Kandidat za predsjednika Srbije rođen je u Kninu, oženjen Hrvaticom, zaljubljen u Zagreb

9 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Umirovljeni general Zdravko Ponoš, kandidat ujedinjene opozicije za predsjednika Srbije, našao se pod udarom medija bliskih vlasti Srpske narodne stranke koje su ga optužile da ima hrvatsko državljanstvo koje koristi da bi slobodno putovao po svijetu.



Bivši načelnik Generalštaba Vojske Srbijeje odgovorio da hrvatsko državljanstvo nije nešto što su on i stotine tisuća Srba rođenih u Hrvatskoj trebali tražiti već ga dobivaju jednostavno po svom rođenju.

“Ja sam Srbin iz Krajine, rođen sam u Kninu. Proveo sam djetinjstvo i odrastao u selu Golubić pored Knina. To je selo čiji nekadašnji mještani imaju državljanstvo Hrvatske. Za sve nas, nekoliko stotina tisuća Srba rođenih u Hrvatskoj, hrvatsko državljanstvo nije nešto što smo mi trebali da tražimo već nešto što jednostavno imamo po svom rođenju”, naveo je Ponoš za list Nova.

Prozvali su ga da je “NATO general”

“Školovao sam se u našoj zemlji i izvan nje. Neke od zemalja u kojima sam se školovao su bile NATO zemlje. Dosta sam radio na uspostavljanju međunarodne vojne suradnje, ne samo kroz program Partnerstvo za mir i na multilateralnom planu, već i bilateralno s mnogim zemljama. Neke od njih su bile u NATO ali sam dosta uradio i na uspostavljanju vojne suradnje s Rusijom i Kinom i ponosan sam na to”, naveo je Ponoš.

Ponoš je kazao i da je kandidaturu prihvatio jer smatra da mu “građanska dužnost i nacionalna odgovornost to nalažu”, dodajući da se “ne radi ovdje ni o čemu karijernog karaktera – riječ je o angažiranju u javnom, a ne u osobnom interesu”.

“Posao šefa države također je služenje javnom interesu. Njemu je Ustav isto ono što je u vojsci Pravilo službe – mora ga bezuvjetno poštovati. Upravo ću tako da obavljam funkciju predsjednika države”, rekao je Ponoš, u intervjuu za Vreme, podsjećajući da je s nepunih 15 godina obukao uniformu.

Prema njegovim riječima, “posljednje što nam treba jesu tenzije i potreba da se izborna volja brani na ulici“. „To ni za koga nije dobro, nije u interesu građana i naše budućnosti. Uzdam se u zdrav razum, elementarnu odgovornost i poštovanje javnog interesa, a slobodni i demokratski izbori jesu javni interes”, naveo je Ponoš.

Ponoš je rođen u Golubiću kod Knina 1962. godine

“Kad netko odraste u seoskoj sredini, kao ja u Golubiću kod Knina, prvo što shvati jeste da bi trebalo da ode odatle. Pohađao sam malu školu, ušuškanu, u kojoj se profiliralo nas pet koji smo bili odlični đaci i što je zanimljivo, sva petorica smo poslije završili fakultete. U višim razredima bila su samo četiri nastavnika koja su podijelila sve predmete – jedan je predavao matematiku i fiziku, drugi geografiju i povijest itd. Sve je to funkcioniralo.

Nismo imali školsku biblioteku, ali smo imali nastavnika historije, Neđo se zvao, koji je imao svoju ličnu biblioteku i donosio knjige od kuće onima koji su imali želju da čitaju”, kazao je u velikom biografskom intervjuu za tjednik Vreme.

Zaljubljen u Zagreb

U Zagrebu je završio Srednju tehničku školu “Nikola Tesla” te Srednju tehničku školu Kopnene vojske. Zagreb mu se jako sviđao, kao i život u njemu. Nakon srednje škole odlučio se za Vojnu akademiju jer mu je to osiguravalo još “pet godina života u Zagrebu”. “Nije da ja nisam volio Knin, ali u Kninu je bila samo gimnazija, a na selu se podrazumijeva da treba da upišete neku školu poslije koje odmah možete da se zaposlite. Tako sam i ja bio odgojen, a opet, imao sam želju i da upišem neke studije ako bude prilike.

Zato sam u Zagrebu konkurirao u Srednju tehničku vojnu školu i Srednju tehničku civilnu školu ‘Nikola Tesla’ i bio primljen u obje. E sad, kako mi je jedan dalji rođak već bio u ‘Tesli’, to mi se činilo kao već ispričana priča, pa sam se odlučio za vojnu školu jer mi je to bilo nešto potpuno novo i nepoznato.

Prelazak u veliki grad kao što je Zagreb bio je drastična promjena, a Vojna škola je bila poseban izazov, jer je to ustanova internatskog tipa. Obukli su nas u uniforme, a mi smo još bili deca koja bi se igrala. Sva tri moja cimera vrlo brzo su odlučila da napuste školu. Pod njihovim utjecajem i ja sam se pitao što mi je to trebalo u životu. Opet – umro bih od sramote da se vratim u selo.

Poslije su počele da stižu odlične ocjene, pohvale, druženje s ljudima koji su bili zreliji od mene i koji su željeli da uspiju. Sve je to stvorilo zdravu atmosferu, otkrio sam čari Zagreba u tim godinama poput klubova SKUC, KSET, Kulušić… Naravno, mnogo manje se izlazilo u srednjoj školi, a mnogo više kasnije na Akademiji.”

Bio je zaljubljen u Zagreb i nije ga namjeravao napustiti, a u Zagrebu se i oženio Hrvaticom.

“Kada sam završio Akademiju i vjenčao se sa Zdenkom, želio sam da ostanem u Zagrebu. Tu sam živio već devet godina, a imao sam ponudu i da ostanem na Akademiji kao asistent. Alternativno ređenje je bilo da odem na Vojno-tehnički institut u Beograd – to je bilo najbolje što je pitomac mog smjera mogao da dobije. Međutim, na promociji mi je rečeno da idem u Generalštab u Sektor za vezu, informatiku i elektronska djelovanja u Upravi za elektronsko izviđanje i ometanje.

Ali, kad sam došao i javio se u Beograd, kaže mi personalac da imam vlak za Užice u dvadeset do četiri. Kakvo Užice, pitam ja. Ispostavilo se da je bataljun za elektronsko ometanje lociran u Užicu, mada je bio izravno podčinjen Generalštabu. To je bilo moje prvo putovanje u Srbiji južno od Beograda. Zdenka je ubrzo stigla u Užice i nastavila me pratiti s ambicijom da bude moj ‘korekcioni faktor’. Kada sam energičan, traži da odmjerim ponovo, kada ne reagiram, proziva me za pasivnost.”

Kazao je i da nije bio spreman za raspad Jugoslavije.

“Kada je riječ o raspadu Jugoslavije i početku ratova 1991, ja lično sam bio potpuno nepripremljen za to. Danas se često čuje: vidjelo se, znalo se… Ja nisam znao. Nisam mogao da vjerujem u to što se dešava. Sve mi je djelovalo kao opća ludnica i bilo mi je neprihvatljivo. Tu su bili i ljudi s kojima sam radio u Srbiji i koji su rekli da sad idu svojima…

S nekima od njih sam se i rukovao. Moram da priznam da sam početkom devedesetih razmišljao i da odem iz zemlje, kao mnogi mladi ljudi u to doba. Ipak, odustao sam, jer sam volio svoju profesiju, i zato što je ovo moja zemlja. Poslije 1995. godine nisam razmišljao o odlasku jer tad su moji već bili izbjegli i smatrao sam da moram da im budem od pomoći. Racionalnije razmišljanje bi pokazalo da bih im mnogo više mogao pomoći da sam radio kao elektroinženjer negdje u inostranstvu. Ali, to mi tada jednostavno nije padalo na pamet.”

Vrhunac nesreće, kako je naveo, bila je 1995. godina. “Moji su izbjegli, došli su u toj koloni kao i svi ostali. Otac mi je umro par mjeseci pre „Oluje“. Moja majka i brat su krenuli tako što su stavili neke stvari na magarca i tako krenuli preko brda, svakako nisu računali da kreću ka Beogradu. Tetku, koja je bila invalid, smjestili su na neki motokultivator kod komšija”, ispričao je Ponoš

Jedino što još kaže o tom ratnom razdoblju jest da nitko iz njegove generacije s Akademije “nije optužen za ratne zločine” te da je zbog toga sretan.

Prije nekoliko godina  predjsnik Srbije Vučić i ministar  Vulin prozvalio je da je strani špijunkoji je donio mnogo zla svojoj vojsci

Komentirajući to što je Ponoš poručio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da je podizanjem borbene gotovosti podcijenio vojsku, na što mu je Vičić odgovorio da je on špijun, Vulin je novinarima kazao da osoba koja toliko napada svoju zemlju može biti samo špijun.

– On jeste špijun i svakako špijun koji je donio toliko zla svojoj vojsci da su ga čak ekspresno smijenili i oni koji su ga postavili. Toliko podcijeniti svoju zemlju, napadati svoju zemlju, to može biti samo špijun – kazao je Vulin.

M.Marković  /Foto: screesnhot Nova,s


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •