Krajem su siječnja crnogorski mediji iznijeli podatak da je Vlada Republike Hrvatske pet crnogorskih državljana proglasila nepoželjnima u Hrvatskoj zbog njihove usredotočenosti na uklanjanje spomen-ploče hrvatskim logorašima u Morinju i javnih istupa u kojima su omalovažavali žrtve agresije na Hrvatsku i vrijeđali dignitet Domovinskoga rata.
Riječ je o tivatskome parohu Mijajlu Backoviću, ratnomu veteranu 63. niške padobranske brigade, predsjedniku Srpskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Momčilu Vuksanoviću, čelniku Udruge veterana ratova 1991. – 1995. Radanu Nikoliću, članu NVO-a Matica Boke Ivanu Starčeviću i predsjedniku Vijeća NVO-a Boka kotorska Mašanu Ercegoviću.
Budući da je o slučaju opširno pisano na Maxportalu, izdvojit ću tek izjavu Mijajla Backovića, koji se, među ostalim, u lipnju 2023. „proslavio“ bezuspješnim pokušajem sprječavanja stručnih predavanja dr. sc. Janje Sekule Gibač i dr. sc Rone Bušljete Kardum s tematikom Domovinskoga rata u prostorima Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore u Donjoj Lastvi u Boki kotorskoj. Niški je padobranac u travnju prošle godine, naime, izjavio sljedeće.
“Do Drugoga svjetskog rata rimokatolici u Boki kotorskoj uvijek su govorili da su Bokelji ili Srbi. O tome svjedoče Ivo Andrić i Meša Selimović. Tada se u ovom projektu dogodila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su prisilno gurnuti da postanu Hrvati. To vidite kada hrvatski dužnosnici dođu u posjet hrvatskoj nacionalnoj manjini. Kad bi Adrijan Vuksanović i drugi pogledali tko su im bili pradjedovi, znali bi da nisu bili Hrvati. Ne sporim pravo da se izjašnjavaju kako god žele, ali govorim o projektu.“
Raščlanimo ovom prigodom dvije Backovićeve tvrdnje.
1. “Do Drugoga svjetskog rata rimokatolici u Boki kotorskoj uvijek su govorili da su Bokelji ili Srbi.“
Budući da je mnogo potvrda hrvatskoga imena u Boki kotorskoj od srednjovjekovlja (npr. u Ljetopisu popa Dukljanina) do danas, napomenut ću tek da u prvome poznatom književnom uratku na hrvatskome jeziku u Boki kotorskoj Kotoranin Maro Dragović 1617. izrijekom spominje Dalmatine i vas rod hrvatski, a 1740. Antun Paskvalović imao je titulu dragomana hrvatskoga jezika te je bio nadređen tumaču za srpski.
Katolici su 1900. u Tivtu (među kojima su Hrvati bili izrazitom većinom) činili 96,18 %. Istina, u tome se razdoblju stanovništvo nije popisivalo po narodnosti, ali je dostatno vidjeti koliko je tih godina ili nekoliko desetljeća poslije, u prvoj Jugoslaviji, kad isticanje hrvatskoga imena nije bilo na cijeni, osnovano društava pod hrvatskim imenom, npr. Hrvatsko pjevačko društvo „Zvonimir“, Hrvatska čitaonica „Ljudevit Gaj“ itd.
Nakon donošenja Vidovdanskoga ustava 1929. pridjev se hrvatski ili izostavljao ili se mijenjao u jugoslavenski, no ponovno se vraća u imena udruga i društava nakon uspostave Banovine Hrvatske iako se Boka kotorska našla izvan njezinih granica. O tome svjedoči 4. točka zapisnika sa sjednice od 21. siječnja 1940. Pjevačkoga društva „Ljudevit Gaj“ iz Donje Lastve nakon što je registrirano pod imenom koje sadržava hrvatski etnonim:
“Presjednik g. I. Perušina iznaša zasluge našeg društva na kulturnom i prosvjetnom polju kao također da je ovo društvo čisto hrvatskog karaktera što je bilo i prilikom njegovog osnutka, ali obzirom na razne ranije okolnosti nije ga se moglo nazvati hrvatskim.“ Dodat ću kako je iste godine izrađena značka Društva s hrvatskim grbom
2. “Kad bi Adrijan Vuksanović i drugi pogledali tko su im bili pradjedovi, znali bi da nisu bili Hrvati.“
Razlog je zbog kojega sam se raspisao o udrugama s hrvatskim imenom osnovanim početkom XX. stoljeća činjenica kako je upravo generacija Vuksanovićevih pradjedova osnivala udruge s hrvatskim predznakom (pradjed mu je po majčinoj strani Tripo Ucović bio među osnivačima udruge Hrvatski sokol i graditeljima Hrvatskoga doma u Donjoj Lastvi). Vratimo li se dublje u prošlost, saznajemo da je Božo Vuksanović „držao“ zemljište Marovina u Crnome Platu 1689., pa vjerujem da bi se iz lastovskih (vode se neprekidno od 1720., a pojedinačni se podatci odnose i na starija razdoblja, sve do XIV. stoljeća) i tivatskih matičnih knjiga vrlo jednostavno rekonstruiralo rodoslovlje lastovskih i tivatskih Vuksanovića.
Budući da Backovići potječu iz krajeva koji su bili pod Turcima do 1878., rodoslovlje im je jako teško pratiti i zbog manjka dokumenata i zbog činjenice da se u osmanlijskim popisima sve do polovice XIX. stoljeća donosilo samo osobno ime i ime oca. Ukratko, Vuksanović bi svoju tivatsku lozu bez nekoga pretjeranoga truda mogao pratiti 300 godina, a uz malo više truda možda i 500.
Backović bi uz mnogo sreće mogao doći do šukundjeda koji vrlo vjerojatno nije imao zapisano prezime i koji je živio u posve drukčijemu društvenom sustavu od onoga u Boki kotorskoj koja je barem za dijela života Vuksanovićevih pradjedova bila pokrajinom Kraljevine Dalmacije, sastavnicom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (jedinstvo Dalmacije s ostatkom Hrvatske jest, doduše, bilo nominalno, ali se temeljilo na povijesnome pravu, pa se i Hrvatski sabor od 1558. nazivao Congregatio Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, tj. Sabor Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a od 1868. Saborom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije).
Za buduća Backovićeva slična djelovanja ostaju tek dezinformacije kojima je pokušao obezvjerodostojiti (hvala ti, Marito, što si mi vratio glagol) predsjednika Hrvatske građanske inicijative.
Kako Morinj Hrvatima ne bi u pamćenju ostao samo kao mjesto patnje, napominjem da se u tome bokeljskom mjestašcu nalazi katolička crkva svetoga Tripuna iz XV. stoljeća (s tim da su neki dijelovi crkve stariji te potječu iz druge polovice XIII. ili s početka XIV. stoljeća), na čijim su zidovima urezani najstariji prikazi jedrenjaka u Boki kotorskoj.
Ta crkva i danas ima čuvara, Mata Dabovića, koji je uredi tako da zablista uoči svakoga većeg blagdana, posebice uoči Tripundana. Dok živi i jedan Hrvat poput Mata, lijepa se strana Morinja neće zaboraviti. Nazdravlje Sveti Tripun, nazdravlje Sveti Vlaho!
Domagoj Vidović /Hrvatski tjednik/ 12. veljače 2026./Foto: UGC
