Marko Ljubić: Škoro je raširio kišobran, koliko je stvarno moćan

ožujak 1, 2020 maxportal
Share Button

Jučer je na utemeljiteljskom skupu svog “Domovinskog pokreta”, Miroslav Škoro pokazao da je puno promišljeniji i ozbiljniji politički projekt, nego se mislilo.



PIŠE: Marko Ljubić

Što njegovim tipičnim i prepoznatljivim doskočicama, izgrađenim iz prirodne darovitosti na glazbenoj sceni, što naizgled naglim i neočekivanim “upadom” u politiku na predsjedničkim izborima, stvoren je javni dojam čovjeka antipoda političarima, koje iskustveno poznajemo, neformalne, nepolitičke osobe koja je sama po sebi različita od političkih projekcija kakve poznajemo i od kojih je u dobroj mjeri umoran hrvatski narod.

Kada tom javnom dojmu dodate scenski šarm, vrckavost, pronicavost, nacionalnu prepoznatljivost stvorenu pjesmama tradicionalno-domoljubnog i nacionalnog profila, zatim pomalo isforsiranu legendu o poduzetničkoj, te na kraju akademskoj uspješnosti, dobijete gotovo pa idealnu osobu za pokušaj integracije političkih težnji ljudi za promjenama, sa snažnim narodnim biljegom i za kanaliziranje sveprisutnog otpora naroda protiv političke oligarhije.

Tu sliku Miroslava Škore opasno je, s jedne strane, načeo težak scensko-komunikacijski debakl u zadnjem tjednu predizborne kampanje u predsjedničkim izborima, a s druge strane, u jednom dijelu javnosti ju i potvrdio, predstavljajući neočekivane slabosti nedostatkom omražene političke rutine i iskustva. To neiskustvo se u povelikom narodnom pokretu, čak i nakon zloćudnog srozavanja s pozivom na poništavanje izbornih listića u završnici predsjedničkih izbora, tumačilo kao razlog njegovog prilično čudnog ponašanja, kao što se upravo nedostatak političkog iskustva uzimao kao razlog njegovog navodnog posrtaja u televizijskom sučeljavanju prilikom kojeg nije imao odgovor na čitav niz pitanja i provokacija. Čak i kada mu je iscurilo vrijeme za mišljenje o Titu, nakon prethodnog vrludanja o dobrom i lošem Titu. Sve se to moglo, usprkos čitavom nizu čisto razumskih i iskustvenih upita, podvrći pod njegovu netipičnost, neiskustvo, pa čak i pod ljudsku neposrednost kroz formu iskrene improvizacije.

Uslijedile su postizborne poruke. Neke sam komentirao zbog njihove neodrživosti i zbog opasne zloćudnosti kao što je floskula o “razumu i ideologiji”. Višemjesečna nagađanja o Škorinim političkim namjerama, koja su se opet mogla svrstati pod razumljiv oprez pametnog i odgovornog, ali ne i iskusnog čovjeka. Jučer je Škoro izgovorio tzv. programske poruke rijetko iskusnog, rijetko promišljenog i vrlo, vrlo jasno usmjerenog političara, tako da je čisto analitički posve neodgovorno nakon toga govoriti o njegovoj političkoj spontanosti, improvizaciji ili neiskustvu. Zdrav razum će upozoriti da Škorin debakl uoči prvog kruga predsjedničkih izbora nikako nije bio posljedica njegovog neiskustva, jer netko tko je tako minuciozno nakon predsjedničkih izbora održavao svoju javnu poziciju, održavao i podgrijavao očekivanja, držao udicu MOST-u, Suverenistima i ostalim strančicama i inicijativama, “pregovarao” i pregovarao, uz neobično i totalno nerazumno pumpanje anketa, sve od reda anketara navodno neprijateljskog mainstreama, nije izraz spontane reakcije nezadovoljnog naroda.

Prilično sam siguran da takvu političku priču ne zna osmisliti sam Škoro, iako je pametan čovjek i vrlo vičan javnoj komunikaciji. Ovdje se radi o daleko ozbiljnijem političkom projektu nego što je nazad pet godina bio relativno nepoznati metkovski gradonačelnik Božo Petrov, na čijoj javno proizvedenoj slici je nastao MOST. Iako će mnogi naivci i danas reći kako je MOST nastao kao plod Relkovićeve imaginacije, pogotovo nakon promocije Relkovića uz Maldinija u vodećeg tumača politike u mainstream medijima, jasno je da su to budalaštine i da važne političke priče ne mogu nastati i ne nastaju niotkuda. Pogotovo zbog bilo čije, inače upitne, imaginacije.

Priča o MOST-u je obavila svoju ulogu, istrošena je, a ostatci te priče, mogu se još provlačiti na marginama političke scene, ali na nju se nitko ne može osloniti.

U odnosu na mladog i nepoznatog Petrova, koga je tadašnji “Josipović – Radman” industrijski pogon proizveo ni iz čega, sa Škorom nije trebalo ni toliko vremena. Niti dokazivanja. Imao je i ima baš sve za stvaranje alternativne političke priče.

Njegov jučerašnji govor, s vrlo pažljivo promišljenim porukama, točnije natuknicama političkih ciljeva, bio je savršen politički kišobran, dovoljno širok da pokrije otprilike sve vrijednosne pozicije, kao što je nekada zamišljen MOST, bez čvrste ideologije i vrijednosnog profila, a opet baš zbog te širine, dovoljno plitak da se ni o čemu ne mora izjasniti ili ni na čemu tvrdom temeljiti.

Škoro je rekao da život započinje začećem, s čime će se složiti promotori zabrane pobačaja i militantni zagovornici “ženskog prava” na pobačaj, s tom razlikom da se njihova polazišta razlikuju u tome kada je taj “život” čovjek, pa se ta izjava može tumačiti na sve moguće načine.

Zagovarao je ekonomski suverenitet, pravo na upravljanje morskim resursima, pravo na referendum, izjasnio se protiv federalne EU, za povratak iseljenih Hrvata, za prava Hrvata u BiH, za to da država bude jednostavnija ističući u prenormiranosti i nedorečenosti akata ključni uzrok korupcije, založio se za odgovornost na svim razinama odlučivanja, za hrvatske branitelje, a posebno je naglasio da zastupnici i političari moraju odgovarati onima koji su ih izabrali. I naravno, da će jedini trajni njegov koalicijski partner biti hrvatski narod.

Analizirajući njegov kratak, efektan govor, jasno je, pogotovo uz obrazloženje da nije ulazio u detaljnije elaboracije i otkrivanje planova, zbog toga što čeka konkurenciju da iznesu svoje planove, da je svaka riječ i načelan stav osmišljen prema prilično jasnom profilu ljudi koji vode tzv. desnu alternativu u ovome trenutku.

U tim porukama mamac imaju i MOST, i Suverenisti, i Hasanbegovićov Blok, i Zeleni onoga Matića, bivšeg HSS-ovca, u tim rječima se svi mogu pronaći, a opet, niti jedna od tih poruka baš ništa jasno ne znači i cijeli smisao izgovorenoga i poanta poruke je – ja sam jamstvo. S jedne strane i logično, kada se i ako se želi kapitalizirati svoju javnu prepoznatljivost, no s druge strane i vraški opasno, jer se umjesto razuma i propitkivanja, umjesto jasnoće ciljeva i načina ostvarivanja – nudi Škoro, odnosno bezuvjetna vjera. To je koncept mesijanstva.

Nema sumnje da je govor prilagođen operativnom modelu kontrole predizbornog vremena i laganog pecukanja na tihoj vatrici svih potencijalnih partnera, pri čemu se takvim pristupom upravo zadržava inicijativa i otvara prostor za potpunu kontrolu nad svim političkim akterima i dinamikom događaja do izbora.

Znajući profil ključnih ljudi svih stranaka i inicijativa koje su poduprle Škoru na predsjedničkim izborima i koji sada čine njegov okvirni partnerski potencijal, jasno je da su te riječi idealno osmišljene da njima drže nadu i potiču pojedinačna interesna očekivanja, da te ljude drže blizu Škori i u strahu od razvoja vlastitih politika, te na taj način u razdoblju priprema za izbore spriječe svaku nepoznanicu ili nekontrolirani iskorak. Liderčići svih tih strančica su nastajali i godinama vegetiraju na margini, uvjerljivo i jedino se brinući za osiguranje sporednog ulaska u Sabor i na neku poziciju, isključivo njegujući taj refleks, bez ikakvoga znanja i namjere razvijati svoje strančice.

Svim tim ljudima je Škoro više nego primamljiva opcija i moguće karijerno rješenje, stoga su Škorine riječi jučer bile gotovo savršeno prilagođene tim profilima. U tom efektnom govoru, Škoro, ili ljudi koji su ga osmišljavali, se nije i nisu bojali izići s klasičnim floskuletinama, primjerice da će političari odgovarati onima koji su ih izabrali ili da u Škorinom pokretu neće kao kod nevaljalaca, biti onih kojima su fotelje primarni interes.

Prvo, od kad je Boga i svijeta političari su oduvijek odgovarali onima koji su ih izabrali. Sve povijesne nevolje su vezane za tu činjenicu, a rješenje tih nevolja ne može biti banalna potvrda te činjenice. Potencijal promjena se krije u pitanju – tko bira?

Kraljevima i carevima su odgovarali njihovi namjesnici, okupatorima njihovi, sve nositelje odlučivanja u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji birala je Komunistička partija i njoj su odgovarali, kao što danas u Hrvatskoj golema većina političara odgovara onima koji su ih izabrali. To i jest izvorište svih nevolja, jer Škori, ali niti ikome za sada s alternative ne pada na pamet da je ključ rješenja u proširenju izbornog tijela na cijeli narod i u načinu institucionalizacije volje svakog državljanina u statusu svakog saborskog zastupnika. O tome se radi, a ne o zazivanju onoga što postoji i što ne valja, s očitom skrivenom porukom da je cijeli problem u nevaljalosti dosadašnjih vladara, te da su ovi koji nude promjene, u ovom slučaju bolji.

To polazište u ozbiljnoj politici, ne samo da ništa ne vrijedi, nego je izrazito opasno, a sva iskustva govore da su baš svi ljudi u povijesti za sebe mislili i predstavljali se preuzimajući vlast da su bolji od prethodnika. Nitko nije za sebe rekao tražeći potporu da je loš.

Drugo, nema veće floskuletine, pored navedene, da političarima nije interes fotelja. Ne znam da netko vlada s kruške, s bicikla ili da ga ne zanima preuzimanje neke funkcije.

Konačno, lako je to provjeriti. Baš me zanima bi li sutra Škoro dobio potporu da na liste za Sabor predloži 151 doktora znanosti, vrhunske i dokazane ljude u svim sferama života, s mjerljivim i prepoznatim rezultatima te da mu oni umjesto lidera strančica budu na tim listama. Niti jednog koalicijskog partnera ne bi imao, a teško da bi i uz njega bio itko iz neobične skupine frendova koje je jučer predstavio kao rukovodstvo pokreta za “vraćanje države narodu”.

Samo ova dva primjera pokazuju da u pristupu problemima ove zemlje ili u pristupu poštovanju naroda, Škorin politički pokret nije ponudio ništa novo. Izuzev njega naravno, umjesto Plenkovića i Bernardića.

E sad, nije teško biti protiv svega što oni simboliziraju, ali pravo pitanje je – je li to dovoljno za vjerovati Miroslavu Škori?

 

Komentari
Share Button