Kako bi danas izgledao „region“ da su JNA i četnici pobijedili!?

veljača 22, 2019 maxportal
Share Button

Budo doživotni predsjednik – mali Tito, Ante Tomić ministar „odbrane“, Puhovski ministar znanosti i „prosvete“, Dežulović ministar kulture



Nevjerojatna drskost Milorada Pupovca koji od svoga profesionalnoga srpstva i te kako ugodno živi, da se usred Hrvatskoga Sabora ruga svim katolicima i suverenistima (domoljubima), kao i drskost popova SPC-a da osuđuju vrh Katoličke crkve za ustaštvo, šepurenje „delija“ po splitskoj Rivi, te kontinuirano provociranje Vulina, Vučića i Dačića (o Šešelju da i ne govorim) i pokušaji omalovažavanja Hrvatske nakon svega što se dogodilo dovodi do toga da se čovjek upita pa s kakvim mi to ljudima graničimo? Sve ove činjenice tjeraju na promišljenje i traženje odgovora na upit: Što bi bilo da se kojim slučajem dogodilo obrnuto, da je srbočetnička JNA uspjela u svojim namjerama i pobijedila u Domovinskom ratu? I to sve nakon što su srpski „junaci pobegli na traktorima“ kao nitko u povijesti ratovanja, potučeni do nogu u maestralnoj i briljantnoj oslobađajućoj akciji Oluja. Sve badava, opet nisu naučili lekciju. Kakav bi nam dakle danas život bio da se kojim slučajem dogodilo suprotno?

Netko će možda reći da je ovo puko hipotetsko naklapanje, međutim, mi imamo dva iskustva iz prošloga stoljeća što nam se kao narodu dogodilo 1918. i 1945. kada se hrvatska vojska našla na strani poraženih, a srpska na strani pobjedničkih sila. Neki jugonostalgičarski kvazi povjeničari kažu da su Srbi oslobodili Istru od Talijana, a prešućuju da su ti isti okupirali čitav hrvatski teritorij  Temeljem dosadašnjih iskustava mislim da možemo vrlo vjerodostojno predočiti što bi se događalo s hrvatskim pukom u „regijonu“ da je JNA kojim slučajem 1992./3. uspjela slomiti otpor domoljuba.

Kao što 45 godina Hrvati nisu smjeli spominjati Bleiburg, Jadovno, Macelj i druga masovna hrvatska stratišta gdje su pobijeni civili i zarobljenici, tako ni mi, ovih 50 godina od 1992. do 2042., ne bismo smjeli ni u primisli spomenuti Vukovar, Škabrnju, Ravno kao mjesto stradanja hrvatskih civila i zarobljenika, žena i djece. Temljem onoga što su uradili u Vukovaru možemo vrlo lako zaključiti da bi JNA i četnici čitavu ravnu Slavonija dodatno poravnali, tenkovima preorali pa bi i Osijek i Slavonski brod i Požegaizgledali kao Vukovar na dan pada, a zarobljeni bi odvođeni u logore širom Srbije. Ne bi bolje prošla ni Dalmacija, iako je možda ne bi porušili jer bi im trebala za uživanje njihovih oficira i oficiruša. Ni Zagorje naravno ne bi bilo pošteđeno. Hercegovina bi bila sravnjena sa zemljom poput Ravnoga,sela koje su srpski i crnogorski četnici prvo „oslobodili od nas samih“ i zorno nam pokazali što njihovo oslobođenje doslovno znači. Da te oslobode od svih materijalnih dobara, svega što si u životu mukom i radom stekao, kuće, auta, traktora, freze, krave, ovce, kokoši, da te potpuno liše svega što si imao.

Da je kojim slučajem srbočetnička soldateska uspjela poraziti hrvatske dragovoljce, zenge i hosovce danas bi naša djeca iz povijesti učila da su Tuđman i Šušak zlikovci koji su iz čista mira napali srpske starce i nejač te pokušali srušiti bratski jugoslavenski ustavno-pravni poredak. Možda bi čak i Mesić i Manolić ostali upamćeni kao hrvatski ekstremisti, ako ne bi Stanko Čolak iz Beograda rekao da ih je on postavio po zadatku na vodeća mjesta u novoj Hrvatskoj da rade za njega. Kardinal Kuharić i općenito katolički kler bi bio razapet i ovjenčan epitetima kolaboracionista, kvislinga i klerofašista. Samo po sebi bi bilo jasno da je Kuharić zločinac i zlikovac jer je primao i razgovarao s Tuđmanom, a nije mu se suprotstavio i prešao na JNA stranu. Ono što se desetljećima lagalo o Stepincu je minorno u odnosu na ono što bi se izmišljalo i plasiralo za Kuharića.

JNA i četnici bi i nakon rata nastavljali otvarati koncentracione logore za sve nepodobne koji bi se usudili reći pravu istinu što se događalo 90-tih godina. Nastavilo bi se s praksom Golih otoka, Svetih Grgura, Gradiška i ostalih kazamata za hrvatske domoljube i one nepokorne koji bi uspjeli preživjeli sve te nedaće.

Svi koji hrvatski dišu, takvu bi državu napustili i skrasili bi se diljem Europe. Da se ova prilika nije iskoristila, nikad više Hrvati ne bi imali priliku ostvariti svoju neovisnost. Ideja hrvatstva bi bila zauvijek uništena i ugašena. Ali, ne samo Hrvati, nego ni Bošnjaci, ni Crnogorci, ni Makedonci, a pogotovo Albanci ne bi uspjeli ostvariti svoju neovisnost. Borba za slobodu hrvatskih branitelja slomila je velikosrpsku oštricu i bila uvjet ostalim narodima bivše države ostvariti slobodu.

Iako bi se, najvjerojatnije, pojam hrvatski mogao koristiti samo kao geografski pojam bez ikakvih političkih i nacionalnih odrednica, ako bi ikada ta kvislinška Hrvatska imala svoju vlast u njoj bi zasigurno Budo Lončar bio doživotni predsjednik, podoficir JNA Ante Tomić ministar „odbrane“, Puhovski ministar znanosti i „prosvete“, Dežulović ministar kulture.

Milorad Pupovac i Ante Nobilo bi bili ljudi koji bi svima njima upravljali iz sjene. Opet bi Pupovac govorio da je ostao u Hrvatskoj jer je to bilo najteže, u zaleđu neprijatelja. Demokracije i slobodnoga izražavanja naravno ne bi bilo ni u primisli, kao što ne bi bilo dopušteno osnivati stranke s hrvatskim predznakom.

Ovako, u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj gledamo Pupovaca i njemu slične kako srbuju i vrijeđaju katolike i suvereniste u sred Sabora. Šta reći na to?

AUTOR: Oluja.hr

Komentari
Share Button