Kardinal Kuharić odbio je podržati Titovu kandidaturu za Nobelovu nagradu

studeni 1, 2020 maxportal
Share Button

“Franjo Kuharić. Kardinal i vlast” nova je knjiga hrvatskog publicista i povjesničara dr. sc. Miroslava Akmadže s Hrvatskoga instituta za povijest. Nastala je u sklopu istraživačkoga projekta „Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost.



Izdavač je Profil knjiga, a recenzenti su dr. sc. Nikica Barić, dr. sc. Josip Mihaljević i dr. sc. Anto Mikić.

Na šest stotina stranica povjesničar Akmadža donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Podijeljena u dva dijela, knjiga sadrži ukupno šesnaest poglavlja. Prvi dio knjige naslovljen je „Kuharić i partija”, a drugi „Kuharić i Tuđman”.

Kardinal Franjo Kuharić nikada nije ni službeno ni privatno razgovarao s Josipom Brozom Titom. Izuzetak je bio protokolarni susret 17. prosinca 1969. u HNK, prilikom proslave 300. godišnjice zagrebačkog Sveučilišta. Kuharić je tada imao “poduži zanimljiv” razgovor s predsjednikom Sabora Jakovom Blaževićem, koji je bio i ostao crvena krpa za cijelu Crkvu zbog svoje uloge tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Alojziju Stepincu.

“Kuharić u svom dnevniku navodi kako je Tito uglavnom razgovarao s drugima, ali je povremeno slušao njihov razgovor, jednom upitavši: Što vi to vodite, teološku diskusiju?” Akmadža bilježi da je Vjesnik objavio fotografiju Kuharića i Blaževića kako sjede i razgovaraju, a nadbiskup je u svojem dnevniku zapisao da su se neki sigurno zgrozili kada su ju vidjeli.

Ni godinu dana nakon uspostave punih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, Tito ide u službeni posjet Vatikanu. Razgovor s papom Pavlom VI. u četiri oka traje više od sat vremena.

U povodu toga Kuharić piše prigodni komentar za Glas Koncila, ali u svoj dnevnik zapisuje: “Nespojiv je svečani susret Tita i Pape s činjenicom da se u školama povijest Crkve jednostrano propagandistički izvrće bez ikakve znanstvene objektivnosti i da se nadbiskup Stepinac još uvijek prikazuje kao ratni zločinac…

Tko bi bio ustvrdio 1946., za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu, da će 1971. Tito biti najsvečanije dočekan u Vatikanu i primljen od Sv. Oca, smatralo bi ga se ludim! (…) Povijest zaista ima svoje zagonetke i svoja iznenađenja.”

U vrijeme otopljavanja odnosa između Jugoslavije i Vatikana vlasti su odobrile održavanje Mariološkog i Marijanskog kongresa u Zagrebi i Mariji Bistrici. Postojala je ideja da papa u povodu toga dođe u uzvratni posjet Titu, ali do toga nije došlo jer je bilo nemoguće izvesti da papa Pavao VI. dođe u Zagreb, a ne ode na Stepinčev grob. Kuharića je zgrozila ideja da se sudionike Marijanskog kongresa vodi u Kumrovec, rodno mjesto predsjednika Tita.

Ni devet mjeseci od Titova posjeta papi, krajem 1971. počelo je gušenje Hrvatskog proljeća. Kuharić šalje Titu prosvjedni telegram, a u dnevnik zapisuje da “ne može biti odijeljen od svog naroda”.

Početkom 1973. jugoslavenske vlasti počinju lobirati za kandidaturu Tita za Nobelovu nagradu za mir. U Predsjedništvu SFRJ već je bio pripremljen i nacrt teksta potpore koju je nadbiskup Kuharić trebao samo potpisati. U obrazloženju prijedloga navedene su i Titove zasluge za “nesmetano djelovanje i prosperitet vjerskih zajednica u Jugoslaviji”.

Spominjalo se da Vatikan “blagonaklono” gledao na tu ideju, ali Kuharić je izjavio kako bi se “Katolička crkva mogla priključiti ovoj akciji kad bi prije toga bio rehabilitiran kardinal Stepinac”. Kasnije je Vatikan odbio dati potporu Titu, a Biskupska konferencija Jugoslavije zaključuje da “biskupi ne mogu dati potporu Titu jer bi to značilo politizaciju Crkve”.

Još 1977. američki konzul u Zagrebu pitao je Kuharića što će se dogoditi kad Tito umre. Kuharić je rekao da će narod ostati miran, ali pitanje je što će biti u partiji i vojsci.

U dnevniku je, nakon saznanja da je Titu amputirana noga, napisao da je “molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje”. Na pastoralno-teološkom tjednu u Zagrebu pozvao je nazočne na molitvu za Tita. Poslije je ustvrdio da nije molio za Tita, nego za državnog poglavara. Odbio je prijedlog da pošalje brzojav Titu u bolnicu.

Ipak, počele su mu stizati kritike iz hrvatskih emigrantskih krugova. Na vijest o smrti poslao je brzojav najvišim predstavnicima vlasti u Beogradu i Zagrebu, a potom, pritisnut od vatikanske diplomacije, otišao na pokop u Beograd. Prema uputama biskupa, “župnici su u vrijeme Titova pokopa zvonili pet minuta i nedjelju poslije držali mise za domovinu”, bilježi Akmadža.

Kuharić je u dnevniku komentirao: “Makar su ateisti, ipak bi rado prihvatili zadušnicu za Tita”. Osim što se među svećenstvom za Tita govorilo da “takvog progonitelja hrvatskog naroda i Crkve još nije bilo u povijesti”, postojali su i formalni razlozi.  Josip Broz Tito je još nakon suđenja Stepincu ekskomuniciran iz Crkve.

R.I. /Foto: publicdomene

 

Komentari
Share Button