U svijetu vojne avijacije rijetko se događa da država mora birati između aviona koji su tehnički sposobni, a istovremeno politički i logistički izvedivi. Srbija je upravo to prošla. Natjecanje za novu eskadrilu lovaca nije bilo pitanje samo troška ili performansi; to je bila studija geopolitike, logistike i dugoročne održivosti.
Zemlja okružena NATO-om, bez vlastite industrijske baze i s ograničenim pristupom međunarodnim lancima opskrbe, suočila se s vrlo suženim spektrom opcija.
Mnogi od kandidata eliminirali su se sami. Gripen, često hvaljen kao fleksibilan i jeftin avion, za Srbiju je bio neprihvatljiv jer uključuje ključne komponente iz SAD-a. Motor, radari, elektronički sustavi i rakete mogli su biti blokirani jednostavnim američkim odlukama, a logistika je bila potpuno ovisna o NATO mreži – infrastrukturi kojoj Srbija ne može pristupiti.
Iako bi na papiru mogao ponuditi dobru kombinaciju cijene i sposobnosti, u stvarnosti bi svaki kvar ili potreba za rezervnim dijelom mogla zaustaviti eskadrilu na tjedne ili mjesec dana.
Slično se dogodilo i s Eurofighterom. Četiri države, četiri seta odobrenja za izvoz, dodatna administracija i visoki troškovi učinili su projekt nepraktičnim. Ponude koje su uključivale punu konfiguraciju bile su preskupe za državni budžet, dok stariji blokovi nisu pružali dovoljno fleksibilnosti za stvarnu borbenu spremnost. Iako su tehnički prestižni, ovi avioni zahtijevali bi stalnu političku igru i pregovore koje Beograd nije mogao voditi bez rizika.
Kineski J-10C, avion s izvrsnim radarom i projektilima, nudio je dobar omjer cijene i performansi, ali geopolitika ga je učinila nepraktičnim. Okruženje NATO-članica zahtijevalo bi neprekidna dopuštenja za prelete, tranzit dijelova i popravke. Bez kineskih logističkih baza u Europi, kvarovi bi se rješavali tjednima, što je neprihvatljivo za eskadrilu koja mora biti stalno operativna. Iako su PZO sustavi i dronovi relativno jednostavni za održavanje, lovci zahtijevaju potpuno drugačiju infrastrukturu i stalni pristup proizvođaču.
Ruski kandidati također su se eliminirali sami. MiG-35 nikada nije ušao u serijsku proizvodnju i nema stabilan opskrbni lanac, dok bi Su-35 zahtijevao značajna ulaganja u infrastrukturu, održavanje i gorivo, uz troškove sata leta koji višestruko nadmašuju sve druge opcije. Sankcije su dodatno zatvorile svaka vrata ruske opreme, čineći bilo kakvu nabavku praktički nemogućom.
Rafale – jedina realna opcija
U tom kontekstu, Rafale je Srbiji ostao jedina realna opcija. Francuski avion nudi sve što Srbija traži: tehnički naprednu platformu s vlastitim motorom, radarom, elektroničkim sustavom i traženim arsenalom projektila, bez kritičnih komponenti iz trećih zemalja.
Francuska, kao stari srpski politički i vojni saveznik, ne nameće sankcije, ne blokira održavanje i omogućuje punu verziju aviona, što je presudno za dugoročnu operativnu autonomiju.
Dimenzije i logistički zahtjevi Rafalea odgovaraju postojećoj infrastrukturi, a troškovi sata leta i održavanja, barem se tako srpski vojni planeri nadaju, prihvatljivi su za državni budžet.
Odluka da se odabere Rafale nije bila stvar prestiža ili emocija. Ona je rezultat racionalnosti: izbor aviona koji može letjeti svaki dan, neovisno o vanjskim pritiscima, uz održavanje koje država može kontrolirati i logistiku koju može pratiti. U svijetu gdje su oružje i politika nerazdvojni, ponekad najpametniji izbor nije najmoćniji, nego onaj koji omogućuje stvarnu borbenu spremnost.
Ipak, ni Rafale im ne poništava činjenicu da su okruženi državama NATO-a. A znamo kako je nedavno prošao vojni sraz Srbije i NATO-a.
M. Marković/Foto: defense.gouv.fr/air
