IVO LUČIĆ: “Poubijala ih je čaršijska fukara” (Napisano po istinitom događaju)

svibanj 15, 2020 maxportal
Share Button

U vrijeme sjećanja na Bleiburšku tragediju i misa zadušnica za ubijene na križnim putevima dr. Ivo Lučić na Facebooku je objavio tekst o tragičnim poratnim danima u Ljubuškom i traumama s kojima su živjeli nakon što je taj grad “pao pod oslobođenje”.



“Tek što su se Ustaše i Nijemci povukli, a partizani ušli u Ljubuški, komunisti su putem Ozne i raznih „udarnih grupa“ počeli s ubojstvima i konfiskacijom imovine „narodnih neprijatelja“.

Ustaški dužnosnici, kao i svi oni koji su „okrvavili ruke“ ili su se na bilo koji način bojali osvete povukli su se s masom nedužna svijeta prema Austriji. Većina ih je tamo poubijana, a rijetki su se uspjeli domoći europskih ili južnoameričkih zemalja. Ostali su oni koji se nisu osjećali krivima, ne znajući da se Partija ne obračunava samo sa stvarnim nego i s potencijalnim neprijateljem.

Osim toga, imovina je bila dostatan razlog za ubojstvo, zatim i osudu te klevetu kao opravdanje. Tako su ubijeni i mjesni fotograf, stolar, obućar, trgovci i ugostitelji. Poubijani su gotovo svi Hrvati koji su živjeli u gradu. Ostalo ih je manje nego što ima prstiju na dvije mrtve ruke.

U novinama između svjetskih ratova često su se spominjala imena Antuke Gavrana, Periše Kovača, Frane Vasilja i drugih utjecajnih i uglednih Ljubušaka koji su bili angažirani na svim društvenim poljima, uvijek s idejom da grad učine boljim, ljepšim, kulturnijim i humanijim.

Poubijala ih je čaršijska fukara što se priklonila komunistima koji su im obećali radikalnu promjenu društvenih odnosa, ili kako se u tom kraju kaže „kruha bez motike”. Najveći neradnici postali su „avangarda radničke klase“.

Jedna manja grupa ubijenih Ljubušaka pokopana je, zapravo ubačena u rovove protuzračne obrane koji su se nalazili neposredno uz zgradu općinske uprave, u njezinu sjeverozapadnom dvorištu. Rovovi s mrtvima prekriveni su drvenim gredama koje su se tu nalazile, a zatim zatrpani zemljom.

Desetak godina poslije, u tom je dvorištu izgrađen montažni objekt (baraka), postavljeni su stolovi i stolice i otvorena je gostionica Park. Tu se spremao roštilj, pilo i jelo, zabavljalo.

Bilo je nešto dijabolično u tome što su se u temeljima mjesta užitka i zabave nove komunističke elite nalazile ljudske kosti, ostaci donedavno najuglednijih građana, nositelja „staroga režima“ i simbola uništenoga svijeta.

Jednom prilikom, desetak godina poslije rata, organizirana je proslava „dana oslobođenja“. Jelo se i pilo, sviralo i igralo kolo, sve u čast „slobodi“ i „osloboditeljima“. Na vrhuncu slavlja, kada se kolo razigralo, a plesači u revolucionarnom zanosu oduševljeni „današnjicom“ i zagrijani rakijom, žustro udarali opancima o tlo, zemlja se propuntala. Trule su se grede prolomile, a nekolicina ushićenih i znojnih slavljenika propala je u zemlju, među kosti strijeljanih.

Neočekivani susret dva svijeta mnoge je od njih užasnuo, suočio sa stvarnošću, podsjetio na zločin i prolaznost. Slavlje je prekinuto, slavljenici se razišli, a kosti su tijekom noću „za svaki slučaj“ uklonjene. Rupa je zatrpana, a cijeli je događaj prekriven šutnjom i gurnut u prisilni zaborav.

Avangarda je već sutra nastavila, uz jelo i piće, graditi „bolju budućnost“, a ubrzo su organizirali i tombolu. Umjesto obećanoga blagostanja i stvarne sreće, „radničkoj klasi“ pružili su iluziju sreće, bizarnu igru s beznačajnim dobitkom.
Rijetki su primijetili da tijekom slijedećih godina neki gosti s opisane zabave nikada više nisu kročili u gostionu Park.

Napisano po istinitom događaju, a potaknuto kampanjom za zabranu misnoga slavlja u Sarajevu.”

M. Marković /Foto: hrt

 

Komentari
Share Button