Miholjski zbor i Borba mogu lagati, prijetiti i izvrtati povijest, ali ne mogu prebrisati tisuću godina hrvatske prisutnosti. Jer, kako bi rekao jedan stari Kotoranin – “Kamen pamti, a more ne zaboravlja”.
Nema kod njih više ni lažne pristojnosti. Ni smokvinog lista svetosavlja. Nema distance između novinarstva i propagande, između duhovnosti i politike, između identiteta i ideologije.
Kad se slože olovni naslovi Borbe i tamjanasti manifesti Miholjskog zbora, pred nama je jedan te isti narativ: Hrvatska i Hrvati su višak, uljez, ostatak za uklanjanje. A Boka kotorska – ona je u tom imaginariju prostor kulturne okupacije, koji treba „oslobađati“ od svega što podsjeća na Dubrovnik, Rim, Zapad ili Trg bana Jelačića.
List Borba, nekad bastion jugoslavenskog socijalističkog liberalizma, u svojoj kasnijoj inkarnaciji postao je pravovjerni bilten srpskog nacionalnog projekta. Ne onog u rukavicama, nego onog pod čizmom, u kojem se svaki pluralizam gasi – novinama, a onda i policijom. Nije tu bilo mjesta za drukčije mišljenje, a pogotovo ne za „hrvatsko pitanje“ na prostoru Crne Gore.
Zadnjih godina, Borba – u novom ruhu, kao online medij, sa starim refleksima – redovito se koristi kao platforma za diskreditaciju svega što je hrvatsko, katoličko, dalmatinsko. Kad hrvatska zajednica u Tivtu zatraži školu, odmah stiže reagiranje: „provokacija“, „tiha kolonizacija“, „ustaška nostalgija“. Kad se Hrvatsko građansko društvo Boke kotorske oglasi o kulturnim pravima – „hrvatski ekstremisti“. Retorika je oštra, sirova i povremeno paranoična, ali uvijek usmjerena u istom pravcu – prema istiskivanju hrvatskog faktora iz Boke.
Ako je Borba medijski aparat, onda je Miholjski zbor njegov paracrkveni brat. NVO bez stvarne civilne naravi, a s jasnom misijom: obraniti Boku od svega što miriše na hrvatski identitet. Ova organizacija iz Grblja, formalno posvećena „očuvanju srpskog duha i svetosavlja“, u praksi je postala ideološka ispostava Srpske pravoslavne crkve i propagandni odred za unutarnju upotrebu.
Njihova „kulturna djelatnost“ zapravo je stalna ofenziva na sve što podsjeća na hrvatski povijesni kontinuitet u Boki. Kad se slavi svetac – zove se samo srpske učenjake, hrvatske se prešućuje. Kad se obilježava događaj – podmeće se tumačenje po kojem su svi Bokelji „Srbi katolici“. A kad se održi Fašinada, Miholjski zbor objavi priopćenje u kojem kritizira „kroatizaciju Boke“ i izražava zahvalnost Thompsonu što je „otkrio prikrivene ustaše iz Boke kotorske“.
To nije više ni komično ni folklorno – to je organizirana kampanja kulturnog i identitetskog potiskivanja. Hrvati, iako autohtoni i ustavno priznati narod u Crnoj Gori, u očima Miholjskog zbora ispadaju strano tijelo, prijetnja, virus koji treba izolirati. Taj stav se prelama kroz sve – od simbolike do jezika, od škole do politike.
U svim tim istupima zrcali se ista logika: Boka kotorska se ne može priznati kao hrvatski kulturni prostor jer bi to značilo priznati da je Zapad ovdje bio prije Istoka. Da je barok došao prije svetosavlja. Da je Dubrovnik stajao gdje Cetinje još nije ni bilo. I zato se vodi tihi rat – ne s oružjem, nego sa simbolima, narativima i manipulacijama.
Miholjski zbor sustavno negira hrvatsku prisutnost u Boki, osporava javne manifestacije Hrvata, etiketira hrvatske udruge kao „neprijateljske“, a kulturnu baštinu prisvaja kao „srpsku“. I to ne radi s marginâ, već uz tihu podršku vlasti, eparhije i medijskih satelita poput Borbe. Hrvati se tako nalaze u položaju kulturnih partizana – okruženi, ali još ne poraženi.
Boka kotorska je stoljećima bila hrvatski kulturni arhipelag u pravoslavnom zaleđu. I ostat će takva – dokle god svira Fašinada, dokle god stoji Katedrala sv. Tripuna, dokle god postoji Bokeljska mornarica i hrvatska riječ u Tivtu, Donjoj Lastvi i Prčnju.
Miholjski zbor i Borba mogu lagati, prijetiti i izvrtati povijest, ali ne mogu prebrisati tisuću godina hrvatske prisutnosti. Jer, kako bi rekao jedan stari Kotoranin – “Kamen pamti, a more ne zaboravlja”.
M. Marković/Foto: Radio DUX
