Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović saznala da je neovlašteno prisluškuju a da joj to nisu rekli, ostaje pitanje je li to bilo dostupno za zabavu nekih drugih političkih igrača. Ivo Josipović je tom prilikom rekao da se njemu to nije dešavalo, odnosno da je on bio uredno obaviješten ako je imao razgovor s osobama koje su pod mjerama.
Podsjetimo se na politički instrumentarij kojim je mijenjana vlast u Hrvatskoj u posttuđmanovskom periodu; Ortaci koji su se prema Hrvatskoj odnosili kao prema svom ratnom plijenu, njihov odraz u hrvatskoj javnosti, doveli su na vlast u Stipu Mesića i Račana. Lopovi, lopovi!
Budiša je tijesno izgubio od Mesića u drugom krugu. Budiša koji je zbog ortaka ušao u koaliciju s Račanom kad se predsjednička kampanja u drugom krugu s Mesićem lomila, prešutio je ortake. Je li to učinio vjerujući da će mu ortaci preko svoje moćne terenske mreže osigurati prevagu nad Mesićem, zna samo on.
Sa splitskom Rivom, u slučaju generala Norca i Mesićevom smjenom generala, poslije Račana na vlast dolazi Sanader, pod motom zaštite vrijednosti Domovinskog rata, ali i zbog klimavih odnosa u Račanovoj koaliciji s Budišom i slabih gospodarskih pokazatelja Račanove vlade.
Sanader je po dolasku na vlast iz HDZ-a izbacio ortake i ušao u strateški savez s Friščićevim HSS-om koji je u tom periodu imao solidnih i stabilnih od osam do deset zastupnika što je u vremenu iza Friščića, Beljak sveo na samog sebe. Friščiću je Sanaderova vlada za koalicijsko partnerstvo svake godine osiguravala 7,5 milijardi kuna za poticaje u poljoprivredi. Tada je, zahvaljujući tim poticajima, na selu od poljoprivrede živjelo 700 tisuća ljudi, koji su po tom osnovu imali, zdravstveno osiguranje i uplaćen mirovinski staž.
Sanaderovom abdikacijom u korist Jadranke Kosor nastaje dvogodišnje razdoblje praznog hoda koje se pamti jedino po kavi tadašnjeg GDO-a Mladena Bajića u Banskim dvorima kod Jadranke Kosor i po dogovorenoj arbitraži sa Slovenijom u slučaju Piranskog zaljeva, umjesto Međunarodnog suda za pravo mora. Epilog je poznat.
Dok su hrvatske obavještajne službe snimale razgovor predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović s osobama koje su bile pod mjerama, a da predsjednicu Grabar Kitarović o tome nisu obavijestili, od savezničkih službi Hrvatska je dobila informacije o nedopuštenim izvan procesnim sastancima i porukama između članova arbitražnog suda i Vlade Republike Slovenije.
Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović saznala da je neovlašteno prisluškuju a da joj to nisu rekli, ostaje pitanje je li to bilo dostupno za zabavu nekih drugih političkih igrača. Ivo Josipović je tom prilikom rekao da se njemu to nije dešavalo, odnosno da je on bio uredno obaviješten ako je imao razgovor s osobama koje su pod mjerama.
Naplavine koje su bujice nanijele poslije Sanaderova potopa dovele su na vlast Zorana Milanovića. Robert Ježić je postao najznačajniji politički i medijski poslodavac u Hrvatskoj. Čeka se pravorijek Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u tom slučaju, odnosno u slučaju INA-MOL.
Milanovićeva vlada je ostala upamćena kao najgora vlada po svim pokazateljima u posttuđmanovskom periodu do danas. Stalo je smanjivan vojni proračun, otvorio podjele u društvu, „mi ili oni“. Tu je i priča o vukovarskoj noćnoj ćirilici, što su branitelji Vukovara doživjeli kao jugoslavenizaciju Vukovara. Tu je i nerazjašnjena priča o poljudskoj svastici, o tome da nas je „teško držat zajedno“, pa pri kraju mandata „Lex Perković“.
Tu je i odnos prema braniteljskoj populaciji s sve slabijim materijalnim statusom koja je postala balast u „slučajnoj državi“, na što su branitelji odgovorili prosvjednim šatorom u Savskoj, pa pokušajem istog takvog oblika prosvjeda na Markovu trgu, na što je Milanovićeva vlada reagirala policijskom specijalcima ispred kojih su se branitelji sklonili u crkvu sv. Marka.
Milanović je ukinuo Sanaderove poticaje poljoprivrednicima nakon čega se velika kolona traktora iz Slavonije uputila u Zagreb. Milanović ih je u Zagrebu dočekao policijskim specijalcima. Ekipi „Zajedno protiv fašizma“ nije palo na pamet tada izići na ulicu i stati u obranu seljaka koji traže svoja prava pred brutalnom silom.
Za samo tri mjeseca ugasilo se više od tri tisuće OPG-ova. Mladi ljudi su shvatili da u takvim uvjetima ostati na selu i baviti se poljoprivredom znači prihvatiti trajnu bijedu. Tada kreće egzodus mladih iz Slavonije na zapad, za koje „Zajedno protiv fašizma“ optužuju Plenkovića. Pametni su ti ljudi iz „Zajedno protiv fašizma“.
Hrvatska sela koja su bila i demografski bazen Hrvatske su opustjela. Nigdje se s manje novca ne mogu postići veći rezultati kao u poljoprivredi. Ljudi imaju svoje kuće, svoje štale, svoju zemlju, svoju mehanizaciju, od države traže sigurnost da ono što oni proizvedu ima proizvođački održivu cijenu i da im se daju poticaji tamo gdje je problem isplativosti proizvodnje.
Tko može u Hrvatskoj osigurati toliko radnih mjesta od kojih može živjeti 700 tisuća ljudi koliko ih je za vrijeme Sanaderova i Friščićeva koalicijskog dogovora, živjelo od poljoprivrede. Paralelno s tim na čelo HDZ-a dolazi Karamarko koji poslije Sanaderova potopa uspijeva podići stranku obilazeći svaku podružnicu.
Tada na scenu stupa Most.
Milanović je Boži Petrovu ponudio i mjesto premijera, koje je on gle čuda odbio. Ponudio im je polovicu ministara u vladi što se smatralo dogovorenim, odnosno ponudom koja se ne odbija. Međutim Božo Petrov preko noći mijenja stranu i sklapa koaliciju s Karamarkom. Karamarko je nagazio na minu koja mu je nakon nekoliko mjeseci skinula političku glavu
Na izlasku iz Sabora kad je prisegnula Vlada Tihomira Oreškovića koju je sastavio Karamarko Milanović je rekao da je „Hrvatska dobila ustašku, fašističku i rasističku vlast i imat će pakao.“ I bi tako. Nije Karamarka napala samo lijeva strana političkog spektra, „ustaše su zato što to jesu“ rekao bi Stjepan Mesić tada na komemoraciji u Jasenovcu, nego i kompletna takozvana desna strana političkog spektra, predvođena konstruktorima Mosta, kojima se Karamarko zamjerio još u Tuđmanovu vremenu jer je kao šef zagrebačke policije počeo istraživati njihove poslove.
Nakon Karamarka dolazi Plenković, opet kao i Karamarko s Mostom. Plenković je u javnoj priči koju je širila ortačka terenska mreža njihov čovjek, „pravi čovjek koji će nas znati predstavljati u EU, od čega će Hrvatska imati koristi“.
Sve se promijenilo kad se Plenković riješio Mostovaca kako se oni ne bi riješili njega. Petrov je rekao da je on šef četvorici ministara, a ostalima je šef Plenković. Ustanovljeno je dvovlašće. Plenković nastoji spasiti Agrokor, a Petrov kao i ruski veleposlanik Anvar Azimov traži stečaj i rasprodaju.
Sve je kulminiralo na sjednici Vlade kad su mostovi ministri glasovali za smjenu ministra financija Marića koji je poslije Milanovićeva nereda uspio uvesti red u državne financije, navodno zbog toga što je prethodno bio zaposlen u Agrokoru. Epilog je poznat.
Nakon toga iz ortačke mreže na terenu se čulo „zamrzili smo Plenkovića“. Ta mržnja koja i sad traje, natjerala je 12. 10 2020. nesretnog mladića Danijela Bezuk da puca na policiju ispred zgrade Vlade i potom počini samoubojstvo. Otkud tolika mržnja? Kome je Plenković oteo plijen?
Isti ljudi koji su Plenkoviću pomogli doći na vlast sad su uz Milanovića.
Milanović je u njihovo ime i zbog njihova zadovoljstva za Plenkovića rekao da je „udbašenko, majka vojna lekarka otac major KOS-a, mora biti kuš“. Pokušali su pomoći Milanoviću da dođe na premijersku poziciju kao pritoke njegovih „Rijeka pravde“, ali unatoč tome i Milanovićevom vrlo drskom udaru na ustavni poredak i teškim uvredama na račun institucija koje čuvaju ustavni poredak i zakonitost, nije prošlo.
Kako dalje u političkoj borbi protiv Plenkovića? Vraća se vrlo uspješna priča o ustašama iz Karamarkova slučaja „koji su ustaše zato što to jesu“, kako to tada reče Mesić. I danas je situacija ista u ekipi „Zajedno protiv fašizma“ s istom snažnom argumentacijom. Na djelu su „ustaše zato što to jesu“.
Milanovićevu Filipinka s inauguracije i počasnu gošća Vjeru Andrijić koja se borila protiv „popi“ na Širokom brijegu ekipa „Zajedno protiv fašizma“ uzeli su kao svoj uzor, navodeći da su, iako ih je Milanović uzdigao, diskriminirani u Hrvatskom društvu, što je fašizam kojeg tolerira i s kojim koketira Plenkovićeva Vlada.
Govornici iz zajedno protiv fašizma navodili su oblike diskriminacije prema manjinama, prema onima koji su druge boje kože. Zanimljivo da ovaj put nisu spominjali „Bojnu Čavoglave“, nego izgovoren pozdrav „za dom spremni“ u Hrvatskom saboru, što je u jednoj prilici izgovorio jedan zastupnik, da mu sad ime ne spominjemo i da ne navodimo kontekst u kojem je to tada rečeno. Navedene su i kapuljače kod zabrana predstava nacionalnih manjina, ne navodeći da se tom prilikom oglasila i Vlada, odnosno ministri u vladi i da su institucije hrvatske države radile svoj posao.
Spada li u te ugroze javnih predstava i ona antiratna iz Benkovca, gdje se izborom lokacije da zaključiti da je problem u Oluji, a ne u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini. Ta bi ekipa s tim antiratnim porukama trebala po istoj logici izbora mjesta za svoju antiratnu predstavu otići i u Kijev kod Zelenskog. Možda bi mogli povesti sa sobom jedan dio publike iz „Zajedno protiv fašizma“, jer su ruske zastave viđene, a ukrajinske ne.
Splitski slučaj djeluje kao narudžba, jer kao što tom prigodom u Saboru u odgovoru na zastupničko pitanje „ima li tu upliva stranih obavještajnih službi“ reče Plenković „postoji skupina ljudi koja nastoji izazvati što veće podjele u društvu“. Ekipa „Zajedno protiv fašizma“ predstavlja ulični nastavak takve aktivnosti.
O autoru izloženih umjetničkih djela u Zagrebu u organizaciji srpske nacionalne manjine i prosvjedu već je u javnosti dovoljno rečeno.
Recimo ovim povodom i to da hrvatsko jugoslavenstvo nije uvozna roba nego izvorno hrvatski politički proizvod, od Ilirskog pokreta do danas. Međutim izabrali su pogrešan grad za prosvjed. Jugoslavija je umrla u Beogradu. Milošević je najprije ubio svog kuma Ivana Stambolića kako bi ubio Jugoslaviju u Srbiji. I onda je krenulo „Oj Srbijo iz tri dela uskoro ćeš biti cela“, „Pala Vlada usred Novog Sada i ova će usred Titograda“ i tako dalje.
Stoga je hrvatsko jugoslavenstvo u procesu političkog odumiranja. U Beogradu ih ne žele, a oni sami ne uspijevaju destabilizirati hrvatsku. Beograd interesiraju samo dijelovi teritorija hrvatske, međutim opekli su prste.
“Rijeke pravde“ pod novim imenom „Zajedno protiv fašizma“ upropastila je ikonografija kojom su se odjenuli koja je „Rijeke pravde“ pretvorila u mutnu vodu. Ta ikonografska odjeća kojom se odjenula ekipa „Zajedno protiv fašizma“ u Hrvatskoj je politički neupotrebljiva, poderala ju je Hrvatska vojska u domovinskom ratu.
Umjesto nanošenja štete Vladi Andreja Plenkovića oni su hrvatskoj javnosti sebe predstavili kao štetu. Javnost je vidjela s kim ima posla. Uzalud se ponavlja samo ime premijera Andrej Plenković. Vlada Andreja Plenkovića ima više snažnih nosivih stupova; Anušić, Božinović, Benčić, Bačić, Primorac, Medved…
Antifašizam svakako da, ali antifašizam je u Hrvatsku došao tek s Domovinskim ratom. Pa nećemo kao antifašiste slaviti one koji su punili jame desetinama tisuća ljudi, koji su njima na danu riječ položili oružje, samo zato što su željeli hrvatsku državu, one koji su ubijali, progonili i zatvarali sve koji su se zalagali za Hrvatsku državu sve do kraja njihove vlasti, one koji su u sve hrvatske ustave iz vremena njihove vlasti upisali da su Srbi u Hrvatskoj s Hrvatima tvorben, konstitutivan i suveren narod, čija je posljedica takozvana RSK, što je sve u Domovinskom ratu pobijeđeno i otjerano u ružni dio povijesti.
Marko Mamić/Foto: FaH
