Kritičar sasjekao srpski film o Jasenovcu: “Jeftina nacionalistička propaganda s upitnim namjerama”

28 siječnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Jay Weissberg,  kritičar Varietyja, jednog od najutjecajnijih filmskih magazina na svijetu, analizirao je film “Dara iz Jasenovca”,  srpskog kandidata za Oscara, režisera Predraga Antonijevića i scenaristice Nataše Drakulić.



Analiza filma objavljena je uoči početka američke distribucije (5. veljače)  i šireg izbora kandidata za Oskar (9. veljače).

U tekstu pod naslovom Prikaz Dare iz Jasenovca: Film o holokaustu s upitnim namjerama“, Weissberg je napisao:

“Nije li već krajnje vrijeme za ozbiljnu diskusiju o tome zašto postoji toliko filmova o Holokaustu? Neupitno je da neki od filmova zadovoljavaju potrebe toga da ‘nikad ne zaboravimo’, ali previše je onih koji postoje jer je tržište dokazalo da se Holokaust prodaje. Filmovi koji spadaju u potonju kategoriju trivijaliziraju dok istovremeno senzacionaliziraju, gude po strunama srca laganim gudalom i prave prijelaze između groznog i šećerastog.

Postoje i podgrupe onih koji u svoje cinično shvaćanje tržišta ubacuju još jedan problematičan cilj, a to je da koriste pogrom kako bi pogurali agendu koja ima malo toga zajedničkog s razumijevanjem nepojmljivog.

Dokaz kukavičluka Holokaust industrije jest to da je Dara iz Jasenovca Petera (Predraga) Antonijevića, neprikriveni primjer srpske nacionalističke propagande, pronašao distributere izvan domovine. Još manje iznenađuje to da je prijavljen kao kandidat za Oscara.

Krenimo od činjenica iz filma.

Hrvatska vlada tijekom Drugog svjetskog rata, ustaše, bili su nasilnici i ubojice kojima je pomagala Katolička crkva. Bili su zloglasni zbog svog okrutnog sadizma, a ustaše su progonile Srbe, Židove i Rome, kopirajući nacističke saveznike i promičući politiku “mi protiv njih” čiji su se otrovni i dobro posađeni korijeni u punom sjaju pokazali tijekom raspada Jugoslavije devedesetih.

Srbijanski kandidat za Oscara  je loše prikrivena propaganda, koja cinično koristi holokaust da progura zabrinjavajući nativistički program.

Jasenovac je bio zloglasni logor zbog jezive okrutnosti svojih zapovjednika i njihovih podređenih. Oko 80 tisuća zatočenika, najviše Srba, ubijeno je ondje između 1941. i 1945. i premda je naziv logora urezan u srpsku psihu, nikada nije bio tema nekog filma.

Ništa od toga nije sporno i samo bi netko lišen etike tvrdio da je bilo “dobrih ljudi” s obje strane. Tvorci “Dare iz Jasenovca” naglašavaju da je scenarij nastao prema izjavama svjedoka, koristeći tu izjavu kako bi se zaštitili od kritika. Dogodilo se, a samim tim nadilazi sve prigovore.

“Antihrvatski i antikatolički film”

Problem s ovim filmom je dvojak: neprikriveno je protuhrvatski, antikatolički nativizam je osmišljen kao oružje u trenutnom razdoru između Srbije i njihovih susjeda, a istodobno uživaju u prikazivanju sadizma koji stoji nasuprot dječjoj nevinost i na stranu guraju svako promišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida te zamjenjuju to jeftinim senzacionalizmom i sentimentalnošću.

Film počinje scenom obitelji koje tjeraju prema stočnim vagonima, a desetogodišnja Dara Ilić (Biljana Lekić) starijeg brata Jovu (Marko Pipić) pita zašto nisu okupili i njihove susjede Hrvate budući da svi izgledaju isto.

Sposobni muškarci odvezeni su ranije pa je s djecom samo njihova majka Nada (Anja Stanić Ilić) i njezini najmlađi sin Bude. Na stanici ukrašenoj svastikama, otac Miroslav Filipović-Majstorović (Vuk Kostić) razdvaja bolesne i stare i kako vlak napušta stanicu, Dara svjedoči sceni svećenika koji hladnokrvno ubija one koji su ostali.

Film o Holokaustu čija bi namjera bila probuditi animozitet prema Nijemcima danas bi bio jednoglasno osuđen, a upravo to prema Hrvatima i katoličkoj crkvi prepoznajemo u ovom filmu.

Nedugo po dolasku zatvorenika u Jasenovac, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketić) organizira ‘zabavu’ za nacističke oficire koji su došli u posjet. Radi se u muzičkim stolicama, igri u kojoj svatko tko na vrijeme ne pronađe mjesto završava pod posebno dizajniranim nožem zapovjednika Ante Vrbana (Igor Đorđević).

I dok Dara promatra krvoproliće, Maksova polusestra Nada (Alisa Radaković) toliko se seksualno uzbudi da se ona i njezin suprug Dinko Šakić poševe na autu, a njezin je klimaks usklađen s Antinim ubodima. Suptilnost nije jača redateljeva strana.

Idućeg dana Nada i Jovo su upucani, ali ne prije nego majka Dari ne poruči da ostane snažna i uvijek pazi na svog mlađeg brata. Na svu sreću, djevojčicu pod svoje krilo uzima židovska zatvorenica Blankica (Jelena Grujčić) koja čini sve kako bi nju i njezina brata zaštitila od stražara i redovnica sa sjekirom, čija okrutnost nimalo ne zaostaje za onom nadređenih u logoru. Njihov otac Mile (Zlatan Vidović) je u susjednom logoru Gradina gdje se s još jednim židovskim zatvorenikom rješava leševa.

Da ne postoji suvremeni kontekst filma, radilo bi se o još jednoj nemoduliranoj drami o Holokaustu u kojoj se nasilje koristi na isti način kao i u većini filmova o serijskim ubojicama. No pozadina vam ne može promaknuti i u ovom slučaju, srpski nacionalisti Jasenovac koriste kao bojni poklič stoljetnim srpskim žrtvama i film se pretvara u propagandu. Povjesničar Jovan Byford opisao je da je srpska patnja često povezivana s Holokaustom kako bi tako dobili međunarodnu naklonost i legitimitet teritorijalne ekspanzije skupa s rasističkom politikom, a Dara radi upravo to.

Kao dodatak, obiteljski dom Ilićevih je u Mirkovcima, a to je crvena krpa za antihrvatske brigade jer riječ je o mjestu koje je prijeporna točka hrvatsko-srpskih sukoba. Film o Holokaustu čija bi namjera bila probuditi animozitet prema Nijemcima danas bi bio jednoglasno osuđen, a ne prepoznati isti problem u ovom filmu, namjerno je gledanje kroz prste.

Od devedesetih do danas, Antonijević je snimio neke filmove na engleskom i tehnički, Dara je kvalitetno napravljen, a montiran je tako da maksimalno izmuze snimke nastale dronom i izbliza snimljena lica djece. Nestvarna scena u kojoj se svježe ubijeni u snježnoj oluji pridružuju drugim mrtvacima u stočnom vagonu

Ubacivanje nadrealnih scena nedavno ubijenih muškaraca, žena i djece koji dolaze u snježnoj oluji da bi se pridružili ostalim žrtvama u stočnom vagonu, vjerojatno je zamišljena kao smirujući dašak čarobnog nadrealizma, ali čini se veoma otrcanom.”

Megy M. /Foto:YouTube


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •