Javna polemika između redatelja Joška Marušića i Rajka Grlića doživjela je vrhunac. Nakon Grlićevih optužbi, stigao je i Marušićev odgovor.
Joško Marušić u svom je tekstu, koji je objavljen 10. kolovoza u Večernjem listu, kritizirao stanje u hrvatskoj kinematografiji te se u tom kontekstu dotaknuo i Rajka Grlića. Kazao je kako se Grlić prije 35 godina odselio u Ameriku gdje nije snimio nijedan film, a “stalno snima ovdje, u zemlji koja mu je odbojna i koju nikada nije priznao”.
Rajko Grlić ubrzo je odgovorio na prozivke otvorenim pismom koje je objavljeno u Večernjem listu, a u kojemu je napisao kako će Marušić ostati zapamćen kao direktor Zagreb filma “koji je Dušanu Vukotiću, najslavnijoj osobi koju je Zagrebačka škola crtanog filma ikada imala, zabranio ulazak u zgradu jer mu krvna zrnca nisu bila u skladu sa tvojim naglo rođenim nacionalizmom”.
Oglasio se zatim Marušić koji je opovrgnuo optužbe:
“U svome ‘odgovoru’ meni, Rajko Grlić je napisao tek nekoliko rečenica. I sve je sama laž! Baš sve. Ja nikada, nikada u životu nisam bio direktor ‘Zagreb filma’, a do njegove smrti, Dušan Vukotić i ja bili smo veliki i privatni i profesionalni prijatelji.”
Na taj komentar ponovno se oglasio Rajko Grlić:
“Žao mi je, ali ako ja lažem vjerojatno ne laže Dušan Vukotić.
Da budem precizan, zajahao si nacionalnu kartu i kao takav 1992. postao ne direktor nego umjetnički direktor Zagreb filmovog festivala, a time strah i trepet u Zagreb filmu. Te godine, ili je to bilo dvije godine kasnije, ukratko na jednom od ta dva otvaranja Animafesta, vidio sam Dušana Vukotića pred ulazom u kino Zagreb. Stajao je sam, po strani, gotovo u mraku. Ljudi su prolazili i nitko ga nije pozdravljao. Prišao sam mu.
– Kako ste Vud?
– A kako!? Neki dan me nisu pustili da uđem u Zagreb film.
– Tko?
– Portir.
– Pa nije on sam…
– Nervno.
– Tko..?
– Marušić.
To što si učinio Vukotiću manje više zna čitav filmski Zagreb i od toga, kao i od mržnje koju si prosipao kroz karikature u Slobodnoj Dalmaciji, se nikada nećeš oprati.
Tu stajem i nemam namjeru nastaviti ovaj ‘dijalog'”.
Na Grlićeve optužbe reagirao je Marušić i opisao svoj odnos s Dušanom Vukotićem. Malo je reći da je posramio Grlića i prikazao kao lažljivca:
“Na ljubazan poziv “Večernjaka” napisao sam tekst o stanju u našoj kinematografiji. Naravno da je tekst bio pomalo “šarf”. Pa to se od mene i očekuje. I gle vraga… Već dugo sam se pitao tko su članovi grupe “Labrador” koji nakon tri desetljeća opet, ovaj put preko ni krivog ni dužnog, dobrog našeg Vukotića, postavljaju minu pod hrvatsku državu. I eto! Glavni se sam razotkrio: Nalazi se čak u SAD -u. Sve što je o meni Taj Grlić napisao laž je!
Piše da je “…Vukotić stajao sam i tužan u mraku kina “Zagreb” na Animafestu…”
Ako se radi o festivalu iz 1992. godine, to je teoretski nemoguće, jer se te godine čitav festival održavao u “Lisinskom”! Spominje moj utjecaj u “Zagreb filmu”. “Zagreb film” s Animafestom nije imao nikakve veze. Festival je organizirala Koncertna direkcija Zagreb.
Ako se radi o festivalu iz 1994. godine, onda… Ta godina je veličanstvena za Vukotića! Na moj prijedlog i iz mojih ruku primio je Nagradu za životno djelo. Mnogi se sjećaju kako je zaplakao od ganuća, poljubio je statuu Vaska Lipovca koju je dobio, i rekao da mu je ta nagrada važnija od Oskara jer mu je dodjeljuje njegova zemlja!
Tom prigodom, u Francuskom institutu organizirali smo najveću izložbu njegovih radova kakvu nikada nije imao “u Jugoslaviji”. Tadašnja ministrica je rekla da tom prigodom Vukotić može napraviti film kakav god hoće, s otvorenim proračunom. I tako je nastao njegov posljednji film “Dobro došli na planetu Zemlja”.
I nakon smrti moga velikog prijatelja i kolege, nastavio sam posjećivati njegovu, sada već pokojnu suprugu, gospođu Lilu.
U vrijeme kad sam “jahao nacionalizam” (kako se Grlić izražava) 1991. godine napravio sam film “I love You too...” koji je najveći autoritet u animaciji Giannalberto Bendazzi uvrstio među 84 najznačajnija filma u cjelokupnoj povijesti animacije.
Godine 1996. dobio sam Nagradu Grada Zagreba za vođenje Festivala (zajedno s Ivom Majoli koja je te godine osvojila Pariz).
A koliko sam “sijao mržnju” kako vrijeđa Grlić, vidi se po tome… Prije dvije godine, najveći filmski festival u “regiji” – onaj u Beogradu, slavio je 70 godina svoga postojanja. I meni su odali počast tako što su me pozvali da predsjedam tim jubilarnim izdanjem.
Na kraju, skromno bih se ipak vratio na svoj tekst o našoj kinematografiji.
Neki su me upozorili, da je u 35 godina boravka u Americi, Grlić tamo ipak snimio nekakav edukativni film. Zove se “Kako napraviti film”. Čujem, taj film traje tek nekoliko sekundi. Upravo onoliko dugo, koliko je potrebno da se odgovori na pitanje iz naslova filma, a odgovor glasi: “Jednostavno ćete napraviti film! Otiđite u Hrvatsku i HAVC će vam dati lovu”.
Za života, svi se mijenjamo i sazrijevamo. I mi i društvo. Pa mijenjamo i svoja mišljenja. Samo se Grlić nikada nije mijenjao. Ostao je jadnik kakav je i bio. Bez domovine i bez pristojnog filma.”
M. Marković/Foto: privatni izvor
