Rusije i Japan zaratili tu 1904. godine zbog prevlasti nad Mandžurijom i Korejom. Japan je započeo rat jer je Rusija odbila predati Sjevernu Koreju, a tadašnja kneževina Crna Gora stala je na stranu slavenske braće Rusa i 1904. objavila rat Japanu.
Najveće poprište rata bila je južna Mandžurija, točnije poluotoci Liaotung i Mukden u Kini, a pomorski rat odvijao se u Žutom moru i morima oko Koreje i Japana. U ratu je sudjelovalo i nekoliko Crnogoraca koji su bili pripadnici ruske vojske u Mandžuriji.
U ratu s Japanom ruska vojska je doživjela težak poraz. Izgubila je pacifičku i baltičku flotu, što je promijenilo odnos snaga u istočnoj Aziji. Japan je postao nova svjetska sila, porazi su u Rusiji izazvali veliko narodno nezadovoljstvo što je dovelo do ruske revolucije 1905. godine.
Crna Gora je bila treća zemlja koja je službeno sudjelovala u tom ratu. Njezina objava rata Japanu bila je više deklarativne prirode, kao gesta zahvalnosti za rusku pomoć tijekom borbe Crne Gore protiv Osmanskog carstva. Zbog logističkih razloga i velike udaljenosti, prava pomoć iz Crne Gore bila je ograničena na Crnogorce koji su se borili u sastavu ruskih snaga.
Jedan od najzanimljivijih događaja vezanih uz sudjelovanje Crne Gore u tom ratuje priča o Aleksandru Leksi Saičiću, Crnogorcu koji je u dvoboju mačevima ubio japanskog samuraja.
Nakon pobjede u dvoboju Lekso Saičić dobio je Orden Svete Ane, najviše rusko odličje, a ruska vlada dodijelila mu je doživotnu mirovinu.
Promaknut je u čin kapetana i zapovijedao je konjičkim eskadronom Amurske dragunske pukovnije do kraja rata. Sablja kojom je porazio samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.
Nakon što je rat završio pobjedom Japanaca, 5. rujna 1905. u Portsmouthu je uz pomoć Sjedinjenih Država potpisan mirovni ugovor između Rusije i Japana. Američki predsjednik Theodore Roosevelt nadgledao je pregovore, a za zasluge u mirovnom procesu dobio je Nobelovu nagradu za mir. Bio je prvi od četiri američka predsjednika koji su dobili tu prestižnu nagradu.
Međutim, Crna Gora nije bila uključena u mirovni sporazum, tako da mir između Japana i Crne Gore nije potpisan, a te dvije zemlje su službeno ostale u ratu više od sto godina. Pitanje rata i mira s Japanom ponovno je postalo aktualno kada je Crna Gora stekla nezavisnost 21. svibnja 2006. godine i kad su slijedila međunarodna priznanja.
Akiko Jamanaka, zamjenik ministra vanjskih poslova Japana i specijalni izaslanik premijera, stigao je u Podgoricu 16. lipnja 2006. kako bi službeno priznao državu Crnu Goru i uručio pismo kojim japanska vlada formalno proglašava kraj rata koji je trajao 102 godine.
Rat u vicevima
Na temu stogodišnjeg rata Crne Gore i Japana nastale su brojne agendote i vicevi, a jedna priča s Cetinja ide ovako:
Kad su Japanci zaratili s Rusijom Crnogorci su, zbog bratskih veza s Rusima, objavili rat Japanu. Dočuju to Japanci, sazovu sastanak i počnu dijalog. Jedan general pita:
– Tko su ti Crnogorci?
– To je neka šaka jaka u nekoj maloj državi. Poslat ćemo jednu diviziju i smiriti ih.
U isto vrijeme zasjedali i Crnogorci pa se postavilo isto pitanje:
– Ko su, čoče, sad ti Japanci? Koliko ih ima?
– To su ti ljudi s kosim očima i žutom kožom, ima ih oko 100 milijuna…
– Au, moj čoče, a tko će to sve pokopati!
M.Marković /Foto: arhivska fotografija
