Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjela usmjeriti Bosnu i Hercegovinu prema sektaškom skladu i demokraciji, piše Max Primorac za američki The National Interest, časopis specijaliziran za obrambena pitanja, nacionalnu sigurnost i američku vanjsku politiku
Počele su komemoracije u povodu tridesete godišnjice završetka rata u Bosni i Hercegovni (1992. – 1995.) u kojem je poginulo 100.000 ljudi. Ipak, malo je razloga za slavlje u onome što je postao višemilijardni propali projekt izgradnje nacije usred Europe.
Bosanski muslimani, katolički Hrvati i pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini ostaju podijeljeni danas kao što su bili i 1995. godine. Dijelovi zemlje s većinskim srpskom populacijom uporno žele odvojiti se i pridružiti susjednoj Srbiji.
Prije rata, miješani brakovi činili su 13 posto svih brakova. Danas ta brojka iznosi 4 posto. Napori stranaca da nametnu bosanski građanski identitet koji bi zamijenio stoljećima brušene etno-religijske pripadnosti nisu uspjeli.
Ranije ovog mjeseca, Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) u Bosni i Hercegovini, na čelu s bivšim njemačkim ministrom poljoprivrede, izvijestio je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da situacija „nesumnjivo predstavlja izvanrednu krizu u zemlji od potpisivanja Daytonskog sporazuma“.
Ipak, bit krize leži upravo u međunarodnoj arhitekturi nakon mirovnog sporazuma koja je ovlastila kliku zapadnih diplomata kao konačne arbitre svih odluka u zemlji. Ljubomorno čuvajući svoje ovlasti, Bosna i Hercegovina ne uživa nacionalni suverenitet.
Uzastopni Visoki predstavnici nametnuli su preko 900 odluka, od izbora državnih simbola do ekonomske politike, pravosudne i ustavne reforme. Visoki predstavnik je putem dekreta smijenio brojne izabrane dužnosnike, uključujući predsjednike.
Tri od devet mjesta u Vrhovnom sudu rezervirana su za strane pravnike (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švicarske) koji često presuduju u korist centralizacije vlasti u Sarajevu, gdje bošnjačka muslimanska većina kontrolira većinu saveznih institucija.
Međunarodni napori da se „centralizira Bosna na način koji nije izričito zacrtan mirovnim sporazumima“ na štetu srpske autonomije politički su neuspješni i pružili su Moskvi trajnu priliku za destabilizaciju regije.
U drugoj polovici zemlje, gdje muslimani brojčano nadmašuju katoličke Hrvate u omjeru tri prema jedan, muslimani sudjeluju u unakrsnom glasanju kako bi izabrali Hrvate, kao i predstavnike manjina, čime oduzimaju pravo glasa prozapadnom bloku zemlje. Štoviše, hrvatskom vođi prijete sankcije od strane Sjedinjenih Država zbog protivljenja projektu plinovoda kojim bi upravljala državna plinska tvrtka u vlasništvu Bošnjaka i Muslimana, ali bi se gradio u područjima naseljenim Hrvatima.
Ukratko, ne postoji politički ili građanski prostor u kojem narod Bosne i Hercegovine može samostalno upravljati. Je li onda čudo što su međuetnički odnosi najgori?
Ono što je izvorno započelo kao „ad hoc međunarodna institucija“ s ciljem da se nova zemlja „razvije u mirnu i održivu demokraciju“, OHR se trajno transformirao u moderni europski Raj „bez ikakvih provjera i ravnoteža… i bez odgovornosti, bilo lokalno ili međunarodno“.
Barem je britanski Raj ostavio Indiji snažne pravne i demokratske institucije. Ovaj Raj stvorio je kadar dobro financiranih nevladinih organizacija koje predstavljaju interese međunarodne zajednice, a ne interese zemlje.
Svaka međunarodna intervencija pogoršava etničke odnose i usporava razvoj demokratskih institucija Bosne i Hercegovine. Stranke traže rješenje za svoje pritužbe ne međusobnim pregovorima, već izvana, budući da suverenitet leži u rukama stranih birokrata, a ne njihovih izabranih vođa.
U svojim nedavnim izjavama u Saudijskoj Arabiji predsjednik Trump usporedio je prosperitet i stabilnost zaljevskih država s „takozvanim graditeljima nacija [koji su] uništili daleko više nacija nego što su ih izgradili”. Bosna i Hercegovina je jedna od tih uništenih država.
Predsjednik ima povijesnu priliku prekinuti ovu farsu. Iako su europski diplomati lice ove postdaytonske konstrukcije, nijedna njihova akcija ne događa se bez izričitog odobrenja američke vlade.
S dobrim razlogom. Ovlasti OHR-a ne proizlaze iz Daytona, već iz konzorcija 55 zemalja i međunarodnih organizacija osnovanih ubrzo nakon toga i odvojeno od samog sporazuma. Njime je OHR ovlasten “da donosi obvezujuće odluke, koje smatra potrebnim”. Stoga za to ne postoji čvrsta pravna osnova. Neograničene ovlasti cijelog ovog pothvata kojim upravljaju strane vlasti izgrađene su na pravnoj kuli od karata.
Predsjednik Trump mogao bi Bosni i Hercegovini pružiti novi početak odbijanjem obnove ovlasti OHR-a i dopuštanjem da on, zajedno s tri strana suca vrhovnog suda, mrežom nevladinih organizacija koje se hrane s dna zemlje i ovim posljednjim ostacima izgradnje nacije, završi u ropotarnici povijesti. Jednostavan federalni sustav temeljen na tri konstitutivna naroda koji im vraća suverenu moć rješavanja vlastitih razlika ono je što će smanjiti međuetničke napetosti, kao što je to učinio drugdje u Europi – sjetimo se Švicarske i Belgije – umjesto stranog uplitanja.
Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjela pomoći zemlji da se „razvije u mirnu i održivu demokraciju“. Možda bismo trebali pustiti narod Bosne i Hercegovine da pokuša.
O autoru:
Max Primorac je viši znanstveni suradnik u Centru za slobodu Margaret Thatcher, Zaklade Heritage. Njegova ključna područja specijalizacije su globalni razvoj, posebno negativni učinci kineske globalne ekspanzije i klimatskih politika, rasipanje, prijevare i zlouporabe u američkoj stranoj pomoći, složene globalne krize i međunarodna vjerska sloboda.
Primorac je služio u Američkoj agenciji za međunarodni razvoj, obavljajući dužnosti zamjenika administratora, vodeći Ured za humanitarnu pomoć i kao viši savjetnik u Uredu za Bliski istok. Također, bio je izaslanik američkog potpredsjednika Mikea Pencea u Iraku, nadgledajući višeagencijske napore za oporavak od genocida kako bi se pomoglo povratku vjerskih manjina.
Supredsjedavao je izvršnim vijećem Agencije za suprotstavljanje Kini i predstavljao je Agenciju u Predsjedničkom vijeću za upravljanje. Bio je dio napora Administracije da se „ukine potreba za stranom pomoći“ promicanjem tržišno utemeljenih rješenja kao puta do održivog prosperiteta.
Foto: Vedad.Ceric/Shutterstock
