Nakon afere s uklanjanjem murala BBB-a posvećenog Vukovaru, Dinamu i Hrvatskoj, slijedi novi skandal u režiji stranke Možemo!.
Naime, Katarina Jovanović, članica stranke Možemo, bila je kandidat na prošlim lokalnim izborima ( nositelj liste u kvartu Remetinec), javno se založila da se ukloni mural posvećen Zvonimiru Bobanu, sjećanju na 13. svibanj 1990. godine u Maksimiru.
Na muralu za koji Katarina Jovanović piše da ga treba ukloniti je legendarna akcija Zvonimira Bobanu koji je, braneći navijače Dinama, naskočio na policajca u Maksimiru.
Na ideju Katarine Jovanović upozorio je novinar Sanjin Španović, poznati BBB-ovac iz Zagreba, koji je njen prijedlog objavio na društvenim mrežama.
Katarina Jovanović u dopisu školi u zagrebačkom naselju Blato, piše:
“Poštovani,
Željela bi čestitati Ivani na izboru za predsjednicu vijeća roditelja i prozelit joj puno uspjeha u radu.
Molila bi gospodina Jelavića ako mu nije problem da nas kratkom porukom izvijesti o radu Jos jednom se ispričavam roditeljima iz Blata sto sam pokušala prekinuti raspravu oko nove sokle i prijevoza.
Moj razlog nije bio zelja da umanjim potrebu za rješavanjem problema sigurnosti. No smatram da je ravnatelj nakon izvještaja o planu i programu za ovu školsku godinu trebao preci na drugu točku dnevnog reda izbor predsjednika i potpredsjednika te se nakon toga vratiti na temu sigurnosti, novu školu Blato i sve ostalo.
Rasprava o sigurnosti u prometu je kompleksna i treba se rješavati u suradnji s gradskim uredom za promet i gradskim uredom za obrazovanje. Postoji puno problematičnih točaka na putu do sokle i njih treba sagledati i pronaći rješenje.
Ostalo mi je pitanje ravnatelju, a i Vama svima koje nisam stigla postaviti, a odnosi se na murale na našoj školi. Smatrate li prikladnom da se na odgojno-obrazovnoj ustanovi nalazi mural na kojem jedna osoba nogom zamahuje na drugu?
Molim Vas da me ne krenete sad učite povijesti i objašnjavate priču, jako dobro znam tko je na slici i sve oko toga. Moje pitanje je vrlo jednostavno. Ima li mjesta nasilju bilo kakve vrste na zidovima odgojno-obrazovne ustanove? Hvala.”
Maksimir 13. svibanj 1990. je dan kad su Zvonimir Boban, Vjeko Škrinjar i trener Josip Kuže branili Hrvate od nasilnika dok su navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu.
Navijači Zvezde, smješteni na južnoj tribini, slomili su reklamne panoe i probili se na gornji dio tribine kako bi se obračunali s napadačima koji su ih od tamo gađali kamenjem i stolicama.
Tu se stotinjak Delija nesmetano iživljavalo nad par navijača Dinama, a tadašnje milicije, koja je sve gledala ništa nije poduzela da bi zaštitila gledatelje od napada gostujućih navijača.
Međutim, prema Boysima, koji su ogorčeni srušili ogradu na svojoj tribini i krenuli u protunapad, a drugovi u plavom tada su “postupili po naređenju”. Njih 200-tinjak je u žestokom sukobu na centru maksimirskog travnjaka spriječilo dolazak BBB-a do Delija. U toj borbi došlo je do najpoznatije scene tog 13. svibnja: Zalet kapetana Dinama Zvonimira Bobana i njegovo udaranje nogom milicionera koji se tukao s navijačima Dinama.
Kad su počeli neredi i bačen suzavac trener Kuže je igrače povukao u svlačionicu, ali su njih trojicaca ( Boban, Škrinjar i Kuže) ostali na travnjaku.
„Mogu samo reći da sam reagirao na jedn veliku nepravdu koja je bila toliko očita. Čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za pravdu ne može ostat miran. Ne može ne reagirat na neki način.
Kasnije sam bio isprovociran, psovao sam, svašta sam vikao milicajcima i tako bilo je, bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me onda milicajac udario i onda sam mu ja vratio“, kazao je Boban oopisujući taj slučaj.
Zlatko Kranjčar dvadeset godina kasnije o tom danu je rekao: „13. svibnja dio je točke na i generacije 1990. koja je u sebi nosila revolt protiv tadašnjeg režima. Toga dana dala je poticaj stvaranju hrvatske države.”
Bobanov otac Marinko kasnije je autoru ovog teksta ispričao: “Tu večer sam ga čekao nakon utakmice i vozio kući. Dugo smo šutjeli u autu, bio je mlad strahovao je što ću mu reći. Kad smo parkirali pred kućom rekao sam mu: ‘Sine, možda nisi morao biti na travnjaku u to vrijeme, ali kad si već bio, da nisi tako reagirao, ja bih ti zamjerio.'”
Zvonimir Boban bio je suspendiran od strane Jugoslavenskog nogometnog saveza na šest mjeseci te je protiv njega podignuta optužnica od javnog pravobraniteljstva, fizički napad na poiliciju bilo je kažnjivo djelo.
Napadnuti policajac Refik Ahmetović javno je oprostio Bobanu taj napad. Ahmetović je kasnije izjavio kako su ga kolege nakon napada nagovarale da upotrijebi vatreno oružje na Bobana, iako ga Boban nije više napadao. Zbog mjeseci neigranja Boban je propustio Svjetsko prvenstvo u Italiji
Hrvatski radijski sportski komentator Ivo Tomić Bobana je u svojim prijenosima nazivao “zagrebački nogometni ban Zvone Boban”.
Nije opjevani Zvonimir Boban jedini koji je tog povijesnog dana priskočio u pomoć i obranu navijača na terenu gdje su vodili bitku s milicijom U njega se na strani BBB-a našao i veznjak Vjeko Škrinjar.
Škrinjar je braneći Bobana i sam dobio udarac pendrekom, a evo što je rekao prije 11 godina, povodom 20. godišnjice neodigrane utakmice.
“Kad je ta ograda probijena na sjeveru, onda su igrači Zvezde koji su bili bliže BBB potrčali u svlačionicu, a nama su isto rekli da se svi uđemo u tunel, ja sam igrom slučaja ostao zadnji na terenu. Već se svašta događalo i na travnjaku. U jednom trenutku se vratiš nazad da pomogneš, nisam bio svjestan nekih stvari, nosile su me emocije, nisam razmišljao da bi se meni nešto moglo dogoditi jer sam nosio dres.”
“Zvone mi je rekao da ga je ruka boljela dva mjeseca od tog pendreka. Da, i ja sam dobio po leđima i moram priznati da je to stvarno bolno kad pendrek udara. Masnica nema, ali fizioterapeut Čačković koji je bio strašno revoltiran, inzistirao je na tome da sutra idem slikati tu masnicu, ali ona je sutra nestala! Dobiješ kvrgu, ali brzo nestane, a ostane samo bol.”
Prije nešto više od dvije godine dana rekao je u intervjuu za brazilski Globo Zvonimir Boban, je ispričao:
“U tom trenutku nisam bio sam. Mnogo ljudi u Hrvatskoj poistovjetilose sa mnom. Ja sam bio samo tek jedan od tri ili pet tisuća mladića koji su mislili isto. Jedino što sam ja bio desetka Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom.
Bih li to ponovio? Uvijek!”, kazao je Boban
M. Marković/Foto: Facebook
