima.
A za vrijeme rasprave o covid-potvrdama i prosvjedima, prošle su izmjene Zakona o radu i tihe fiskalne mjere.
Obrazac je uvijek isti: emocionalna tema preplavi javni prostor, a strateška odluka prođe bez ozbiljne rasprave. Tako je i sada: dok se fokusiramo na sukob kulturnjaka i branitelja, Sabor priprema odluku koja će oblikovati sigurnosni, društveni i demografski horizont Hrvatske za desetljeća unaprijed.
To ne znači da su kulturni sukobi nevažni i da branitelji nisu dio kulturne publike koja ima legitimno (a zašto ne i moralno) pravo kritizirati kulturu, kao i svi ostali. Znači da je sve to sporedno u odnosu na pitanje hoće li zemlja ponovo uvesti prisilno oblikovanje odnosa pojedinca i države kroz uniformu i zapovijed.
Hrvatska suverenost na udaru globalnih agendi
Mi volimo gledati u Švicarsku, no neutralnost malih i siromašnih je politička iluzija. Hrvatska se povijesno nalazi na geopolitičkom rubu većih sustava. Nikad nismo imali švicarsku poziciju bankarske neutralnosti; uvijek smo bili uvučeni u veće igre i ratovali pod tuđim zastavama: u habsburškoj i austro-ugarskoj vojsci, u savezničkim i savezničko-okupacijskim strukturama 20. stoljeća, a danas u NATO misijama. Obrazac se ponavlja: plaćenički mentalitet postaje norma, dok se vlastita suverenost reducira na provedbu tuđih agendi za tuđu plaću.
Uvođenje vojnog roka treba čitati upravo u tom okviru. Nije to samo “domaće” pitanje, već dio šire europske pripreme za sukobe koji nemaju veze s nama. Ako nismo u stanju definirati vlastite granice interesa, postajemo tuđe topovsko meso. Peter Sloterdijk bi rekao da mala država bez jasne volje postaje instrument volje onih koji je imaju. Jasno kao dan.
Ako je naš kriterij poštovanja golema tehnička i informacijska nadmoć, onda obožavamo snagu, a ne istinu. Posljedica je predvidiva: pristajemo biti produžena ruka hegemonije zato što nas uvjerava da je efikasnija. To nije suverenost. To je outsourcing političke volje.
Kolektivna sjena, arhetip sluge i polaritet varalice
Nasuprot indoktriniranom javnom mišljenju, kod nas nikad ništa nije jednoznačno pa tako pseudo-dijalektički sukob između branitelja i kulturnjaka otkriva još jedan sloj priče: Jungovu kolektivnu sjenu, gdje hrvatsko kolektivno nesvjesno reagira u pravom trenutku (dok se donosi dugoročna geopolitička odluka), ali na krivi problem (prolaznu domaću kulturnu scenu) – jer još uvijek nemamo ideju kako odlučivati o sebi, čak ni nakon rata devedesetih.
Ovo se dogodilo: od ulaska u Europsku uniju i NATO, kolektivno nesvjesno ispravno je prepoznalo regresiju u arhetip sluge, pa se zbog refleksnog otpora povratku na stari sustav više pojačao polaritet “varalice”, zbog kojeg prema prirodnim ljepotama postajemo umišljeni i zamišljamo da smo Monako – bez Monakovih zakona i povijesti. Budući da ispravno osjećamo kako nas varaju, mi sami igramo igru varanja, da pokažemo kako smo “snalažljivi” i “domišljati”. Umjesto da se pitamo zašto smo toliko prevarljivi i kako da to promijenimo, pokušavamo nadigrati sustav njegovim trikovima. Rezultat je da varalica uvijek nađe većeg varalicu. I to je začarani krug.
Istovremeno, ovakva jasnoća polariteta ukazuje na nešto važnije: duboku težnju naroda da se konačno prekine povijesni obrazac poslušnog sluge.
Jungovska analiza:
Hrvati ne žele biti sluge, ali ne znaju artikulirati kako izgleda stvarno samoodređenje.
S kim dijelimo volju, a s kim sudbinu?
Nas zaokupljaju kulturne koreografije, a izmiče nam temeljna rasprava o tome tko odlučuje o našim životima i što će biti s nama. Umjesto da se napokon bavimo sobom (Hrvatskom), mi se bavimo drugima (EU i NATO). Umjesto da rješavamo stvarne probleme (vojni rok), hipnotizirani smo sporednima (kulturni rat).
To je tehnika kojom kolektivna sjena (geopolitičkog sluge i plaćenika) ostaje neintegrirana (nikad nismo neutralni ni suvereni), a obrasci se ponavljaju (ginemo za NATO i širenje EU do Rusije).
Milanovićeva poruka kadetima da ne slušaju slijepo zapovijedi može izgledati kao kršenje vojne discipline, ali pogađa “u sridu”: što znači poslušnost u vremenu kad kolektivna odgovornost postaje individualna?
Hannah Arendt je točno opisala banalnost zla – gdje se najveći zločini događaju kad ljudi samo “izvršavaju zapovijedi”. U tom smislu, nekad je jedini mogući ljudski čin upravo odbijanje slijepe poslušnosti. No to je ujedno i preuzimanje odgovornosti za zajedničku budućnost: nešto što bi i država trebala napraviti u odnosu na NATO i EU.
Mi trebamo jačati institucije koje stvarno nadziru moć, medije koji razlikuju temu od mamca, obrazovanje koje trenira mišljenje, a ne recitiranje, i političku kulturu koja ne tretira građane kao resurs, već subjekte. Trebamo otvoreno reći da vojni rok nije tehničko pitanje logistike, već političko pitanje odnosa građana i države. I o tome raspravljati glasno, prije glasanja, a ne nakon.
Misao prije čina
Vojni rok još nije izglasan. Rasprava je postojala, ali dok je tekla, pažnja se prelijevala drugdje. To nije slučajnost, nego metoda. Ako kolektivno ne probudimo svijest i ne počnemo misliti vlastitom glavom, ostat ćemo ono što smo predugo bili: narod koji se ponosi snalažljivošću, a završava kao plaćeničko topovsko meso.
Ono čemu se divimo i što poštujemo definira nas. Ako se divimo snazi koja nameće, bit ćemo oni koji izvršavaju. Ako poštujemo vlastito iskustvo i prošlost, kritičko razmišljanje i javnu raspravu, suverenitet i geopolitičku neutralnost, možemo izaći iz uloge sluge-varalice i možda se tad ekonomski oporavimo i izgradimo autentično hrvatsko društvo. To nije nikakva romantična parola. To je minimum suverenosti.
Irena Čurik je autorica i urednica koja se formirala u kulturnoj sceni, a danas vodi nepristrane geopolitičke vijesti za generaciju Z. U svojim tekstovima spaja kritičko mišljenje, povijest i aktualnu globalnu politiku.
