Žestok odgovor Marka Ljubića, autora i voditelja emisija Budnica na Osječkoj televiziji, Glavaševom HDSSB-u
Različiti su načini da netko pokaže da postoji. S obzirom na to da je HDSSB objavio priopćenje o svome postojanju kao dokaz i valjda demanti moga pitanja – konstatacije županu Osječko-baranjskom Ivanu Anušiću u Budnici, da HDSSB više ne postoji, moram se ispričati. HDSSB ipak postoji.
Čak su kako navode u svojoj objavi i parlamentarna stranka zahvaljujući “razboritoj suradnji” s HDZ-om, na, kako kažu “nacionalnoj razini”.
Prije nego malo razmislimo o ovoj ” razboritoj suradnji” s HDZ-om i u istom tekstu prilično prijetećim porukama potpredsjedniku istoga toga HDZ-a Anušiću, kome se u ovoj rijetko neinteligentnoj objavi neskriveno pokušava osporiti pripadnost stranci, a s obzirom na to da i mene spominju i krste ” plaćenikom”, moram se osvrnuti i na to.
Ne pamtim da je neka televizijska emisija u isto vrijeme proglašavana plaćeničkom, negledljivom, nebitnom, a urednik i voditelj s toliko zlobe, histerije, mržnje, podvala i kampanja neprekidno napadan kao Budnica i ja. To baš ne ide zajedno, niti ima naročite logike u tolikom trošku na nešto toliko nebitno. To, takvo neproporcionalno i nerazumno ponašanje, u svakodnevnom životu obično ljudi nazivaju budalastim ponašanjem, a one koji se tako ponašaju smatraju budalama. Ili ih nikako ne smatraju – odmahnu rukom u stilu, pusti ga.
>>> HDSSB ljut na župana Ivana Anušića, a hvale središnjicu HDZ-a u Zagrebu
S obzirom na rukopis, na stil i intelektualnu nekonzistentnost u ovoj objavi HDSSB, moram i njih, tko god bio taj HDSSB, za svaki slučaj upozoriti da vide i razmotre da im se u stranku nije kojim slučajem uvalio Peternel, ili Bujanec, Haso, Ćipe od Vukovara i od Škore, i ostala braća i sestre, jer se baš sve u objavi gotovo od riječi do riječi poklapa s nekoliko milijuna objava i nazovi komentara, koje su oni i njihovi upisali na mrežama o meni tijekom zadnjih nešto manje od godinu dana.
Dobronamjerno upozoravam ” parlamentarnu stranku HDSSB”, jer su ljudi do sada mislili da oni nisu ta ekipa, ili bar nisu znali da jesu, iako se niz ljudi iz, i oko, HDSSB-a vrti i oko Škorine revolucije.
E sad, dođosmo do ” plaćenika HDZ-a”.
Banalizacija plaćanja i profesionalnog rada je jedan od modela izokretanja, relativizacije i unošenja terminološkog i značenjskog kaosa u Hrvatsku, koji se paralelno na tisućama bitnih detalja, po posve osmišljenom scenariju, plasira i nameće kao standard u zemlji. Po tom modelu je isprostituirano gotovo sve, svi pojmovi i značenja, koji su bili temelji međusobne komunikacije hrvatskih ljudi. Velika većina ljudi tome olako prilazi, no valja znati da je to relativiziranje i izokretanje značenja i pojmova jedan od najprokušanijih modela uništavanja jednoga naroda i njegovih integrativnih veza.
Kad narodu ubijete i reinterpretirate simbole, pojmove i njihovo stvarno, tradicionalno značenje, kad svakoga u svakom trenutku možete proglasiti sumnjivim, nevaljalcem, lopovom, lažljivcem, udbašom, ustašom, šovinistom, mrziteljem, onda ste stvorili zavjesu pod kojom može tko god hoće, biti bilo tko i bilo što od toga, a neće ga se uočavati, niti će se njegovo ponašanje držati neprihvatljivim. Izokretanje značenja i javno ponavljanje izokrenutih pojmova je brlog hulja. U tom komunikacijskom svijetu hulje caruju.
Plaćenik u izvornom smislu radi isključivo ono što mu onaj tko plaća zapovjedi i za što ga angažira, pri čemu nema pravo na svoju savjest. Ljudi svjesno biraju svoje angažmane, pristaju na izvršavanje različitih poslova, a onaj tko ih angažira i tko će platiti njihov rad i njihove sposobnosti isporučiti željenu robu ili usluge, točno zna što želi postići ili ostvariti. Moralna razdjelnica na kojoj se razlikuju profesionalni rad i pojam ” paćeništvo” je kroz vrijeme postala – je li nečiji cilj, namjera, nečija sposobnost i posao koji će ostvariti sukladan vrijednosnim normama društva. To znači, hoće li taj angažman korespondirati s općim vrijednostima, hoće li biti koristan društvu i jesu li metode, koje se primjenjuju sukladne temeljnim načelima zajednice, društva, naroda?
Ako jesu, onda je takav rad pošten, uzoran i prihvatljiv profesionalni angažman i onaj tko ga naručuje, s onim tko ga isporučuje za naknadu, mogu biti ponosni. Njih se u pristojnom društvu smatra dobrim, korisnim i cijenjenim.
Drugi bitan element vrednovanja i poštovanja nečijih sposobnosti i rada je – kako je ostvario mogućnost raditi to što radi, na temelju kojih prepoznatih vrijednosti i je li na temelju toga što je radio u životu stekao prepoznatljivost, koja mu je otvorila konkurentsku mogućnost raditi to za što je angažiran?
To je princip koji se poštuje od pamtivijeka među ljudima. Jer nitko zdrava razuma neće uzeti kovača da mu liječi stoku, ako u zajednici postoji prepoznati veterinar, niti će pristojno normalan čovjek kad osjeti zdravstvene tegobe ići klesaru pored postojećeg liječnika.
Kad se klesaru da mogućnost liječiti ljude, a ne dopušta se liječniku, to se zove težak društveni poremećaj, a pokušaj reinterpretacije toga pokušaja iz lošega u dobro, ili pokušaj predstavljanja toga kao normalnog ponašanja u društvu, pravac je uništenja zajednice i društva. Kad se to događa u medijima i u politici, zbog izravnog utjecaja i odlučivanja o interesima i statusu širih zajednica ljudi, to je krajnje razorno, a onaj tko to radi i tko se s tim služi je opasna štetočina.
Je li Budnica sukladno svemu onda plaćenički proizvod i jesam li ja plaćenik? Lako je zaključiti. Postoji moj javni rukopis tijekom čitavoga moga života, a postoji već sada i povijest Budnice. Postoje i usporednice.
Ljudi, politike, grupe, televizijske emisije i novinari koji djeluju usporedno s Budnicom, sa mnom i vrlo je lako sve razumski usporediti i steći jasan stav, tko viče i zašto- drž’te lopova, a tko je stvarni lopov, tko govori o plaćenicima, a tko je profesionalac pristojnog ponašanja. Sve je jasno.
Dovoljno je pogledati izbor gostiju u emisijama slične zamisli kao Budnica, čuti stavove i poruke sugovornika i usporediti širinu, ali i postojanje tzv. svetih krava ili zabranjenih stavova.
U Budnici je jedino zabranjeno lagati, vrijeđati, biti budala i nanositi namjernu štetu ljudima. Usporedite s ostalima i odgovor je tu.
Budnica nikada neće biti “interesantna” kao urnebesne lakrdije, petparačke propagandističke emisije utemeljene na izmišljanju, lažima, prevari, ruganju, uvredama i manipulacijama svih vrsta, za koje treba biti priličan perverznjak ili perverznjaci, ali i vrlo izgledno namjerna štetočina prema svom narodu. U prirodi je ljudi osvrnuti se na perverziju, ali, osvrnuti se, uz opasnost da dio budala nije otporno na perverzije, pa se daju inficirati, je i dalje strašno daleko od – identifikacije s perverzijom.
Ljudi se identificiraju s vrijednostima i ozbiljnim primjerima oko sebe.
Zato će Budnica uvijek biti dosadna dijelu ljudi, ali uvijek će biti, kao što je bila od samoga početka emitiranja relevantna i prihvatljiv model razmišljanja golemoj većini hrvatskih ljudi. Nije uvijek atraktivno biti razuman, niti je atraktivnost uvijek ekvivalent dobroga. Podvale se i rade kroz praznu atraktivnost, a rijetko je što atraktivno kao laž. Baš zbog toga, ali i zbog moje prepoznatljivosti, bilo je i ima toliko histerije, napada i osporavanja s perverznjačkih pozicija.
Zato sam ja ” plaćenik”.
No, optuživati mene za HDZ-evo paćeništvo, a sebe proglašavati ” razboritim suradnikom HDZ-a”, ispada smijurija, pogotovo kad se čovjek potrudi pa vidi da je Hrvatska samostalna stranka Slavonije i Baranje, svoj parlamentarni status ostvarila u Karlovačko- samoborskoj izbornoj jedinici!
U suradnji s ” nacionalnim HDZ-om”, koji, zamislite logike, ” mene plaća” da im kao HDZ-ovom partneru zagorča život konstatacijom ” da ih nema” u Slavoniji i Baranji, i, što je za ozbiljnu analizu razuma i namjera, te ponašanja nacionalnog HDZ-a, točnije predsjednika Plenkovića, daleko indikativnije – obrušavaju se na potpredsjednika toga istoga “nacionalnog HDZ-a” Ivana Anušića, predstavljajući se većim HDZ-ovcima od njega i uzimajući si pravo tumačenja volje ” nacionalnog HDZ-a”.
Vrlo, vrlo indikativno. I krajnje nelogično.
Ako sam ja i Budnica, plaćenici HDZ-a, onda, ili ima više HDZ-ova, vrlo različitih s vrlo različitim i suprotstavljenim ciljevima, ili HDSSB laže. Jer, zašto bi netko plaćao mene i njih da se međudobno ” koljemo”, a pogotovo, zašto bi netko zdrava razuma i jasnih namjera, u ovom slučaju Plenković, doslovno utrpavao neku stranku na mjestu gdje joj ni ime, ni prezime, s tim ni vrijednosti kojima se predstavlja nemaju veze, u nacionalnu politiku, da bi radila štetu njegovom potpredsjedniku i stranci u Slavoniji i Baranji?
Jedino ako ” razboriti nacionalni HDZ” nije s HDSSB-om pokušao proširiti Slavoniju i Baranju na Karlovac?
To ne pije vode. Ili pije!?
Jedini razuman odgovor na ta pitanja je, da Budnica i ja nismo HDZ-ovi, te da netko moćan iz “nacionalnog HDZ-a” radi protiv “nacionalnog HDZ-a” u Slavoniji i Baranji.
Ja nemam nikakvih problema biti HDZ-ov sve dok HDZ po mojim spoznajnim i vrijednosnim načelima radi korist hrvatskom narodu. Pod takvim uvjetima jednako bih bio i bilo čiji, i jesam. Kao i emisija koju uređujem, kao i Osječka televizija koja me je angažirala. Mi smo samo i jedino hrvatski. To je kriterij.
Ovo priopćenje i pohod HDSSB-a s pozicija “razboritog partnera nacionalnog HDZ-a”, čitaj Plenkovića, prema potpredsjedniku HDZ-a Anušiću, pogotovo u situaciji, kad je ” razboriti nacionalni HDZ-a” doslovno darovao jedan saborski mandat borcima za Slavoniju i Baranju u Karlovcu i Samoboru, i koji mu u minimalnoj saborskoj većini sad može uvjetovati vlast, ne pokazuje naročitu razboritost. No, pokazuje baš sve karakteristike pojma plaćenik s početka teksta. Točno po modelu – drž’te lopova.
A plaćenik uvijek radi nemoralne poslove, pa tako dovodi u pitanje i onoga za koga ih odrađuje.
Nakon turbulencija u HDZ-u na području Vukovarsko-srijemske županije i javno dostupnih informacija o podzemnim sukobima moćnih dugogodišnjih senatora stranke s novom generacijom političara na tom području, ova objava samoborsko- karlovačkih Slavonaca i Baranjaca, mogla bi ukazivati na nastavak ne naročito razboritih odluka “nacionalnog HDZ-a” i bitku za ” bolju prošlost”, ne samo na tom području, nego i u cijeloj Hrvatskoj. To je ” bolja prošlost”, koju personificiraju silno javno opterećeni ljudi, kako članovi HDZ-a, tako i posrnule legende oslobodilačkog rata, kao Glavaš, utemeljitelj HDSSB.
Stvara li se “razboritim odlukama acionalnog HDZ-a” neki novi savez godinama izgrađivanih utjecaja, s manekenima mlađe generacije bez političkog integriteta, koje senatori vode za ručice, protiv neposlušnih političara generacija koja je spremna istrgnuti Slavoniju, Baranju i Srijem ispod njihovih šapa?
HDSSB je upravo ovo pitanje nehotice ( ili plaćenički, dakle hotimice) javno nametnuo pred lidera HDZ-a Plenkovića.
To pitanje nije ishitreno, iako je formulirano totalno neinteligentno, niti je benigno, pogotovo ne u kontekstu niza odluka, događaja i javno dostupnih činjenica, koje nagrizaju golemo povjerenje u predsjednika HDZ-a Plenkovića, koje je dobio, prvo na stranačkim, zatim na parlamentarnim izborima. To povjerenje je u mnogo čemu bilo kredit. Koji je trebalo vraćati i stranci i naciji.
Ovakav postupak “razboritog nacionalnog partnera” ukazuje na činjenicu da se taj kredit ne otplaćuje i to nikako ne ide u prilog Plenkoviću, pritisnutim obvezama i izazovima na koje ne može bitnije utjecati.
S obzirom na tisuće labirinata, koji su kroz trideset godina nastajali u, i oko, HDZ-a, na neupitne interesne i ine krugove, ambicije i veće ili manje šape, da ne kažem kandže, koje uvijek po definiciji prate svaku borbu za društvenu premoć i u pravilu nastaju oko najmoćnijih organizacija svugdje u svijetu, to nije karakteristika samo ili isključivo HDZ-a, kako mu oponenti pokušavaju imputirati, nego svake organizacije koja ima bilo kakvu moć.
Samo što se ti labirinti i kandže oko HDZ-a ili SDP-a više, češće i jasnije mogu povezati i vidjeti, nego recimo oko MOST-a, Suverenista, DP, Možemo i sličnih. No, kad čovjek ozbiljnije zaviri u ljude, tragom njihovih karijera, poslova, funkcija, a pogotovo stila komuniciranja, teško je ne uočiti da se niz pojava, ljudi i tzv.politika može dovesti u vezu s najmoćnijim protagonistima i to uvijek s najdugovječnijim ljudima među njima.
Zato uvijek, u svakom sukobu na javnoj sceni, pogotovo kad su sukobljeni protagonisti male i velike moći, pozicionirani na vlasti i oni u opoziciji, treba znati da su inicijatori i kreatori tih sukoba usidreni za, i u, veliku moć. Samo se koriste drugi manekeni na javnoj sceni. U tom kontekstu treba gledati i previranja u Slavoniji, Baranji i Srijemu zadnjih par godina, nastanak novih ” snaga”, zavjete i ponude oslobođenja naroda od svakoga zla, pri čemu je sva istina u činjenici da oni koji u datom trenutku gube pozicije u raspodjeli najveće moći, pokreću mehanizme izvan te matice, kako bi vratili izgubljene pozicije. Dakle, i u ovom slučaju se radi o borbama unutar HDZ-a, koje odrađuju, u jednom slučaju Škorini, a u biti Radićevi revolucionari, u drugom HDSSB-ovi tamburaši, u trećem netko treći.
Zato je indikativno ovo priopćenje karlovačko-samoborskog HDSSB-a, a Budnica s Ivanom Anušićem, koji ih je protjerao u Karlovac, Samobor, jedan dio Zagreba, iz njihovoga brloga u Slavoniji i Baranji, izazvala im je, njima i njihovim sponzorima, probleme, ne zbog toga što je Anušić potvrdio moju konstataciju, nego zbog toga što je odlučno i uvjerljivo zagovarao prestanak neprijateljstava u političkom natjecanju i nužnost suradnje s ljudima nacionalnog profila, kako im se god zvala stranka. Nevolja s Budnicom za takve je upravo u tome što non stop, s vrlo različitim gostima zagovara upravo to.
Zato smo ” plaćenici”, a to ćemo i ostati na nesreću takvih. Nije dakle slučajnost što posve istim strukturama smeta i Budnica i Anušić. Osječka televizija je s jasnom programskom vizijom angažirala baš mene i pokrenula Budnicu, koja je u jednom trenutku odgovarala “nacionalnom HDZ-u” pred kaotičnom stihijom, u drugom je odgovarala različitim silnicama, u svakom do sada trenutku ciljevi i modeli djelovanja Osječke TV, Budnice i Ivana Anušića bili su komplementarni i bit će tako dok im je zajednička vrijednost – kršćanska Hrvatska.
Ova objava HDSSB-a jasno govori da s njima nismo na istom putu, nemamo isti cilj, a pozivanje na ” razboritost nacionalnog HDZ-a”, ili je strašilo u kukuruzu za naivce, ili je zahtjev Plenkoviću da razmisli o smislu spašavanja višegodišnjih šapa, odnosno kandži. Jer, kad kandže nemaju mogućnost nauditi ciljanoj meti, naude onome na kome rastu.
Marko Ljubić/Foto: osječkatv
