“Josipa Perkovića je Franji Tuđmanu doveo Branimir Glavaš”, kaže nekadašnji visoki dužnosnik SIS-a koji je u hrvatskim tajnim službama počeo raditi odmah nakon što je HDZ 1990. došao na vlast.
On nije pripadao staroj Službi državne sigurnosti koja je i nakon uspostave nove vlasti činila jezgru i okosnicu nove službe, a u kojoj su glavnu riječ vodili Josip Perković i velik dio njegove ranije obavještajne mreže, piše Drago Hedl u Jutarnjem listu u feljtonu “Kako je Udba vladala Hrvatskom”.
– Glavaš je imao veliki utjecaj na Tuđmana jer je jedan od osnivača HDZ-a koji se brzo nametnuo kao gubernator dobrog dijela Slavonije i organizator obrane od agresije koja je prijetila.
Taj posve nov podatak da je Perkovića Tuđmanu preporučio Glavaš možda pojašnjava izvrsne odnose koje je Glavaš imao s vodećim hrvatskim agentom.
– Glavaš se o Perkoviću uvijek izražavao u superlativima i s velikim poštovanjem. Pričao je da ga se sjeća još iz rane mladosti jer je Perković znao navraćati u njihovu kuću na Zelenom polju, na osječkoj periferiji – sjeća se osoba koja je jedno vrijeme tijesno surađivala s Glavašem.
Visoki dužnosnik HDZ-a, čiji je odnos s Glavašem prolazio različite faze od prijateljstva do svađa i teških riječi, nedavno je jednom novinaru, kad su se ugasile kamere, ispričao kako je Glavaš 70-ih godina prošlog stoljeća bio zaustavljen na jugoslavenskoj granici, na povratku iz Njemačke, gdje je kao gastarbajter radio njegov otac. Nosio je nekakve emigrantske časopise, zbog čega je bio pozvan u Zagrebačku 2, u Osijeku, u sjedište Službe državne sigurnosti. Ondje je razgovarao s Perkovićem i od tada su njihovi odnosi izvrsni.
Zanimljiv događaj zbio se početkom studenoga 2004., u vrijeme kad je njemačka raspisala tjeralicu za Perkovićem. Tim povodom, u tada vrlo gledanoj emisiji “Otvoreno” HTV-a, razgovaralo se o ulozi Udbe u bivšem sustavu te činjenici da su ključni ljudi nove hrvatske tajne službe nakon 1990. uglavnom bili stari Udbini kadrovi.
Javljanje na HTV
Večernji list sljedećeg je dana, 4. studenoga 2004., donio zanimljivu crticu:
“Preksinoćna HTV-ova emisija ‘Otvoreno’ u kojoj se govorilo o njemačkoj tjeralici za Josipom Perkovićem, djelovanju Udbe u sedamdesetim i kasnijim godinama te prelascima udbaša u hrvatske obavještajne službe imala je i zanimljivu pozadinu. Naime, petnaestak minuta prije završetka emisije u njezinu redakciju javio se Branimir Glavaš želeći se uključiti u raspravu”.
Novinarkama Večernjeg Glavaš je objasnio što se tada dogodilo:
“Predstavio sam se imenom i prezimenom te na upit što ću govoriti rekao da kanim stati u obranu Josipa Perkovića jer ga osobno poznajem još od djetinjstva. Uzvraćeno mi je da pričekam, no nakon 15 minuta čekanja emisija je završila, a telefonska veza je prekinuta.”
Glavaš je rekao kako smatra da u emisiju nije pušten upravo zato što je htio podržati Perkovića. Dodao je da je “cilj gostiju te emisije bilo veličanje svojih uloga u stvaranju države, a minoriziranje Perkovićevih”.
O vezi Perkovića i Glavaša, za kojega je potonji sâm rekao da ga poznaje još iz djetinjstva, svjedoči još jedan zanimljiv detalj. Branimir Glavaš bio je 2004. u Nadzornom odboru hrvatske naftne kompanije Ina i imao snažan utjecaj na njenu Upravu.
Te 2004. mobitelom je nazvao predsjednika Uprave Ine, Tomislava Dragičevića, i zamolio ga da zaposli sina njegova dobrog prijatelja. Prijatelj za čijeg je sina Glavaš intervenirao bio je Josip Perković, tada već desetak godina u mirovini. Saša Perković u Ini se zaposlio upravo te godine kao savjetnik za korporativnu sigurnost i poslovni nadzor.
Suradnja u ratu
Tomislav Dragičević kaže da se ne sjeća tog poziva, ali i ne isključuje mogućnost da ga je Glavaš zbog toga nazvao. Saša Perković pak, na upit jednog osječkog novinara je li Glavaš posredovao prilikom njegova dolaska u Inu, demantirao je tu informaciju.
Kad je 2005. počela istraga o ratnim zločinima u Osijeku, Glavaševa obrana za svjedoka je pozvala Perkovića. U istražnom postupku govorio je o Glavaševim ratnim zaslugama; o zločinima, iako je radio u tajnim službama, ništa nije znao.
Josip Perković vrlo suzdržano odgovara na pitanje o svojim odnosima s Glavašem. Dok sjedimo s čovjekom kojega smo prvi put sreli prošli tjedan i razgovaramo u jednom zagrebačkom kafiću u Martićevoj, brzo opažamo njegovu izraženu osobinu: kaže samo onoliko koliko smatra potrebnim kako ne bi ostavio dojam da na neka pitanje ne želi odgovoriti. Ali izvući iz njega više od onoga što je odlučio reći nije moguće. O Glavašu je rekao samo:
– Dobro smo surađivali u ratu. Bio mi je zahvalan za oružje koje smo slali. Naš odnos bio je korektan. Obostrano.
Iz Like u Slavoniju
Čovjek koji se vinuo u sam vrh prvo jugoslavenske, a potom i hrvatske tajne službe, Josip Perković, rođen je u Ličkom Novom Selu, u Slavoniji, u trokutu između Orahovice, Našica i Đurđenovca, mjestu naslonjenom na željezničku prugu Osijek – Zagreb. Otac mu je, kako kaže, bio “kovač i potkivač”, koji je već tada, prije 2. svjetskog rata, iz ličkog sela Podlapača, kraj Udbine, odlazio u pečalbu.
Ondje, u Lici, živjeli su dobro, nije bilo oskudice. A onda je buknuo rat. Perkovićev djed bio je prva žrtva četnika, a šira obitelj u 2. je svjetskom ratu izgubila 32 člana. Da bi spasio obitelj, u kojoj je bilo već troje djece, Perkovićev otac Stjepan seli se u Slavoniju.
– Samo jednom, nakon završetka 2. svjetskog rata, s ocem sam otišao u Podlapače. Selo je bilo spaljeno, od naše kuće ostali su samo kameni zidovi – prisjeća se.
Kad se Josip Perković rodio 17. svibnja 1945., devet dana nakon kapitulacije Njemačke i završetka 2. svjetskog rata u Europi, Ličko Novo Selo – gdje je njegova obitelj započela novi život – brojalo je dvjestotinjak duša. Selo je i danas bez crkve i groblja, a stanovnici, kojih je zbog bijele kuge u Slavoniji sada upola manje, pokapaju svoje pokojnike u obližnjem, susjednom Breziku Našičkom, kao što je to bilo i u vrijeme Perkovićeva djetinjstva.
Na malom groblju, u tom ni kilometar udaljenom mjestašcu od Ličkog Novog Sela, dva su groba Perkovićevih, no oni nisu u rodu s lozom Josipa Perkovića. Njegovi su pokopani u sedam kilometara udaljenim Našicama.
Osnovnu školu Perković je završio u Đurđenovcu, gradiću s nekoć moćnom drvnom industrijom, odakle se iz Novog Ličkog Sela stiže pješice za manje od pola sata. Srednju ekonomsku pohađao je u Našicama, a na Ekonomskom fakultetu u Osijeku diplomirao je krajem 1969. godine. S obzirom na brzinu kojom je dobio posao, može se pohvaliti da je preteča mnogo godina kasnije promovirane političke floskule: s faksa na posao.
U osječkom Centru državne sigurnosti zaposlio se već početkom sljedeće godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je diplomirao, 16. siječnja 1970. u predratnoj vili u Zagrebačkoj 2, jednom od najljepših dijelova Osijeka, naslonjenog na veliku zelenu površinu koja je u to vrijeme nosila naziv Park maršala Tita. Danas je ondje Trgovački sud.
Ta vila, čije podrumske prostore po zlu pamte mnogi Osječani, od Ekonomskog fakulteta udaljena je jedva 600 metara pa ne čudi što su kontakti između Službe koja je ondje bila smještena i pojedinih studenata ekonomije bili česti.
Udbaš koji ‘ne banči’
– Perković je još kao student morao imati određene kontakte sa Službom jer se u SDS nije dolazilo tek tako – kaže poznavatelj tadašnjih prilika, i sâm pripadnik bivše tajne službe, koji je jedno vrijeme radio s Perkovićem.
No, Perković tvrdi da nije bilo tako. Javio se, kaže, na natječaj tadašnjeg Sekretarijata unutarnjih poslova i bio primljen.
– Selekcija je bila rigorozna, osobito se vodilo računa o zdravstvenim prilikama kandidata. Čak ni oni koji bi nosili naočale nisu dolazili u obzir – pričao je na katu jednog zagrebačkog kafića, pet dana prije nego što će Vrhovni sud potvrditi presudu o njegovu izručenju Njemačkoj.
Oni koji ga poznaju iz vremena kada je započeo karijeru u tadašnjoj jugoslavenskoj tajnoj službi opisuju ga kao povučenog, ne osobito druželjubivog čovjeka. Bile su mu važne dvije stvari: posao i obitelj. Tim redom. Osječki “udbaši” tog vremena znali su bančiti po baranjskim gostionicama i restoranima, ali Perkovića se s njima nije moglo vidjeti.
– Izbjegavao sam situacije u kojima alkohol preuzima glavnu riječ. Tada se zna dogoditi svašta. Nisam sklon piću, ali ne tajim da sam ponekad znao popiti koju žesticu. Danas mi je povremeno, ali vrlo rijetko, draža čašica vina – kaže Perković.
Ljubimac bogoslova Šimurine
– Bio je toliko zatvoren i toliko je malo pričao da, iako smo ga često sretali u dizalu ili pred zgradom, nismo znali gdje radi – kaže susjeda iz nebodera na tadašnjem Vijencu Borisa Kidriča 102. Perkovićev stan u tada najprestižnijoj zgradi u Osijeku, gdje je stanovalo još nekoliko osječkih pripadnika tajne službe, nalazio se na devetom od 17 katova te najviše osječke stambene zgrade, s čijih prozora puca pogled na Dravu i Baranju. Supruga Dragica radila je u Službi državnog knjigovodstva i bila je jednako povučena kao i njen muž.
Odslužio je vojsku u Doboju, bio je puškomitraljezac. Nakon povratka iz JNA prošao je obuku za pripadnike tajne službe u Zemunu, a potom nastavio raditi u osječkom Centru SDS-a. Tih godina na osječkom Poljoprivredno-tehnološkom fakultetu i nešto manje na Ekonomskom bilo je dosta studenata iz nesvrstanog svijeta, osobito iz Afrike i s Bliskog istoka, pa je Perković u početku motrio na njih. Ali ubrzo u opis njegova posla dolazi “neprijateljska emigracija”. Tu se očito dokazao, pa je brzo napredovao u službi.
– Bio je ljubimac Srećka Šimurine – kaže Perkovićev bliski suradnik u Službi iz osječkih dana. Šimurina je odmah nakon Drugoga svjetskog rata počeo raditi kao arhivar u sjedištu osječke Udbe. Budući da je prije rata pohađao Bogoslovno teološki fakultet, a u partizanima promijenio svjetonazor, dobio je posao u Ozni, potom u Udbi i motrio je na Crkvu i kler. Nakon Brijunskog plenuma Šimurina će otići u Zagreb, gdje će u Republičkom SDS-u biti pomoćnik šefa operative.
Ekspert za emigraciju
Kad je ujesen 1979. godine Perković premješten u Zagreb, gdje je preuzeo mjesto načelnika 2. odjela SDS-a u čijem je opisu posla stajala “neprijateljska emigracija”, još je neko vrijeme vikendima dolazio u Osijek, a onda se obitelj preselila u Zagreb. U Zagrebu je u to vrijeme, u Izvršnom komitetu CK SKH, sjedištu republičke političke moći, već bio Marko Bezer, osoba koja je Perkovića primila u Službu državne sigurnosti.
Bezera je, pak, u osječki Centar SDS-a doveo general Ivan Mišković. Zadatak mu je bio da nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine nacionalno uravnoteži službu u kojoj su tada dominirali srpski kadrovi. Tako je u SDS primio više Hrvata, među njima i Josipa Perkovića.
Veza s Markom Bezerom
Perković će doći u Zagreb gdje je Bezer – sada pod plaštom Saveza komunista – nastavio raditi na obavještajnim poslovima, na onom dijelu koji se ticao “neprijateljske emigracije”. Dva stara poznanika i dalje su bila na istom poslu, ali sada u Zagrebu – Bezer u CK SKH, a Perković u SDS-u. No, za razliku od Perkovića koji se nakon prvih višestranačkih izbora priklonio pobjednicima, novoj HDZ-ovoj vlasti, 15 godina stariji Bezer u međuvremenu je već bio u mirovini i ostao je po strani.
– Nismo se susretali u Zagrebu. On je bio nekoliko stepenica više od mene, bio je u Izvršnom komitetu Partije – kaže Perković. – Samo dvaput smo kontaktirali, i to kad je on već bio u mirovini. Zamolio me da primim jednog časnika JNA, Hrvata, u Hrvatsku vojsku. Pomogao sam i za nekoliko dana me nazvao i zahvalio. To su bili svi naši zagrebački kontakti.
Bezerovo mrtvo tijelo, s rupom od metka na desnoj sljepoočnici, pronađeno je u veljači 1993. godine na desnoj obali Save kod smetlišta Jakuševac. Njegova obitelj nikada nije povjerovala da je u pitanju samoubojstvo, nego da se radi o ubojstvu. Ako je to točno i ako se tome dodaju nikad razjašnjene smrti i drugih pripadnika bivših tajnih službi, poput Branka Pletikose i još nekih, vidi se da nije likvidirala samo Udba. I njeni agenti u novom vremenu postali su meta.
IZVOR: Drago Hedl/ Jutarnji list
