Ono što je Milorad Dodik u odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine, to je Srpska pravoslavna crkva u relacijama Beograda i Podgorice – prst u oko, mitra u čelo, kandilo kao sredstvo političkog djelovanja.
Tamo gdje diplomacija stane, litija nastavi. SPC ne nastupa kao duhovna institucija, već kao agent teritorijalno-identitetskog inženjeringa. I to ne skriva – „Srpski svet“ više nije teorija zavjere, već djelatna strategija kulturne aneksije.
U Crnoj Gori, nominalno sekularnoj republici, SPC drži glavnu riječ. I ne samo riječ – drži zemlju, drži duše, drži ministre, a i gradove poput Tivta gdje su Hrvati pred 1945. godinu bili – većina.
Ministarstvo obrane Crne Gore, u potezu koji podsjeća na vatikanske konkordate iz srednjeg vijeka, ustupilo je četiri tisuće kvadrata državnog zemljišta Srpskoj pravoslavnoj crkvi – zemljišta koje nije pronađeno kad su se tražile škole, vrtići i igrališta za djecu. Ali, kad SPC zatraži novu bogomolju – gle čuda, parcela se otkrije kao zakopano blago.
Od Herceg Novog do Budve – dakle, u pojasu u kojem živi gotovo 100 tisuća ljudi – postoji samo jedna bolnica. Jedna. Ali, srpskih crkava ima koliko i dana u godini, a sad će biti još jedna, monumentalna. Jer, ne liječi narod antibiotik, nego liturgija. Dok se bolesni prevoze uskim cestama do Kotora, srpski crkveni vođe grade, šire se i pišu novu povijest — onu bez Hrvata, bez Crnogoraca, bez ikoga tko nije u funkciji „duhovnog jedinstva” od Subotice do Ulcinja.
U svemu tome, postavlja se pitanje koje bi se moglo činiti retoričkim, ali nije: zašto bi strateški najvažniji grad na crnogorskom primorju ustupao zemljište organizaciji koja ni državu ne priznaje? Koja još uvijek javno tuguje zbog crnogorske neovisnosti i čezne za povratkom u zagrljaj majčice Srbije? SPC u Crnoj Gori mijenja zemljišne knjige, mentalni sklop naroda, politički ustroj,…
Boka kotorska, prostor povijesno prožet hrvatskim kulturnim identitetom, danas se pretvara u pozornicu duhovne i teritorijalne rekonkviste. Etnički i kulturni pejzaž se preuređuje, ne topovima, nego ikonama, ne puškama, nego parcelama. Bruxelles, dok se sve to odvija, izgovara čuvenu diplomatsku mantru: status quo je stabilnost.
Ali, stabilnost za koga? Za SPC – da širi svoj utjecaj. Za Srbiju – da preko svoje crkve ostvaruje ono što više ne može oružjem. Za Hrvate u Boki – zaborav, asimilaciju i egzodus u tišini. Za Crnu Goru – sistemsku demontažu sekularne države. I zato, nije čudo što Crna Gora postaje bogomolja sa statusom države. Jer kad država šuti, crkva govori. I kad crkva govori – nitko više nema što da kaže.
Sve se to odvija ne u Minsku, već samo 200 kilometara od Dubrovnika, u Boki kotorskoj, prostoru koji je jednako hrvatski kulturni zavičaj koliko i onaj u Dalmaciji, Istri, Zagorju ili Slavoniji.
Uloga Demokrata Alekse Bečića?
Politička su pojava kakva se rijetko viđa: počeli su kao nasljednici prozapadne opcije, liberalna frakcija za one koji su smatrali da su i Milo i Amfilohije previše. Završili su – u službi mantije. To se zove politička transfiguracija – od reformista do rekvizitera litijskog procesa.
Jer danas, Demokrate djeluju kao ekspozitura SPC-a za odnose s javnošću. Dok se službeno zaklinju u evropske vrijednosti, na terenu plešu u ritmu crkvenih zvona. Njihov politički kompas više se ne ravna prema Bruxellesu, nego prema Cetinjskom manastiru – to jest, prema njegovim korisnicima.
Ispod tankog sloja građanskog šminkanja, skriva se klasična velikosrpska matrica, samo s mlađim i pristojnijim licima. Nova generacija klerikalnih činovnika. U kravati. S parolom “Europa, da – Crna Gora, možda”. Njihova je politika tihi savez sa SPC-om: crkva ne dira njih, oni ne diraju crkvu. A ako zatreba – dodijele joj parcelu, funkciju, status nacionalnog svetilišta.
Najporaznije od svega je da Demokrate glume racionalni centar dok SPC provodi emocionalni inženjering nacije. Kad Joanikije ili Porfirije zatraže nešto – oni ne diskutiraju. Oni klimaju. Glasaju. Opravdavaju. Ušutkuju. Tretiraju SPC ne kao ravnopravnog društvenog aktera, nego kao nedodirljivog patrona pod čijim se skutima valja grijati da bi se preživjelo na vlasti. Zapravo, najpreciznije bi bilo reći: Demokrate su crkvi ono što je nekad bio Savez komunista vojsci – političko krilo institucije koja je stvarna vlast.
A što to znači za Crnu Goru?
Da su sekularizam, građansko društvo i demokracija prodani za sitne mandate i tihe blagoslove. Da u trenutku kad se trebalo jasno odrediti – jesu li za državu ili za SPC – Demokrate nisu ni trepnule. Otišli su pod skute. Da sve prođe mirno. Da se nitko ne uvrijedi. Da se ne talasa. I tako je “građanska opcija” postala rezervna brigada SPC-a.
I zato, kad danas čujemo Demokrate kako govore o “modernoj Crnoj Gori”, valja ih pitati: je li moderna država ona u kojoj Crkva kad zatraži – dobije zemljište, zakon, vladu? Je li to država ili eparhija? Demokrate su izdali ideju Crne Gore kao građanske države i zamijenili je za kratkotrajnu političku udobnost pod skutima SPC-a.
Interes Hrvatske nije da SPC u Crnoj Gori gradi crkve na mjestima gdje su nekad stajale hrvatske pomorske škole, ni da se Tivat pretvori u pravoslavni Disneyland uz blagoslov Ministarstva obrane. Ako SPC može voditi politiku – može i Hrvatska. Ako SPC ima projekt – morala bi ga imati i hrvatska država. I ako SPC računa na lojalnost Srba preko granice – Hrvatska mora računati na lojalnost vlastite kulture i vlastite povijesti.
Jer ako to prepusti drugima – neće imati što čuvati, osim praznih deklaracija i zatvorenih konzulata.
M. Marković/Thinkstock / Autor: Inna Felker
