JRM 1989.: materijalna struktura borbene moći (2)

Što otkrivaju podaci o naoružanju i vojnoj opremi pred raspad Jugoslavije? Kako se dijelila imovina bivše vojske. Koliko je Hrvatska oštećena

Vojni podaci iz 1989. pokazuju da su brodovi bili samo jedan dio vojne moći kojom je raspolagala Jugoslavenska ratna mornarica (JRM). Kada se govori o JRM-u, uglavnom se misli na velike patrolne brodove (VPBR), podmornice, raketne čamce (RČ) i topovnjače (RTOP), torpedne čamce (TČ), minolovce (ML), lovce mina (LM) te razna i brojna pomoćna plovila.

O ovome je detaljno bilo riječi u prethodnom tekstu objavljenom na linku: https://www.maxportal.hr/jadran-nije-pitanje-jugoslavenstva-nego-sukcesije-vojne-imovine/

Ovakav pristup donekle je i razumljiv jer su brodovi najvidljiviji dio njenog spektra. No, iza ove flote stajao je višeslojni sustav raketnog, torpednog, minskog, topničkog i protuzračnog naoružanja i komunikacijske opreme; složeni sustav održavanja; brojni i raznovrsni obučni kapaciteti te odgovarajuća logistička potpora.

Jugoslavensku ratnu mornaricu nisu činili samo brodovi. Oni su bili jedan vrlo bitan dio njenih sposobnosti. Kako je mornarica imala zadaću nadzora i obrane dugog obalnog područja, njene sposobnosti činile su kombinaciju pomorskih, obalnih i kopnenih te protuzračnih sposobnosti.

Rakete, topništvo, mine, radari i protuzračna obrana zajedno stvarali su jaki obrambeni sustav. Jadran se branio ne samo s mora već i s kopna. A upravo to pokazuje korišteni vojni izvor iz 1989. godine, koji daje uvid u samu strukturu materijalne imovine JRM-a prije njenog konačnog raspada.

Brojke koje mijenjaju sliku

Već nekoliko stavki iz ovog službenog vojnog izvora pokazuje razmjere tog sustava.

Protubrodske rakete predstavljale su dio šire koncepcije obrane Jadrana u kojoj je protivničko brodovlje trebalo biti izloženo prijetnji ne samo s mora nego i s kopna. U njemu se navode 73 rakete P-15, 65 raketa P-20, 66 raketa P-21 i 47 raketa P-22. Ukupno je riječ o 251 protubrodskoj raketi, uz 10 samohodnih obalnih protubrodskih lansera Rubež-E.

Ove rakete bile su namijenjene za VPBR-ove, RTOP-ove, RČ-ove, kao i za sustav lansera Rubež-E. Ukupan broj ovih raketa s obzirom na nosioce kretao se od 2-3 borbena kompleta po nositelju. Ovi podaci nam govore da je protubrodska komponenta bila zamišljena kao ozbiljna borbena sposobnost s vlastitom zalihom. Potencijalna prijetnja protivničkom brodovlju, pored brodova, nalazila se i na kopnu.

Važan element bio je i sustav protuzračne obrane. Podaci nam navode da je JRM raspolagala sa 2.620 raketa Strela-2M. Radi se o vrlo velikim količinama i dugotrajnoj dubini zaliha. U vojnom sustavu ovolika količina PZO raketa nije nevažna stvar. Omogućavala je popunu aktivnih i pričuvnih postrojbi na dulje vrijeme.

Kad se pogleda količina torpednih i minskih sredstava stvara se još upečatljivija slika od one koju dobijemo promatranjem same flote.

Podaci navode 143 torpeda 53VA, 20 torpeda SET-53, 46 torpeda MK-44 i 30 torpedo-raketa APR-2E. Zbrojeno, riječ je o 239 komada različitih vrsta podvodnog oružja. Iz popisa je vidljivo da se radi o različitim generacijama i namjenama ovog oružja što je posljedica dugogodišnjeg razvoja JRM-a.

Ta sredstva nisu bila namijenjena za jednog već za različite nositelje (TČ-ove, podmornice, protupodmorničke helikoptere). Za njihovu uporabu i održavanje ustrojen je logistički sustav koji ih je u potpunosti podupirao.

JRM je imala veliku zalihu pomorskih mina i minske opreme, puno veću od one koja je neposredno trebala samo za njene brodove. Nosioci minskih sredstava, pored vojnih brodova, bili su i popisni brodovi (civilni trajekti, ribarice, itd.) koji su se koristili za minske zadaće. Citirani službeni vojni izvor navodi nam da je JRM raspolagala sa 7.861 minskim sredstvom različitih tipova.

Tolika količina evidentiranih minsko-eksplozivnih sredstava pokazuje da je JRM raspolagala značajnim potencijalom minskog oružja. Minska sredstva omogućavala su zatvaranje plovnih putova, zaštitu luka, zaštitu pomorskih baza, usporavanje protivničkog pomorskog djelovanja i stvaranje obrambenih zona.

Obalna obrana kao posebna vojna snaga

Posebno je zanimljiv popis obalnog topništva. Prema podacima navodi se: 76 topova kalibra 85 mm M39/44, 110 topova 88 mm M18/37, 12 topova 90 mm D51 i 67 topova 130 mm M46. Ukupno je riječ o 265 evidentiranih obalnih topničkih oruđa. Topovi su bili raspoređeni po borbenim položajima u Vojnopomorskim sektorima od Pule do Boke kotorske (otoci i kopneni dio teritorija), a dio je bio u pričuvi i čuvao se za pričuvni sastav u slučaju rata. Prema istim podacima, JRM je raspolagala s preko 1.000 PZO topova različitog kalibra od 20 do 40 mm.

Topničke bitnice imale su veliku količinu pričuvnih zaliha streljiva, koja im je omogućavala dugotrajno djelovanje. Budući se količina streljiva vodila po tonama u skladišnim evidencijama, teško je procijeniti koliko je bilo kojeg kalibra za pojedina oružja. Ali, ako uzmemo norme koje su tad bile važeće u JRM-u, moglo bi se doći do približnih količina.

Tako za obalne topove dolazimo do brojke od preko 180.000 granata različitog kalibra, dok za PAV topove kalibra od 20 do 40 mm taj broj bi se mogao kretati preko 2.800.000 komada streljiva. Isto tako, treba napomenuti da su obalne bitnice na Vojnopomorskim uporištima (Vis, Lastovo) imale veće borbene komplete od bitnica na obali. Razlog je bio taj što bi eventualna ratna djelovanja mogla uzrokovati značajnije poremećaje u popuni otočnih bitnica.

Iz navedenog zaključuje se da vojnu snagu ne čini samo broj cijevi i lansera. Vojna snaga ovisi o tome koliko dugo sustav može djelovati, koliko streljiva ima na raspolaganju i koliko brzo može nadoknaditi potrošeno streljivo. Velike zalihe streljiva predstavljale su odgovarajuću logističku dubinu JRM-a.

Mornarica koja je imala vlastitu infrastrukturu

U inventaru se pojavljuju 32 radarska sustava, uključujući osmatračke i artiljerijsko-obalne radare. Tu su i stotine radarskih i signalnih plutača, komandno-informacijski sustav „Stina – Jadran“ te velika količina ronilačke opreme.

JRM je imala u svom sastavu Obalnu službu osmatranja i javljanja (OSOJ) unutar koje su bile ustrojene Obalne radarske osmatračke stanice (OROST). Ove motrilačke postaje osiguravale su radarsku sliku cijelog Jadrana. Nalazile su se na obali i otocima od pulskog, šibenskog i bokokotorskog vojnopomorskog sektora.

Sve do 1986. godine, prikupljanje podataka s OROST-a nije bilo automatizirano. U 1986. godini uveden je u uporabu novi, automatizirani, komandno-informacijski sustav (KIS) kojim je omogućio JRM-u praćenje situacije na bojištu, prijam, obradu i dostavljanje podataka u realnom vremenu. Novi KIS „STINA – JADRAN“, u koji su bili spregnuti motrilački (radarski), izvidnički (radio i radiotehničko izviđanje) i oružni sustavi JRM-a, predstavljali su sasvim novu kvalitetu za praćenje situacije na moru.

Od 1986. godine, glavni nositelji bojnih djelovanja imali su radarsku sliku koju su mogli dijeliti međusobno. Svi prikupljeni podaci iz ovog sustava slijevali su se u zapovjedno mjesto JRM-a u Žrnovnici, koje je imalo cjelokupan pregled situacije na Jadranu.

Citirani vojni izvor posebno navodi 1.400 ronilačkih aparata, 50 različitih ronilačkih kompresora, 25 barokomora te dodatnih 50 kompresora za ronilački i medicinski zrak.

Najveći dio ove opreme nalazio se u Ronilačkom centru za obuku u Divuljama, spasilačkom brodu, ronilačkim barkasama i medicinskim ustanovama na kopnu. U Divuljama se, također, nalazio i Odjel pomorskih diverzanata. Pomorski centar je u svom sastavu imao dva pokrivena bazena (8×15 metara s dubinom od 4 metra i 8×8 metara s dubinom od 6 metara). Poligon je imao dvije hiperbaričke komore i ambulantu. Ronilački vojni poligon “Toranj” upotrebljavao se za simulaciju izrona iz torpedne cijevi podmornice u slučaju spašavanja posade i izrona podvodnih diverzanata.

Na drugom katu tornja bio je mokri torpedni uređaj za izranjanje s opremom ISP-60, a u prizemlju i suhi torpedni uređaj. Postojao je posebni blok ambulante s dvije identične rekompresijske komore tipa Drager TS-200. Centar je raspolagao s dva dizala koja su dežurala na katu na kojem se izranjalo. U slučaju da podmorničar ili ronilac dobije barotraumatsku plinsku emboliju mogao je u tijeku jedne minute biti podvrgnut postupku rekompresije u jednoj od rekompresijskih komora.

U ronilačkim jedinicama JRM-a u uporabi su bili vrhunski ronilački aparati domaće proizvodnje s otvorenim krugom disanja („Đuro Đaković“), ronilački aparat za kisik zatvorenog kruga („Drager M-600“) njemačke proizvodnje te tada noviji tip francuskog protuminskog aparata tipa OXYMIX – 3C na plinsku mješavinu („NITROX“).

Uz navedeno, tu je bila i skupocjena ronilačka oprema za teške ronitelje („Siebe Gorman“), ronilački kompresori („Cyclon“ i dr.) te rekompresijske komore („Galeazzi“ i dr.). Postojala je čitava infrastruktura koja je omogućavala održavanje, obuku, ronilačke aktivnosti, spašavanje, logistiku i druge specijalizirane zadaće.

Nakon odlaska JRM-a iz Divulja 1991. godine, ustanovljeno je da je Ronilački centar opustošen i devastiran, a kompletna oprema odnesena je u Boku kotorsku. Poslije rata, Hrvatska je imala namjeru obnoviti ga sa stranim partnerima, koji su bili zainteresirani za ovu vrstu obuke, ali se od toga odustalo jer su minimalno potrebna ulaganja bila procijenjena na preko 30 milijuna kuna.

Od zajedničke vojne imovine do crnogorskog protupravnog posjeda

U vrijeme Domovinskog rata vojni vrh JNA cjelokupnu JRM podredio je i maksimalno uključio u ostvarenje svojih ratnih ciljeva. Stoga su sve operativne plovne i obalne jedinice JRM-a sudjelovale u aktivnim borbenim djelovanjima u zoni odgovornosti Komande VPO-a po njihovim operativnim planovima.

Za nas je u ovom slučaju posebno važan proces povlačenja JRM-a iz baza i objekata na hrvatskoj obali. Povlačeći se iz Hrvatske, JRM je protupravno odnijela ogromnu količinu vojne imovine s hrvatskog teritorija i akvatorija.

U tu svrhu, pored vojnih brodova čiji kapaciteti su bili ograničeni za veća prevoženja, iznajmljivani su civilni brodovi za glavna prevoženja naoružanja i vojne opreme (NVO). Ono što JNA nije mogla odnijeti, fizički je uništavala bacanjem u more na pozicijama gdje se NVO nije, ili se teško mogla locirati, ili podići s morskog dna.. Tako, u nedostatku transportnih sredstava, artiljerijske granate ukrcavane su na vojne brodove i pobacane na nekoliko lokacija u hrvatskom akvatoriju.

Taj postupak ponavljan je više puta, odnosno dokle je god bilo materijalnih sredstava za bacanje. Isto se događalo s opremom, tehničkim sredstvima koja su bila po skladištima, kao i manjim plovilima koja su poslije pronađena potopljena. O ovoj vrsti svjesno počinjenog ekocida u hrvatskom akvatoriju do sada nije bilo javnog spomena, niti je ikada za to netko sa srpsko-crnogorske strane odgovarao.

Veliki dio pokretne vojne imovine, koja se prije raspada bivše države nalazila unutar jedinstvenog obrambenog sustava, više nije pripadala jednoj državi slijednici. Manji dio pokretne vojne imovine ostao je na teritoriju RH, uglavnom namjerno i planski oštećen od strane JNA. Najveći dio imovine JNA premješten je na teritorij i akvatorij Crne Gore, gdje je uništen ili potrošen, a dio je tijekom sljedećih godina postao višak pa je od strane crnogorske države rasprodan na tenderskim prodajama.

Uvjeren sam da je sva ova pobrojana vojna imovina evidentirana u bilančnim popisima hrvatskih eksperata za vojnu imovinu, i to na način da je iskazano što je bilo na teritoriju RH, što je ostalo na teritoriju RH, a što je odneseno iz RH. Nakon raspada SFRJ pitanje vojne imovine postalo je mnogo više od tehničkog pitanja. Postalo je pitanje gdje i kako je ta imovina završila – odnosno postalo je pitanje njene sukcesije.

Kratki rezime – obrada ove teme zamišljena je kroz tri temeljna segmenta: prvi dio donio je pregled flotnog sastava JRM‑a; drugi dio prikazao je glavna materijalno‑tehnička sredstva naoružanja i vojne opreme; a treći dio, koji slijedi, bavit će se načinom na koji je srpsko‑crnogorska strana, uz potporu JNA, sustavno izvukla vojnu imovinu s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske u vrijednosti većoj od 2,5 milijarde američkih dolara, prema izračunu hrvatskih eksperata.

Za kraj, potrebno je naglasiti sljedeće: rasprave koje se u Crnoj Gori i Srbiji vode oko školskog broda „Jadran“ bilo kroz javne performanse, kampanje ili peticije promašuju stvarni smisao i narav sukcesijskog postupka.

Sukcesija vojne imovine ne svodi se na jednu simboličku stavku, nego obuhvaća cjelokupnu diobenu masu vojne imovine bivše JRM. Školski brod „Jadran“ samo je jedna od brojnih stavki u tom širokom i jasno definiranom popisu. Stoga bi svaka ozbiljna rasprava o ovom pitanju trebala polaziti od cjeline ukupnog obujma imovine koja je nakon povlačenja JRM završila u Crnoj Gori i koja je predmet međunarodnog pravnog procesa.

Drugim riječima pitanje „Jadrana“ može se razumjeti tek kada se stavi u kontekst ukupne imovine koja je predmet sukcesije. A taj kontekst je znatno širi, kompleksniji i materijalno daleko značajniji.

Morski vuk/Foto: JRM