Pariz je ovih dana manje stvarni grad, a više projekcijsko platno na koje svatko lijepi svoju verziju istine. Dok jedni vide ratne prizore, drugi vide mlade koji traže dostojanstven život. Mediji, naravno, biraju ono što najbrže gori — i ono što se najbrže klikne.
RTL-ova sugovornica Marina Radoš ušla je u taj paralelni svijet i vratila se s pričom koja ruši sve unaprijed zadane narative. Dok televizije i portali pumpaju slike zapaljenih automobila, razbijenih izloga i policijskih kordona, ona opisuje kolone studenata i klinaca koji se bune jer ne žele “čitav život raditi za devet kvadrata u Parizu”. To je Pariz koji ne stane u kadar — jer nije dovoljno dramatičan.
U tom raskoraku nastaje ideološka magla. Desnica prosvjede svodi na “bandite, migrante i pljačkaše”, ljevica ih romantizira kao “mlade revolucionare” A stvarnost? Ovisi o tome gdje stojiš i koga slušaš.
Radoš je u Parizu vidjela ono što je željela vidjesti: grad koji živi, prosvjede koji nisu kaos ni nasilje, nego ljudi koji hodaju, razgovaraju i artikuliraju svoje probleme. Ovo su njene izjave:
-
- „Nisu prosvjedovali samo učenici, i ovi žuti prsluci. Bilo je tu puno skupina koje su prosvjedovale… ali bilo je čak 600 prijavljenih prosvjeda. Na putu prema Trgu republike nisam osjećala nikakav strah… To je većinom bilo dosta djevojaka, jako mladih, 17 ili 18 godina, puno i studenata.“
- „Oko mene nema nikakvih nereda, nema nikakvih skupina ljudi o kojima desnica priča… To su mladi ljudi puni bunta koji je dosta osnovan. Jedan mi je mladić rekao da ne namjerava raditi čitav život za devet kvadrata u Parizu.“
- „Van tih 600 prosvjeda imate i nerede, koji se događaju odvojeno od prosvjeda… pljačke se događaju, ali ne u mjeri u koju vas želi uvjeriti hrvatska desnica, desnica u Parizu i društvene mreže.“
- „Situacija u noći sa subote na nedjelju nije bila izvanredna… Nije gorio čitav grad i nije bilo izvanredno stanje. Nisam svjedočila niti jednom takvom neredu.“
- „Ono što sam gledala u svom mobitelu i ono što sam gledala svojim očima nije bilo ni blizu isto.“
- „Snimka više ne vrijedi ništa… Mislim da nacisti i desnica koji koriste te bande koje postoje i prave nerede — mislim da oni neće lako preuzeti Francusku.“
Na kraju kaže da je vidjela i strah — ne od nasilja, nego od medijske slike koja je toliko snažna da Parižani unaprijed vjeruju da će sljedeća subota biti dan kad se ne izlazi iz kuće.
Priča o pariškim prosvjedima pokazuje koliko se lako stvarnost pretvori u medijski konstrukt. Jedan grad, jedna subota, a dvije potpuno različite slike: ona koja gori na ekranima i ona koja hoda ulicama.
Marina Radoš tvrdi da su prosvjedi puls društva, mladi koji ne traže kaos nego dostojanstvo, atmosfera koja je više optimizam nego strah. U njezinoj priči Pariz nije bojno polje, nego grad koji se pokušava izboriti za normalan život.
I upravo tu leži ključ: prosvjedi nisu problem, nego simptom. Problem je način na koji se interpretiraju, prepakiraju i prodaju. Kad se nasilje odvoji od prosvjeda, a prosvjedi od ljudi koji ih nose, ostaje samo medijska slika koja služi ideološkim potrebama.
Zato Pariz ovih dana nije samo mjesto događaja — on je ogledalo. A u tom ogledalu svatko vidi ono što želi vidjeti. Pa tako i Marina Radoš.
Marina Radoš u svojim istupima za RTL daje niz tvrdnji koje zvuče aktivistički i pojednostavljeno, kao da se nasilje može objasniti „buntom mladih“ ili „odvojenim neredima“. U trenutku kad Francuska bilježi zapaljene automobile, pljačke trgovina, napade na policiju i uništavanje privatne imovine, ona govori o „600 prijavljenih prosvjeda“, „mladima punima bunta“ i tvrdi da „oko nje nije bilo nikakvih nereda“.
Time se stvara dojam da je nasilje tek medijska konstrukcija, a ne stvarni problem koji francuske službe bilježe iz dana u dan.
Problem je što takav narativ relativizira stvarno nasilje. Kad Radoš kaže da „pljačke Louis Vuitton tašni i cipela postoje, ali ne u mjeri u koju vas želi uvjeriti desnica“, ili da „nije gorio čitav grad“, to zvuči kao opravdavanje onoga što se ne može opravdati: paljevine, razbijanja, napadi na policiju i uništavanje tuđe imovine.
Nasilje nije „bunt“, nije „optimizam“, nije „demokracija u praksi“. Nasilje je nasilje i nijedan prosvjed, ma koliko opravdan, ne postaje „dobar“ kad se pretvori u pljačku i kaos.
A Marina — da je 1941. izvještavala iz Berlina, vidjela bi svjetlo, zabavu, ljubav, ljepotu i grad koji živi. Aktivistice činjenice ne zanimaju.
Nije morala ići u Pariz da bi se pokušala obračunati s Buljem, Penavom, Miletićem ili Grmojom.
M. Marković/Foto:rtl
