S obzirom na nerijetka čuđenja ljudi s kojima godinama kontaktiram, među kojima imam i prijatelja, koji se pitaju kako je moguće da ne podupirem tako dokazane kršćanske političare kao što su Ilčić i Zekanović, tako tvrde starčevićance kao Ruža Tomašić ili još tvrđe borce protiv srpske političke agresije kao što je Pavliček, a pogotovo osvjedočene ratne junake kao što je Željko Sačić, vrijeme je reći razloge?
S obzirom na to da je pomalo besmisleno pitati te ljude, primjerice, na temelju čega su Zekanović ili Ilčić “dokazani”, a pogotovo “kršćanski” političari, ili jesu li ikada u životu čuli ili vidjeli bilo kakvu vezu između Ruže Tomašić i Starčevićeve političke misli, na temelju čega misle da bi Pavliček mogao danas obraniti Vukovar, kad je laičkim pristupom evidentno da nema ni umnog ni legitimnog političkog potencijala za bilo što ozbiljno, za ozbiljan razgovor ostaje Željko Sačić.
On kao ratni junak svakome tko drži do minimuma hrvatskog ponosa i samobitnosti, zaslužuje poštovanje, a kao političar s takvom ratnom prošlošću ozbiljan javni odgovor. Pa, evo moga odgovora kroz odgovarajuću prispodobu iz svakodnevnog života.
Priča o štednjaku i majstoru
Pokvario se čovjeku štednjak. Raspita se o najboljim i najpovoljnijim majstorima, jer mu je stari majstor Jozo već išao na živce, onako neuredan, polugluh, slabog vida s nekakvim golemim naočalama debelih stakala, a znao je doći i bez rezervnih dijelova, pa improvizirati, spajati žice iza pećnice, da je čovjdk, a pogotovo njegova supruga kućanica stalno živio u strahu od veće havarije.
Odlučili su po preporuci i čuvenju pronaći novog majstora, jer za nov štednjak nisu imali novaca. I susjed mu kaže da poznaje jednoga o čijem se poštenju i životu priča naveliko, da je samo takav i da pričaju da je čarobnjak s štednjacima. Navodno sve o njima i njihovom značaju zna.
I pozove čovjek toga majstora. Imao je što i vidjeti.
Dolazi mu, sat vremena nakon poziva, reprezentativan, kršan, lijepo uređen čovjek, puna ga ulazna vrata, a u obje ruke vuče velike majstorske torbe, valjda s alatom i rezervim dijelovima. Čim je vidio te povelike torbe, čovjeku je svanulo, ali i bilo jasno zašto je majstor rekao u telefonskom razgovoru da je nebitno o kojem se tipu štednjaka radi i da je njemu svejedno, da ima rješenje za svaki štednjak.
– Jasno, pa on ima sve moguće rezervne dijelove”, pomisli zadovoljno čovjek dok je majstor odlagao torbe u kuhinji i mjerkao štednjak strogim majstorskim pogledom.
Oko majstora, koji je mjerkao štednjak okupila se gotovo cijela čovjekova obitelj.
– Znate li vi uopće koliko je važan štednjak, naglo se uspravi korpulentni majstor i strogo pogleda čovjeka
– A kako ne bih znala gospon majstor, jedva dočeka supruga – ne mogu…., htjela je nastaviti, no majstor ju autoritativno ušutka.
– Šutite gospođo, psssst, pokaza prstom preko usana.
– Vraga vi svog znate. Da znate, vodili bi računa o njemu, ne bi se ponašali kao da je neprijateljev značajno će majstor, povišenim tonom.
Pa nastavi sve snažnijim glasom, koji se na trenutke pretvarao u viku
– Kako ćeš meso ispeći ako ti pećnica ne radi, hajde reci!? Nećete jesti sirovo, niste vukovi. Gdje ćeš skuhati juhu a?, derao se majstor.
Čovjek se u početku stvarno osjećao krivcem, prijekorno je pogledavao zbunjenu suprugu i potvrđivao pokunjeno majstoru, a kako je ovaj nastavio vikati, pa čak da će on uvesti red i prisiliti svu bagru, baš tako se izrazio, da održavaju štednjake, poučavajući ukućane kako se ne može civilizirano, pa ako baš hoćete urlao je majstor “onak’ hrvatski i kršćanski živjeti”, domaćinu je bilo sve neugodnije.
Molio se čovjek u sebi, da sad već neugodni majstor prestane sa svojom poukom o važnosti štednjaka, funkcioniranju obitelji, o kuhanju i značaju zdrave prehrane, o odnosima djece i roditelja, muža i žene, ali majstor, umjesto da se dohvati štednjaka i torbi s alatom i rezervnim dijelovima, nastavi još jače urlati.
– Vidim ja, vidim tko ste vi. Bagra. Bagra. Samo uništavate! Zapalit ćeš zgradu neodgovornim rukovanjem” urlao je majstor na nesretnu ženu.
– E, sad je dosta- povikao je čovjek iz sveg glasa.
– Ili popravljaj štednjak, ili m’rš napolje,- priprjetio je majstoru.
– A jel, narodna štetočino, zaurlao je majstor, ne ide to tako. Plati der mi dolazak i muku moju, bagro, ne mičem odavde bez toga, – isprsio se majstor.
– Bože sačuvaj, što nas snađe, – proklinjao je čovjek poluglasno i prijekorno prigovorio ženi
– Eto ti pameti i tvoje, neću našeg starog majstora Jozu. Eto ti sad. Što ću s ovom budalom?
Čovjek izvuče iz lisnice 200 kuna i pruži majstoru.
– E, ne može, moj rad je 300 kuna po satu, zaprijeti majstor.
Čovjek se nije usudio ni pitati – koji to rad? Čovjek nijemo pridoda još 100 kuna, majstor ih zgrabi, pljesnu rukama i umjesto zbogom ironično dobaci.
– Kakvi ste to vi Hrvati jadna li vam majka, ni štednjak vam ne radi!? Uze torbe i ode.
Svaka sličnost s politikama i političarima je namjerna, a tko se prepozna pola mu se prašta. Pitanje za kraj je tko bi ovakvom majstoru postao stalni klijent? Ja ne bih. I nisam.
Znači li to da je štednjak dobar i da je majstor Jozo budućnost? Ne.
Znači da je potrebno znati popraviti štednjak ako se nazivaš i predstavljaš majstorom, zatim znači da je glupo plaćati majstora ako nije uradio ono zbog čega ste ga zvali i znači da se štednjak i majstor koji vam ide na živce rješenje dok ne mognete ili kupiti novi ili pronađete boljeg majstora.
Sumnjam da bi puno ljudi prihvatilo ovoga iz priče.
Ja tako pristupam javnoj ocjeni politika i političara i zato ne podupirem Sačića. Kad počne popravljati “štednjake” neće mi nitko trebati intervenirati za njega.
Marko Ljubić/ Foto: Facebook
