U članku koji je na portalu CroFacta.hr objavio povjesničar dr. Davor Marijan, propituje jesu li partizani, odnosno Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (Jugoslavenska armija) sami, bez pomoći Saveznika, oslobodili teritorij Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu kao što se često tvrdi u medijskim napisima. Istražuje se jesu li partizani u ratu bili izolirana i neprijateljem okružena oružana sila ili su bili dio širega napora antihitlerovske koalicije, posebice u drugoj, odlučujućoj polovici rata.
Na mrežnom portalu 24sata u rubrici Kronike povjesničara objavljen je tekst Hrvoja Klasića koji se dijelom odnosi na prinos partizana, odnosno Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) – u završnici rata Jugoslavenske armije (JA) – općoj pobjedi nad fašizmom. U tekstu se izrijekom tvrdi:
“Za razliku od ustaša, komunisti su organizirali partizanski pokret bez strane pomoći. U velikim bitkama nisu im bokove čuvali moćni saveznici. Slobodne teritorije, posebno na području NDH, oslobađali su sami, bez ičije pomoći. Oružani otpor Nijemcima, Talijanima i vojsci NDH podrazumijevao je nevjerojatnu hrabrost. Kakvu, takvih razmjera i s takvom efikasnošću, nije pokazivao nitko u okupiranoj Europi. Za razliku od ustaša kojima je vlast u državi poklonjena, partizani na čelu s komunistima su vlast sami osvojili.“
Brojne činjenice o djelovanju komunista u Drugom svjetskom ratu i osvajanju vlasti za njihove su vladavine u Jugoslaviji bile prilagođene ondašnjim političkim potrebama.
No preuzimanje tako kreiranih narativa postoji i danas. Interpretacija da su partizani na čelu s komunistima sami osvojili vlast dio je utemeljiteljskoga mita druge Jugoslavije i kulta Josipa Broza Tita, koji su počeli nastajati već tijekom Drugoga svjetskog rata, a posebice nakon političkoga sukoba i definitivnoga razlaza s čelnikom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) Josifom Visarionovičem Staljinom 1948, odnosno 1949.
Taj je razlaz rezultirao promjenama u prikazu činjenica o odnosima Tita i Staljina te o odnosima između Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije. Upravo je sukob Tito–Staljin bio poticaj za stvaranje slike o jugoslavenskim partizanima kao samoniklom fenomenu bez pandana u Drugom svjetskom ratu. Te se slike sustavno drže i mnogi inozemni povjesničari, od kojih su neki vrlo citirani.
Tako se u knjizi britansko-američkoga povjesničara Tonya Judta, objavljenoj 2005, a na hrvatski prevedenoj 2022, može pročitati da su za razliku „od svih drugih europskih komunističkih partija, Jugoslaveni“ na „vlast došli vlastitim naporima, ne oslanjajući se ni na lokalne saveznike, kao ni na stranu pomoć“, što je u koliziji s netom poslije napisanom rečenicom u kojoj se kaže da su Britanci u prosincu 1943. obustavili pomoć četnicima i „Titu dali posvemašnju podršku“.
Na hrvatski je 2024. prevedena i knjiga o istaknutim političarima i državnicima Europe drugoga engleskog povjesničara Iana Kershawa, u kojoj se tvrdi da je Tito „kao nesavladivi vođa partizana, koji su, što je jedinstven slučaj, s malo savezničke vojne pomoći oslobodili svoju zemlju od neprijateljske okupacije“. No je li u partizanskoj pobjedi bilo malo, mnogo ili nimalo savezničke vojne pomoći?
Pitanje strane pomoći u ratu se često svodi isključivo na materijalnu sferu. No u Titovu je slučaju ta pomoć bila mnogo šira i specifičnija. Specifičnija iz same okolnosti da je Komunistička partija Jugoslavije bila samo jedna od sekcija Komunističke internacionale – Kominterne, i to marginalna.
Kominterna je vrlo rano postala ovisna o SSSR-u te se postupno pretvorila u Staljinovu produženu ruku. U zemljama koje su komuniste držale teroristima, oni bi se teško održali u ilegali bez pomoći iz Moskve, uključujući i onu financijsku. To je primjerice značilo da si je Josip Broz Tito kao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije zahvaljujući Staljinovu novcu mogao priuštiti osobni automobil s vozačem, manju vilu na obroncima Zagreba i život inženjera na visokoj nozi kako ne bi izazvao pozornost policije.
Komuniste je, uključujući i jugoslavenske, za svjetsku revoluciju Komunistička internacionala pripremala godinama.
Dio jugoslavenskih komunista imao je i osobno ratno iskustvo stečeno u Španjolskom građanskom ratu (1936–1939), poput Koče Popovića, Peke Dapčevića i Ivana Gošnjaka. Još je enigma kako su se oni nakon Španjolskoga građanskog rata iz logorâ u Francuskoj vratili u Jugoslaviju i priključili partizanima. Bez pomoći Kominterne – teško, a nije isključeno i da su komunistima do 22. lipnja 1941. u tome pomagali njihovi tadašnji ratni saveznici – nacisti.
Nema dvojbe da su jugoslavenski komunisti nakon 22. lipnja 1941. i napada Njemačke na SSSR organizirali partizanski pokret. Iako su tada zbog rata pokidane mnoge veze koje su imali s Moskvom, nema ni dvojbe da je Djed, kako je u radiovezi zvana Kominterna, utjecao na Titovo ponašanje i političke odluke. Taj je utjecaj ostao i nakon ukidanja Kominterne, a veza se i dalje održavala s bivšim generalnim sekretarom Kominterne Georgijem Dimitrovim te različitim predstavnicima SSSR-a.
U proljeće 1942. Kominterna je upozorila Tita na njegov ekstremizam s osnivanjem proleterskih brigada. To su bile postrojbe za klasni rat, a ne za operativni manevar kako su se one poslije desetljećima interpretirale radi Titove obrane od Kominterninih kritika. U studenom 1942. Kominterna je spriječila Tita da u Bihaću proglasi vladu i prijevremeno sagori u vatri svojih velikih ambicija. Ona ga je usmjerila na antifašistički kurs inzistiranjem na taktici pučke fronte koja je bila na snazi od 1934, tj. 1935, do 1939, odnosno do Pakta o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a.
Bez dvojbi se može zaključiti da je ratni antifašizam Titovih komunista bio izravna posljedica utjecaja SSSR-a preko Izvršnoga komiteta Kominterne. Stoga je dobrim dijelom utemeljena tvrdnja srpskoga povjesničara Milorada Ekmečića da je ključnu ulogu u stvaranju socijalističke Jugoslavije imao Staljin koji je ispravljao Titove ishitrene greške i vodio ga „korak po korak“ prema cilju.
Takvu je pomoć jako teško procijeniti, jer je Staljin bio u stanju na sastanku s čelnicima Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Velike Britanije inicirati jugoslavensko pitanje u korist komunista, posebice kad je odbio vojni sporazum koji mu je predlagala Vlada Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu. Na koncu je na konferenciji političkih čelnika SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije u Teheranu 1. prosinca 1943. odlučeno da se partizani pomognu svim raspoloživim snagama, naoružanjem, vojnom opremom i akcijama komandosa.
Do proljeća 1944. SSSR, tj. Crvena armija nije ni mogla pomoći jugoslavenskim komunistima u materijalnom pogledu. Bila je predaleko za slanje zračne pomoći iz SSSR-a. No zapadni su Saveznici to bili u stanju iz baza u sjevernoj Africi, a poslije i Italiji. Britanska pomoć počela je stizati u lipnju 1943, vrlo brzo nakon dolaska njihove vojne misije u Vrhovni štab NOVJ-a kod Tita tijekom njemačke operacije Schwarz (Peta neprijateljska ofenziva, Bitka na Sutjesci).
Kapitulacija Italije u rujnu 1943. bila je prilika da se partizani dobro naoružaju talijanskim oružjem. Kapitulacija fašističke Italije bila je rezultat vojnih uspjeha zapadnih saveznika, a ne borbe Titovih partizana.
U rujnu 1943. nakon dolaska britanskoga brigadira Fitzroya Macleana u Vrhovni štab NOVJ-a Tito je počeo razmišljati o stvaranju regularne vojske s mornaricom, zrakoplovstvom, topništvom i oklopnim jedinicama bez obzira na svu zahtjevnost logističkog održavanja tih grana i rodova vojske.
U svezi s tim problem nije bio u Saveznicima, nego u partizanima, koji nisu mogli zauzeti i držati neku luku u Dalmaciji preko koje bi ih se opskrbljivalo iz Italije. Zbog toga je opskrba mogla doći samo iz zraka, pa je bila osjetno manja nego što je Tito želio.
U listopadu 1943. u Bariju je osnovana baza NOVJ-a za prijam savezničkoga oružja, opreme i hrane. Od kraja godine za opskrbu je bila angažirana eskadrila talijanskih transportnih aviona, a u proljeće 1944. stigli su u Bari i sovjetski transportni avioni. Za prihvat te pomoći, ali i prihvat ranjenika koji su prebacivani na liječenje u Italiju organizirano je više baza.
U Hrvatskoj su to bile baze Bučanj, Daruvar, Gacko polje, Krbavsko polje, Miloševac, Voćin i Vrginmost. Zrakoplovi su nakon povratka iz opskrbnih misija evakuirali teško ranjene partizane u talijanske bolnice, što je imalo moralni učinak koji je teško, ako uopće procjenjiv. Zbog neadekvatnoga upravljanja bazom NOVJ-a u Bariju slanje pomoći u jednom je trenutku bilo jako otežano, a bolnice su gotovo zatvorene.
Tijekom njemačke operacije Rösselsprung (Konjićev skok, Desant na Drvar) u lipnju 1944. zrakoplovima iz Italije iz pogibelji su se s Kupreškoga polja izvukli osobno i Josip Broz Tito i njegovi najbliži suradnici, sklonivši se najprije u Bari, a potom na Vis, gdje su Britanci Tita dobrim dijelom čuvali od ponovnoga njemačkog pokušaja da ga ubiju ili zarobe.
Pomorska baza koju Titovi partizani nisu uspijevali izboriti na obali instalirana je na otoku Visu, s kojega se oprema noću na obalu prenosila ribarskim brodicama. Inače je početno polazište za opskrbu NOVJ-a bila luka Monopoli jugoistočno od Barija. Tom je rutom u kasnu jesen 1943. pred njemačkom ofenzivom u Italiju, a potom u Egipat evakuirano i civilno stanovništvo iz Dalmacije.
Nakon što je nekoliko stotina partizana prošlo obuku za tenkovske posade u Egiptu, Tito je od Britanaca u ljeto 1944. dobio naoružanje i opremu za svoju 1. tenkovsku brigadu. Brigada je imala 56 tenkova M3 Stuart, 24 oklopna automobila, 68 kamiona i drugih vozila. Ta je brigada bila iznimno bitna u nekima od borbi partizanskoga 8. korpusa i poslije 4. armije duž jadranske obale i u zaleđu od sredine listopada 1944. do kraja rata.
U organizaciji Britanaca Titovi su partizani od listopada 1943. do rujna 1944. pojačani i s pet prekomorskih brigada i nekoliko manjih sastava, a svi su bili potpuno opremljeni talijanskim i savezničkim naoružanjem. Četiri prekomorske brigade s oko 7000 vojnika angažirane su u borbama u Jugoslaviji, a jedna je ostala u Italiji kao radna jedinica. Te su postrojbe uglavnom činili Hrvati i Slovenci koje su Talijani internirali ili su bili mobilizirani s teritorija koje je Italija anektirala nakon Prvoga svjetskog rata i 1941. U Gravini u Italiji u listopadu 1944. osnovan je i padobranski bataljun od partizanskih rekonvalescenata.
NOVJ je u proljeće 1944. za potporu dobio 32 borbena zrakoplova s oko 100 različitih vozila, koja su pripadala dvjema opremljenim eskadrilama pod britanskim zapovjedništvom u južnoj Italiji, a poslije na Visu i kraj Zadra.
Materijalna pomoć SSSR-a bila je veća i počela je dolaziti poslije, konkretno od ožujka 1944, s približavanjem Crvene armije jugoslavenskim granicama. Od 4. svibnja do 31. srpnja sovjetski su avioni iz baza Kalinovka (SSSR) i Bari partizanima prebacili 221 094 tone ratnoga materijala.
U pitanju je bilo pješačko oružje sovjetskoga i njemačkoga podrijetla, uključujući i 81 mm i 82 mm minobacače, materijal za vezu, odjeću, sanitetski materijal i hranu. Opskrba je postala brža i kvalitetnija osnivanjem nove baze u rumunjskoj Krajovi potkraj rujna 1944. Tada je najavljena opskrba NOVJ-a kompletnim naoružanjem i opremom za 12 pješačkih i dvije zračne divizije. Te pješačke divizije planirane su s brojnim stanjem od 10 000 vojnika po uzoru na one Crvene armije.
Taj je podatak iznimno bitan za utvrđivanje brojnoga stanja Titovih partizana u završnici rata, ali i prije. U literaturi se može naći podatak da su partizani u ljeto 1944. imali preko 350 000 boraca, u drugoj polovici ožujka 1945. oko 700 000, a 15. svibnja iste godine oko 800 000 boraca.
U pitanju su veliki brojevi kojima je kvantitativno izražavan prinos Titovih partizana pobjedi nad fašizmom. No ti su brojevi jako sporni. Naime, nakon što je dobio obećanje o oružju za 12 kompletnih divizija, odnosno za 120 000 boraca, Tito je planirao reorganizirati postojeće divizije kako bi im ujednačio ustroj, a brojno stanje povećao na 10 000 vojnika. Postojeće divizije NOVJ-a bile su neujednačene i s brojnim stanjem od oko 2000 do 5000 boraca, a više od toga imalo je najviše osam divizija.
Primjerice, u svibnju i lipnju 1944. osnovano je pet prvih divizija u Srbiji s rednim brojevima od 21. do 25. One su u prosjeku imale od oko 2000 do 3000 vojnika, što znači da su zajedno imale nešto više vojnika od jedne streljačke divizije Crvene armije. Sličnoga su brojnoga stanja bile i druge divizije koje je Tito iz Bosne i Hercegovine u proljeće i ljeto 1944. poslao u Srbiju, s tim da su njihovi borci bili borbeno iskusni. Među njima je bila i 1. proleterska divizija, koja je početkom srpnja imala 3091 borca, a mjesec dana poslije zbog velikih je gubitaka spala na 2100 naoružanih i na borbu spremnih partizana.
Peta krajiška divizija imala je u lipnju oko 2600 boraca. S obzirom na takva, negdje i veća (Hrvatska te Bosna i Hercegovina), a negdje i manja (Slovenija) brojna stanja, upitno je je li NOVJ u svojih 46 divizija imao 200 000 partizana. Naime, Tito je potkraj rujna 1944. planirao smanjiti broj tih divizija na 24, s tim da je u planove preustroja uračunao i od Crvene armije obećano oružje za 120 000 ljudi, odnosno za 12 kompletnih pješačkih divizija.
Partizanski korpusi tada su se načelno sastojali od triju divizija te su do jeseni 1944. u prosjeku imali oko 10 000 boraca, što su brojna stanja pješačkih divizija Crvene armije.
Nakon oslobađanja Srbije potkraj listopada 1944. u njoj je mobilizirano oko 250 000 vojnika, pa je brojno stanje nekih divizija naraslo i iznad 10 000 vojnika. Primjerice 1. proleterska divizija narasla je na 14 724, a 5. krajiška na oko 12 000 vojnika. Brojno stanje divizija povećalo se i zbog uvođenja novih brigada u njihov sastav.
S velikim mobilizacijama u Srbiji Tito je odustao od plana spajanja postojećih manjih divizija u veće, čemu je vjerojatno pridonio i Staljin sa savjetom da se ne ustrojavaju velike divizije jer ne postoji dobar časnički kadar koji bi ih vodio, što se i pokazalo sredinom siječnja 1945. u borbama na Srijemskom frontu.
Od bivših pripadnika legionarskih sastava NDH koji su zarobljeni na istočnom frontu osnovana je 1. jugoslavenska brigada, koju je Crvena armija u listopadu 1944. dovela u Srbiju, gdje je ušla u sastav 5. krajiške divizije. Partizani su u studenom 1944. dobili naoružanje i za tri artiljerijske brigade, a u proljeće 1945. i za tenkovsku brigadu koja je imala 65 tenkova T-34, tri oklopna automobila, 151 kamion i specijalno vozilo te 12 motocikla.
Iz sastava Crvene armije za potporu NOVJ-u u listopadu 1944. izdvojene su dvije zrakoplovne divizije i jedna zrakoplovna baza koje su djelovale kao skupina Vitruk. Te su divizije predane partizanima tako da se paralelno sa sudjelovanjem u borbi provodila i njihova obuka. U pitanju su bila, sa stanjem 10. studenoga 1944, 252 aviona različitih tipova, a s njima je došla i oprema za održavanje koja je među ostalim uključivala 437 automobila, 57 traktora, 20 zemaljskih radiostanica i drugu opremu.
Prema sovjetskim izvorima na koje se referira srbijanski povjesničar Nikola Popović u knjizi “Jugoslovensko-sovjetski odnosi u drugom svetskom ratu” (str. 204, 206–207), Sovjeti su do kraja rata dali ukupno 350 aviona različitoga tipa. No Popović u priloženoj tablici donosi i drukčiji, kvantitativno veći podatak. Tablica je u dijelu oko protutenkovskih topova nejasna, pa je vjerojatno u pitanju previd.
Valja napomenuti i da su tablične vrijednosti približne, jer su poslije objavljeni i neki drugi podatci, primjerice prema sovjetskim izvorima partizanima je do 1. svibnja 1945. predano 125 446 pušaka i karabina. Uz naoružanje i streljivo dodijeljena je i ogromna količina druge opreme, hrane, goriva i maziva bez kojih narasla Titova armija nije mogla funkcionirati.
Iz priložene se tablice vidi da su saveznici partizanima dali pješačkog oružja dostatno za ustrojbeno naoružanje gotovo 32 pješačke divizije od po 10 000 vojnika. No s obzirom na uglavnom manja brojna stanja tih divizija može se zaključiti da su ih saveznici naoružali većinu.
Zahvaljujući toj pomoći od jeseni 1943. do kraja 1944, Titovi su gerilci dobili fizionomiju redovite vojske na temelju koje je pobjednički okončan rat, premda ni izbliza blistavo kako se tvrdilo nakon rata. To se najbolje vidi na Srijemskom frontu tijekom njemačkoga protunapada polovicom siječnja 1945, kad su pretrpjeli velike gubitke. Primjerice 1. proleterska divizija imala je od 17. do 19. siječnja 243 poginula, 648 ranjenih i 1638 nestalih boraca, a 5. krajiška 434 poginulih, 727 ranjenih, 490 nestalih i 12 zarobljenih vojnika.
Te su borbe bile pokazatelj teškoća oružane sile koja je s partizanskoga načina rata prešla na frontalni rat. Srijemski front partizani su probili tek u travnju 1945, kad je s njega povučena glavnina njemačke vojske koja ga je u početku branila i kad je Crvena armija napravila velike pomake u srednjoj Europi, što je utjecalo i na stanje u istočnoj Hrvatskoj.
Od ljeta 1943. Britanija je NOVJ postupno uklapala u svoju borbu protiv fašizma na Sredozemlju, a ako su do tada partizani bili sami u toj borbi, to poslije svakako nisu bili. Veliku pomoć NOVJ je dobio i savezničkom potporom iz zraka od kraja 1943. do kraja rata. Ta je zračna potpora uključivala i masovna bombardiranja gradova i komunikacija.
Posebice su jaka bombardiranja komunikacija bila početkom rujna 1944. u sklopu poznate operacije Ratweek, kojom su se ometala izvlačenja njemačkih snaga iz Grčke, što je partizanima olakšalo prodor kroz južnu Srbiju i borbu sa snagama Draže Mihailovića. Očito je da partizani ni po pitanju zračne potpore nisu bili sami i bez pomoći.
Osim u pomoći u ubojnom i neubojnom materijalu te vojnoj potpori iz zraka i na moru, još su znatniju pomoć partizani dobili na jugoslavenskom ratištu izravno od Crvene armije. Ključni protivnik Titovih komunista bili su četnici generala Mihailovića u Srbiji, koji su veći dio rata službeno bili Jugoslavenska vojska u otadžbini. Tito se konstantno pribojavao da Britanci iz izbjeglištva u Engleskoj ne dovedu u Srbiju kralja Petra II. Karađorđevića prije završetka rata i da on ne preuzme vlast u Jugoslaviji.
Strahujući od te mogućnosti, bio je jako zainteresiran za brz dolazak Crvene armije na Balkan „jer bi to značilo sprečavanje ostvarenja tih, za nas sudbonosnih planova“, kako je istaknuo u pismu ministru inozemnih poslova SSSR-a Vjačeslavu Molotovu 5. srpnja 1944. Iz toga je pisma jasno da komunisti ne bi blagonaklono gledali na iskrcavanje zapadnih Saveznika na Balkan. U tom je smislu Tito bio jasniji u sličnom pismu koje je istoga dana poslao i Staljinu.
U njemu je istaknuo da bi u slučaju britanskoga prijedloga o iskrcavanju prihvatili manje snage isključivo u Istri i Hrvatskom primorju jer mu nisu ugrožavali plan za obračun s četnicima Draže Mihailovića. Sugerirao je Staljinu da Crvena armija preko Karpata i Rumunjske ide u smjeru juga.
A na jugu je bila Srbija. Crvena je armija početkom rujna stigla na granicu Srbije i u nju ušla 28. rujna. Vrlo brzo riješila je Titov problem s četnicima koji su izbjegavali borbe s njom te su se počeli povlačiti na zapad prema Bosni i Hercegovini.
Staljinova vojska u mjesec je dana odnijela i ključnu prevagu u borbi za Jugoslaviju kad je pod svoj nadzor stavila istočnu Srbiju i Banat. Kruna njezina angažmana bila je zauzimanje Beograda u listopadu 1944. Bitka za Beograd bila je i jedini sraz koji je donekle usporediv s nizom bitaka (manjih, ali bitaka) koje su vodili Crvena armija na Istoku i zapadni Saveznici u Africi te na jugu i zapadu Europe. Sve ostalo što se zbivalo na jugoslavenskom ratištu od lipnja 1941. do kraja rata u nekim se ozbiljnijim pregledima Drugoga svjetskog rata i ne spominje.
Tito je tako zapravo uspio u svojem naumu da komunisti dočekaju Crvenu armiju s oružjem u rukama, što je bio osnovni moto s kojim je krenuo u rat 1941. očekujući njezin brz dolazak u Jugoslaviju.
Zauzvrat je, nakon definitivnoga raskida 1949, uloga Crvene armije minorizirana i tek se 1989. u jednom od svezaka Titovih sabranih djela, u bilješci bez izvora pojavio podatak da je Crvena armija s oko 414 000 vojnika sudjelovala u operacijama oslobađanja Srbije. Upitno je jesu li u tom razdoblju partizani u Srbiji imali 100 000 naoružanih ljudi, od kojih je većina bila novomobilizirana i bez borbenog iskustva.
Pomoć nije prešućivana, no marginalizirana je kroz tvrdnje, koje su plasirane i u udžbenike, da je NOVJ uz pomoć Crvene armije oslobodio Beograd. U stvarnosti je bilo obrnuto, Beograd je oslobodila Crvena armija uza sudjelovanje partizana. Uz to su u sovjetskoj organizaciji snage iz triju bugarskih armija angažirane u listopadu i studenom 1944. u borbama u istočnoj Srbiji, Makedoniji i na Kosovu, a u prosincu i u Srijemu. Taj su prinos u Jugoslaviji poprilično omalovažavali.
Odnos NOVJ-a i Crvene armije razvidan je iz pisma u kojem je Staljin 31. listopada 1944. nakon oslobođenja Beograda odgovorio na Titove žalbe oko ratnoga plijena i nedoličnoga ponašanja dijela crvenoarmejaca. Istaknuo je da ratni plijen u tim borbama pripada onomu tko ga je zadobio, a to je bila Crvena armija, te da nije korektno žalbe na pojedince iz Crvene armije pripisivati cijeloj vojsci: “Nije lepo tako vređati armiju koja Vam pomaže da isterate Nemce i koja proliva krv u borbama protiv nemačkih zavojevača.“
U istom je pismu prigovorio Titu da mora ostaviti dio svojih snaga za osiguranje Beograda koje je inače planirao za napad na Mađarsku.
Zaključak
Zaključno se može ustvrditi da je pobjeda partizana, odnosno NOVJ-a (Jugoslavenske armije) u Drugom svjetskom ratu umnogome ostvarena zahvaljujući vojnoj prisutnosti i potpori Saveznika, prije svega Crvene armije.
Nakon političkoga razlaza Jugoslavije i SSSR-a, vlasti socijalističke Jugoslavije svjesno su umanjivale savezničke prinose, što se reflektiralo na tadašnju jugoslavensku historiografiju, a danas se nekritički pojavljuje i u suvremenoj hrvatskoj javnosti i historiografiji.
Davor Marijan /CroFacta
Naslovna fotografija: Tito i Fitzroy Maclean/ Foto: NATIONAL PORTRAIT GALLERY LONDON
