IVICA LEROTIĆ: ‘U Vukovaru su mi ubili oca, brata, ženu i nećakinju. Što da ja sad kažem Pupovcu?’

listopad 18, 2019 maxportal
Share Button

“Pupovčev istup osuđujem jer nije korektno da se povlači paralela između Pavelićeve NDH i današnje Hrvatske i njenih vlasti. Temelj ove države su branitelji iz Domovinskog rata.”



Ovo je priča koja bi i mrtve protresla: teška, sumorna i brutalna, toliko gruba da je nezamisliva. Ovo je priča o ratu, žrtvama, zločinima i strahotama za koje čovjek misli da će ga ubiti, ali ih on na kraju životinjskom snagom nadživi. Ovo je priča o mržnji i ljubavi, o lošima i zlima s jedne, te dobrima s druge strane životnog klatna, piše Robert Frank u uvodu intervjua s Lerotićem za Glas Istre 

Nekadašnji pripadnik 204. Vukovarske brigade i predsjednik HVIDR-e Pule Ivica Lerotić, Vukovarac nastanjen u Puli već 27 godina, istodobno je zanimljiv, ali zbog svog životnog iskustva i težak sugovornik. Njemu su nakon pada Vukovara u kojem je dva puta ranjen pobijeni najbliži.

Popis onih koje su mu likvidirali izdajnici iz podruma, uvezeni četnici i jugovojska je bolan: otac, brat, žena i nećakinja.

Tragedije u njegovom životu nastavile su se potom u logoru, a nisu prestale ni u Puli. Kad čovjek s njim razgovara postavlja si samo jedno pitanje: kako taj Vukovarac uz toliko smrti i patnje u najbližem životnom okruženju uopće preživljava?

– Svako jutro kad se probudim zahvalim se dragom Bogu na lijepom danu. S tragedijama koje sam prošao čovjek se mora naučiti živjeti. S time što mi se dogodilo ja se dižem, a s time odem i na počinak, kaže Lerotić.

Prepun je emocija koje racio, očekivano, stavljaju u drugi plan. Njegovo svjedočenje o životu je iskreno, bez uljepšavanja, ali i bez preteških riječi za krvnike koji su mu uništili život. Nevjerojatno koliko unatoč svemu što mu se dogodilo uspijeva ostati svoj, pribran i – čovjek.

Razgovarali smo o aktualnom političkom trenutku vezanom za izjave predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca koji je (ne)spretnom igrom riječi u preblisku korelaciju doveo zločinačku NDH i današnju Hrvatsku. Razgovarali smo i hrvatsko-srpskim odnosima kao problemu koji naprosto, pogotovo na području Vukovara, i dalje postoji.

– Jedan nezavisni intelektualac rekao mi je u neformalnom razgovoru da svi oni koji napadaju Pupovca zbog izjave o RH koju na određeni način uspoređuje s NDH nisu dobro ni čuli ni shvatili što je on želio reći. Dozvoljavate li takvu mogućnost kao i da je duh te izjave među braniteljskom populacijom potpuno krivo shvaćen? Da li su napadi na Pupovca ipak bili pretjerani?

– Ne, ne, ne… Nismo bili pregrubi prema njemu. Jasno i glasno je rekao što je rekao. I sada nema uzmicanja

– Priželjkujete li Pupovčevu ispriku?

– Ne, jer što bi to nama značilo? On je i dalje ostao i ostat će u svojem uvjerenju. Osobno ne želim raditi dodatnu raščlambu o tome što je Pupovac sve možda htio reći i što bi mi sve to trebali shvatiti. Ne želim sve još jednom analizirati kako bih eventualno shvatio što je pjesnik htio reći. Iz prve sam sve shvatio, svaku njegovu riječ. Ja kad nešto kažem, stojim iza toga.

– Mislite da se malo zaletio pa se sada ne zna kako izvući?

– On bi morao dobro paziti što govori. Pupovac je predsjednik SDSS-a i predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Saborski je zastupnik. Kao osoba koja istupa javno morao bi voditi računa o tome kakve poruke šalje narodu.

– Pa poslao je poruku kakvu je htio.

– Da, ali narodu nije poslao dobru poruku.

– Mislite li da on stvarno vjeruje u ono što je rekao, u smislu da Hrvatska potencijalno klizi prema NDH, ili je svjestan da nije tako nego svjesno provocira?

– On to što govori i živi. O njemu puno govore odlasci u Beograd kod Vučića, a još više odlasci na obilježavanje stradavanja članova srpskih paravojnih i dobrovoljačkih postrojbi koje su izvršile agresiju na Hrvatsku.

– Možda njegovi odlasci kod Vučića, naprimjer, mogu olakšati položaj Hrvata u Srbiji?

– Ima nešto što ne govori tome u prilog. Nikada, naime, nije u medijima bilo popraćeno da se Pupovac u Srbiji zalagao za poboljšanje životnih uvjeta Hrvata u toj državi. A svi znamo što su Hrtkovci. Znate, ja se ne želim baviti politikom i zato moram i želim Pupovcu jasno poručiti: nas branitelje koji smo stvorili ovu modernu i europsku Hrvatsku nemojte gurati u isti koš s Pavelićevom NDH. To nije ni korektno ni pošteno ni pravedno ni istinito.

– Kakav je vaš odnos prema NDH?

– Imam o njoj loše mišljenje zbog svega što se dogodilo.

– Cijenite li doprinos antifašista u Drugom svjetskom ratu?

– Naravno. Normalno. Ljudi su se borili za tadašnje ideale, kao što smo se mi ’91. borili za svoje ideale.

– Je li današnja Hrvatska onakva kakvom ste je zamišljali kad ste ’91. branili Vukovar i Hrvatsku?

– Ne, nije. Razočaran sam, kao i većina braniteljske populacije. Razočarani smo lopovlukom i krađom, prevarama i privatizacijom.

– Veći je problem od Pupovca to što su nas naši pokrali. Mnogi bi se s time složili. A vi?

– Imamo dva problema, i jedan i drugi, i Pupovca i naše lopove. No Pupovac je toliki problem koliko mu mi pridajemo značenja. Nama je najveći problem što su naši ljudi koje smo birali na pozicije ispali lopovi. Pretvorba je otišla u potpuno krivom smjeru. Na kraju ispada – sami smo sebi za većinu toga krivi.

– Mislite li da i ovakav Pupovac, s kojim se dio javnosti slaže, a dio ne, ima pravo na stavove koje zastupa? Osobno mislim da svatko ima pravo reći što želi, ali da mora biti spreman na kritike.

– Slažem se. Svatko i treba reći što misli. Ali mora za to biti spreman odgovarati, ako je prekršio zakon.

– Kako danas Srbi žive u Hrvatskoj? Jesu li ugroženi?

– Ma dajte, molim vas! Kakvo ugrožavanje, posebno plansko i ciljano. Nema toga.

– Dobro, ali moramo priznati da je početkom 90-ih na nekim rubnim područjima bilo incidenata i situacija gdje su stradali nevini Srbi.

– Tko ih je ugrožavao? Ja sam u to vrijeme živio u Vukovaru. Mi, Hrvati, bili smo ugroženi. Početkom devedesetih četnici su dolazili u sela oko Vukovara koja su uglavnom bila srpska. Četnici su bunili taj srpski narod, tjerali su ga na zbjeg, plašeći ga izmišljotinama o ustašama. Mi smo tamo u punom smislu doživjeli velikosrpsku agresiju. Doživjeli smo da su domaći Srbi pucali i ubijali Hrvate. Isto je radila uvezena jugovojska i četnici. O kakvom mi onda ugrožavanju Srba pričamo?! Do jučer sam s tim Srbinom, susjedom, komšijom, jeo i pio. Ja sam se s njime iskreno veselio, a on me sutradan želio ubiti.

– Jeste imali baš takvu situaciju?

– Jesam, nažalost. Imao sam je.

– Vaša obitelj u Vukovar je teško stradala.

– Jako. Teško mi je i pričati o tome. Nakon pada Vukovara ubili su mi četiri člana najuže obitelji: brata, suprugu, oca i nećakinju. Ja sam završio u logoru u Srbiji devet mjeseci samo zato što sam Hrvat i branio sam Vukovar. O kakvom ugrožavanu Srba onda pričamo?

– Znate li tko je pobio vašu obitelj?

– Imenom i prezimenom to još uvijek ne znam. Za ženu ne znam ništa, osim da je nestala s Veleprometa nakon pada Vukovara. Nećakinja je ubijena metkom iz pištolja isto nakon pada Vukovara. Otac mi je ubijen u svojoj kući, a brat na Ovčari. I što da ja sad kažem Pupovcu?

– Kad ste prevezeni u logor u Mitrovici, jeste li znali za sudbinu svoje obitelji?

– Ne, ništa nisam znao. Tek naknadno, nakon izlaska iz logora, saznao sam da mi je obitelj pobijena. Unutra mi je bilo jako teško. Svaki dan molio sam se Bogu da mi da snagu da izdržim, da se vratim i vidim što je s mojom obitelji. Preko Međunarodnog crvenog križa stupio sam u kontakt sa svojom djecom. Poslali su mi poruku da se moja supruga, a njihova mama, vodi kao nestala s Veleprometa. Za brata, oca i nećakinju ništa nisam znao. Od 271 dana u logoru, 87 sam proveo u samici.

– Jesu vas tukli?

– Nego što. Ne daj Bože da se to ponovi, ne daj Bože nikome da to doživi. Stražari su bili njihovi rezervisti. Izlazili smo samo jednom tjedno navečer u šetnju. Za to vrijeme njihovi zatvorenici koji su bili kriminalci zatvarani su u ćelije. No takve su puštali u samice gdje smo mi bili. Srpski kriminalci i robijaši ulazili su i u moju samicu.

– Teško su vas zlostavljali?

– Neopisivo. Dolazili su po dvojica. Iživljavali su se kao zvijeri. U 87 dana ušli su mi tako minimalno 15 puta. Ostajali bi po 15 minuta. Lomili su me. Nisam se mogao oduprijeti. Morao sam kleknuti na kašetu od piva i onda bi me tvrdim predmetom tukli po tabanima. Bili su mi natečeni i imao sam podljeve krvi toliko da je izgledalo kako mi je potrebna cipela broj 52. Nakon 20 dana, rane su se ljuštile. Nisam mogao na nogama stajati. Udarali su i po vanjskoj strani bedara koja je jako bolna.

– Jeste li doživjeli kakvu samilost ili ljudskost od nekog stražara?

– Ne. Za takav slučaj ne znam.

– Kako ste se osjećali kad ste nakon devet mjeseci mučenja izašli iz logora i saznali groznu istinu? Vi ste se izvukli, a vaša obitelj nije.

– Neopisiva bol. Te se emocije ne mogu opisati. Jad i bijeda. U tom trenutku imao sam jedva 35 godina, ubijenu ženu, oca, brata i nećakinju, preživio sam borbu za Vukovar i pad tog grada te 270 dana logora obilježenog teškim zlostavljanjima. Razmijenjen sam u Nemetinu nakon kojeg sam u Zagrebu bio smješten u vojarni Črnomerec. Poslije šest mjeseci došao sam u Pulu jer sam ovdje imao prijatelje. I ostao sam ovdje do danas.

– S kim ste došli?

– Od cijele obitelji nakon pada Vukovara živi smo ostali moja majka, dva sina i ja. Mlađi sin je 1998. godine u Puli počinio samoubojstvo.

– Možete li procijeniti zašto se to dogodilo?

– Direktna posljedica rata. Gubitak majke i ostalih članova obitelji. Proganjalo ga je sve to. Bio je nježan, teško se nosio s time. Imao je samo 17 godina. Stariji sin je u redu. Majka mi je umrla isto 1998. godine, samo dva tjedna prije nego što se moj sin ubio.

– Dovodite u vezu smrt vaše majke i samoubojstvo sina?

– Na određeni način, da.

– Smrt je bila stalni pratitelj vaše obitelji, do rata obične, igrom slučaja hrvatske obitelji, vrijedne i marljive koja se ni po čemu nije isticala. Živjeli ste na Sajmištu.

– Tako je. Pobijeni smo u našoj Hrvatskoj i to samo zato što smo Hrvati.

– Nosite li u sebi mržnju, što osjećate?

– Ne nosim u sebi mržnju. Želio bih saznati tko je ubio moju obitelj. Svaki zločin ima svog počinitelja. Znam da postoje ljudi koji su mi nanijeli zlo. Osjećam netrpeljivost, priznajem. Pitali su me neki da li sam spreman oprostiti. Rekao sam im – samo dragi Bog oprašta i svi oni koji su počinili zločin neka Njega mole da im oprosti. Ja sam samo čovjek.

– Nikada nećete saznati, očito, tko ih je pobio.

– Upravo tako.

– Proganja li vas to?

– Jako. Kroz sve ovo vrijeme za suprugu ne znam apsolutno ništa. Bratove kosti leže u skupnoj grobnici u Zagrebu na Mirogoju. Čekamo DNK analizu. Želim ga pokopati da znam gdje ću mu zapaliti svijeću. Otac i nećakinja su pronađeni i pokopani.

– Spominjali smo Srbe iz Vukovara. Razočarani ste u njih.

– Kad smo iz kolone iz vukovarske kapljice, iz podruma i skloništa, izašli na svjetlo dana, domaći Srbi, neki koji su s našim ljudima bili u tim podrumima, izdavali su Hrvate! Oni su upirali prstom i odmah ih se izdvajalo. Dva puta sam to doživio. Dao sam iskaz DORH-u, ali nažalost ništa se nije dogodilo.

– Kako to da se niste vratili u Vukovar?

– Gdje da se vratim? U koji grad? To više nije moj grad. Nije to Vukovar od nekad. Kako da se vratim među Srbe koji su pucali po nama i ubijali naše ljude? I sada slobodno hodaju gradom.

– Službena politika kaže da je vrijeme da se rat ostavi po strani, da se ne zaboravi, ali da život krene dalje.

– Ne ide to tako. Volio bih vidjeti čovjeka koji je u stanju zaboraviti, zanemariti ili ostaviti po strani činjenicu da je izgubio četiri člana najuže obitelji i naknadno još jednog, maloljetnog sina koji se ubio od tuge.

– Ako već ne možete zaboraviti što je i razumljivo, možete li naprosto ići dalje?

– Mogu, to i radim. Poanta je što dalje od Vukovara i od tih ljudi.

– Kako je živjeti s toliko boli u sebi?

– Čovjek mora naučiti živjeti s time. Svako jutro s time se budim, i svaku večer s time legnem. Jedino tako se može preživjeti i jedino tako se može izbjeći kratki spoj u glavi. Moraš naučiti živjeti s time.

Znači li to da ne idete u Vukovar jer se bojite svojih mogućih reakcija?

– Tako je. Zato se i ne vraćam. Sam sebi ne mogu jamčiti kako bih se ponašao i što bi se moglo dogoditi da se vratim u Vukovar.

– Idete li barem u kolonu sjećanja?

– Samo to idem. Obavim kolonu i odem. Prvih par godina, dok nisam sam sa sobom raspravio, nisam tamo odlazio. Zadnjih 15 godina sam tamo – uđem i izađem iz Vukovara. Dok sam u Puli, pripremam se za Vukovar. No kad tamo dođem, prorade emocije. Ne mogu ih kontrolirati. One provale i to nije dobro. Tada sve nanovo psihički proživljavam. Znam gdje je svaki moj prijatelj ranjen ili je poginuo. Borio sam se uglavnom na potezu oko Tekstilne škole.

– Koliko su sinovi imali godina kad je Vukovar pao?

– Mlađi 9, a stariji 11. Svo vrijeme bili su u Vukovaru iz kojeg su izašli s mojom majkom.

– Jesu li bili svjesni onoga što se događalo?

– Jesu, jako. I to je na njima, posebno na mlađem, ostavilo traga. Njemu je, vjerujem, okidač za samoubojstvo bila smrt moje majke sedam godina nakon pada Vukovara. On je za nju bio strašno emotivno vezan. Kad je ona otišla, s njom je otišao i dio njega. I onda on.

– Jeste li sa sinovima pričali o Vukovaru i svemu što se dogodilo?

– Pričali smo, ali odlučili smo, prešutno, pokušati normalizirati život koliko god se to može. Trudio sam se zaštiti djecu.

– Da sad sjednete s Pupovcem, što biste mu rekli?

– Ne znam. Emocije su mi bolne i teške. U ovakvim trenucima, kad razmišljam o tome, preplave me i negativnosti. Bolje da se tako nešto ne dogodi, nema smisla. Nikada u životu nisam mogao pomisliti da bi mi se moglo dogoditi ovo što mi se dogodilo. Sa samo 25 godina kao pogonski inženjer tekstila i kemije u vukovarskom Vuteksu imao sam dvoje djece i izgradio sam kuću. Imao sam i privatnu firmicu, supruga je bila radnica u Borovu. I onda je sve nestalo u tri sekunde! Morao sam uzeti pušku u ruke, ali ne da ubijem tamo nekog Srbina, nego da obranim obitelj i dom. To je bila borba za čisto preživljavanje. Nisu Hrvati sami sebe bombardirali. Napadali su nas i iz Vojvodine, s Dunava nas je gađao njihov brod ratne mornarice.

– Mogu li se povećanjem životnog standarda barem malo ublažiti sukobi u Vukovaru?

– Previše je tu krvi palo, previše je ubijenih i nestalih da bi došlo do iskrenog suživota. To su bedastoće. Bolji standard ništa neće pomoći.

– Što je onda realnost?

– Podijeljeni grad. Može se to pokušati zataškati, no to se vidi u svakodnevnom životu. Suživota nema. Najveći broj ljudi se vratio jer nije imao kuda. Mogu se izgraditi novi stanovi, mogu se urediti kuće, no nema više onih ljudi koji su grad činili gradom. Nema više onih dobrih ljudi, naših Vukovaraca. Grad nisu stanovi i hrpe betona. Da se mene pitalo, rekao bih da grad ostane zauvijek onakvim kakvim su ga uništili naši dojučerašnji susjedi potpomognuti četnicima i jugovojskom.

– Znači, grad-spomenik?

– Tako je, za opomenu cijelom svijetu: razrušen, neuređen, grad bez duša. Pitam vas kako može biti sreće u Vukovaru kad je svaki milimetar grada natopljen krvlju. A oni nisu priznali odgovornost, nisu tražili oprost. Dosad nisu bili iskreni.

– Stvari ipak treba pomaknuti s mrtve točke. Što bi po vama trebao biti prvi korak s njihove strane?

– Rasvjetljavanje sudbine nestalih osoba. Kad bi bili iskreni i pošteni, dali bi o tome sve informacije. Oni koji žive u Vukovaru o tome puno znaju. I srpske vlasti o tome imaju određenu dokumentaciju. Onda moraju priznati da su usred Srbije imali logore gdje su nas dovezli i mučili. Ako žele popraviti odnose moraju priznati i agresiju i mučenja. Ali bez tog njihovog famoznog ali.

Robert Frank /Glas Istre

 

Komentari
Share Button