Sjedinjene Američke Države posljednjih mjeseci vrlo jasno pokazuju da im je stalo do toga da Bosna i Hercegovina u energetskom smislu prestane biti slijepo crijevo na karti Europe. Washington snažno podupire ideju da se BiH plinoficira preko Hrvatske, koja nakon kapacitetnog osnaživanja LNG terminala na Krku postaje jedan od ključnih regionalnih ulaza za neruski plin.
Za Amerikance je to strateški jednostavna jednadžba: svaka zemlja koja se izvuče iz ovisnosti o ruskim energentima predstavlja politički dobitak i stabilniji partner u regiji koja je ionako krhka i izložena vanjskim utjecajima.
Bosna i Hercegovina danas ovisi o jednoj jedinoj plinskoj ruti koja dolazi preko Srbije, dakle preko političkog i energetskog koridora koji Moskva vrlo dobro razumije i koristi. Spojiti BiH s hrvatskim sustavom plinovoda znači izvući je iz te ovisnosti i prebaciti u regulatorni i energetski okvir Europske unije.
To je, zapravo, američki pokušaj da zatvori jedno od posljednjih mjesta na Balkanu gdje se ruski utjecaj još može smatrati značajnim. Hrvatska u toj priči dobiva ulogu energetskog čvorišta, čemu ionako teži posljednjih godina, pa je ova inicijativa spoj američkog strateškog interesa i hrvatske ambicije da ojača svoj geopolitički položaj.
Paralelno s energetskom kartom, u Bruxellesu i Washingtonu se sve više govori i o prometnoj, konkretno o potrebi da se konačno realizira Jadransko-jonski koridor. To je prometni projekt koji se desetljećima provlači kroz regionalne planove, a nikako da započne. Ipak, njegova važnost nikad nije bila samo u brojanju tunela i kilometara asfalta, nego u tome što bi Crnu Goru i Albaniju izravno i funkcionalno povezalo s Europskom unijom. Pritom je ključno razumjeti da takva cesta mijenja političku gravitaciju čitave regije.
Jadransko -jonski koridor/ Foto: Shutterstock/Jure Divich
Naime, Jadransko-jonski koridor predstavlja jasnu geostratešku infrastrukturu. On povezuje NATO članice uzduž istočne obale Jadrana u jedinstvenu prometnu liniju, smanjuje prostor za kineski i ruski prodor kroz investicije i jača sigurnosnu osovinu koja se proteže od srednje Europe do istočnog Mediterana.
Svaka moderna cesta je politička ruta jednako kao i logistički pravac. Države koje su prometno izolirane uvijek ostaju i politički ranjive, a Balkan je u toj ranjivosti godinama idealan poligon za vanjske igrače.
BiH se u cijeloj priči nalazi na raskrižju vlastitih slabosti i tuđe geopolitičke logike. Američki pritisak nije bez razloga. Washington zna da je u Bosni i Hercegovini gotovo nemoguće postići konsenzus oko ičega, pa gura teme koje su, barem na papiru, racionalne i korisne za sve. Ako ni plinovod koji joj osigurava jeftiniji i sigurniji energent ne može dobiti podršku svih aktera, pitanje je koliko država uopće može funkcionirati u 21. stoljeću. Energetika je danas politička suština, a ne tehničko pitanje, što američka administracija vrlo dobro razumije.
Za Hrvatsku je ovo razdoblje strateški povoljno jer ju drugi trebaju više nego ona njih. To kreatori hrvatske vanjske politike i kormilari naše diplomacije, Andrej Plenković i Gordan Grlić Radman, jako dobro razumiju. LNG terminal već je dokazao svoju vrijednost, interkonekcije prema BiH stvaraju novu energetsku mapu, dok bi cestovna povezanost prema jugu učvrstila hrvatsku poziciju kao ulaza Europe na Balkanu.
Ovo je rijedak trenutak u kojem hrvatska politika može kombinirati vlastite interese s američkim, a pritom dobiti konkretne ekonomske i geopolitičke koristi.
Na kraju, američko podupiranje ovih projekata nije hir niti diplomatska moda. To je dio šire strategije kojom se želi stabilizirati zapadni Balkan, smanjiti prostor djelovanja globalnih rivala i ojačati države koje su već u euroatlantskom okviru ili k njemu teže. Plinovod i autocesta možda izgledaju kao tehnički projekti, ali u regionalnoj politici oni su instrumenti moći.
M. Marković /Foto:tv1
