General Ante Roso preminuo je 16. rujna 2025. u 74. godini života. Posljednji ispraćaj generala Rose bit će u Francuskoj, u utorak 23. rujna 2025. u mjestu Port-la-Nouvelle, na Azurnoj obali, gdje mu žive supruga Christine i sin Ante Louis.
Prije desetak dana general je napustio bolnicu u Montpollieru, gdje se liječio i gdje je trebao dobiti novu terapiju. Nažalost, bolest je toliko uznapredovala da je general sam odlučio napustiti bolnicu i vratiti se doma gdje su o njemu brinuli supruga Christine, inače časnica Francuske vojske, i 33-godišnji sin Ante Louis
Komemoracija za generala zbora Ante Rosu održat će se u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora u Zagrebu, Habdelićeva 2, u četvrtak 25. rujna 2025. s početkom u 10.00 sati.
Knjiga žalosti bit će otvorena u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora u Zagrebu, Habdelićeva 2, na dane 18., 19., 22., 23. i 24. rujna 2025. te 25. rujna 2025. od 10.00 do 14.00 sati, priopćio je Hrvatski generalski zbor.
Sveta misa zadušnica održat će se u četvrtak 25. rujna u 15 sati u crkvi Bezgrješnog začeća blažene Djevice Marije, Franjevačkog samostana u Dubravi u Zagrebu.
General Ante Zorislav Roso rođen je 25. travnja 1952. u Osijeku. Nakon srednje škole radio je različite fizičke poslove, među ostalim i u osječkoj šećerani.
Vojni rok služio je 1971./1972. u Kruševcu. Za osobito isticanje u poznavanju i obavljanju vojničkih dužnosti te za uzorno vojničko držanje odlikovan je Medaljom za vojničke vrline (1972.). Tijekom vojnog roka unapređivan je u činove: razvodnika, desetara, mlađeg vodnika i vodnika.
Zbog neslaganja s tadašnjom državnom politikom, potkraj 1973. napušta Jugoslaviju i odlazi u SR Njemačku, gdje u siječnju 1974. stječe status političkog emigranta. Francuskoj Legiji stranaca pristupa u svibnju 1974., službujući u nizu zemalja Afrike, Južne Amerike i Europe. Godine 1985. dobio je francusko državljanstvo, a brisan je iz jugoslavenskog.
Za zasluge u Legiji stranaca i Francuskoj vojsci dodijeljen mu je niz odlikovanja i drugih priznanja. Umirovljen je krajem 1988. u činu stožernog narednika, a po umirovljenju živio je u Francuskoj.
U travnja 1991. godine dragovoljno se stavlja na raspolaganje Republici Hrvatskoj, a u djelatnoj je službi od svibnja iste godine. Sudjeluje u ustrojavanju Zbora narodne garde (ZNG), a nakon toga i specijalnih postrojbi Hrvatske vojske.
Bio je zapovjednik Specijalnog bataljona pri Glavnom stožeru te pomoćnik načelnika Glavnog stožera za posebne jedinice. Od listopada 1993. do travnja 1995. načelnik je Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Kao načelnik 23. veljače 1994. potpisao je u Zagrebu Sporazum o prekidu vatre s Armijom BiH. Nakon te dužnosti i kraće službe u Glavnom stožeru Hrvatske vojske, od listopada 1996. do srpnja 1997. bio je ravnatelj Vojnog muzeja. Umirovljen je u kolovozu 1997. godine.
Tijekom Domovinskog rata bio je sudionik brojnih operacija na bojišnicama u Republici Hrvatskoj i BiH.
Od 1991. je u činu general-bojnika, zatim general-pukovnika, a u svibnju 1994. promaknut je u generala zbora Hrvatske vojske. Prvi je general Zbora Hrvatske vojske.
Za zasluge u Oružanim snagama RH odlikovan je Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 godina službe i Medaljom za iznimne pothvate.
M.M /Foto: pxll
